Kada stalno pokušavamo pronaći mjesto za sve druge, vrlo lako previdimo jednu osobu koja će sa svakom našom odlukom morati nastaviti živjeti – sebe.
Kad radim sa klijentima, oni nerijetko dolaze iz okoline i primarnih odnosa u kojima nisu imali slobodu biti dijete, već su formirani kao funkcija emotivnog održavanja nekog od roditelja. Kasnije ili postanu osobe koje udovoljavaju drugima da bi ostali povezani ili odu u drugi ekstrem pa misle isključivo na sebe ali nisu u mogućnosti povezati se kvalitetno. Ona načina života dovode do frustracije jer nijedan od ovih polariteta ne živi zaista svoje potrebe, a time život nije ispunjen.
Postoje situacije u kojima je sasvim prirodno uzeti u obzir druge ljude. Živimo jedni s drugima, naši se životi dodiruju, odluke imaju posljedice, a dobar dio odnosa i zajedničkog života počiva upravo na sposobnosti da ponekad napravimo kompromis.
Problem nastaje kada kompromis prestane biti mjesto na kojem smo pronašli dovoljno prostora i za sebe i za druge, a postane način na koji sebe malo-pomalo izbacujemo iz vlastitih odluka.
To se rijetko dogodi odjednom.
Možemo vrlo jasno znati što želimo. Imati plan, odluku, potrebu ili jednostavno osjećaj da nam nešto odgovara. Onda o tome razgovaramo s ljudima oko sebe. Netko smatra da bismo trebali drugačije. Netko se razočara. Netko se zabrine. Netko ima vlastitu ideju o tome što bi za nas bilo najbolje. Ponekad nitko čak ni ne vrši stvarni pritisak na nas, dovoljno je da unaprijed znamo kakvu reakciju možemo očekivati.
Sumnja u sebe
Prvo malo.
Možda promijenimo dio plana. Možda nešto odgodimo. Možda pristanemo na nešto što nismo željeli jer nam se u tom trenutku čini jednostavnije nego objašnjavati zašto ne želimo. Možda svoju želju izgovorimo toliko ublaženo da druga osoba uopće ne shvati koliko nam je važna.
A ponekad nakon dovoljno razgovora i sami počnemo drugačije pričati o onome što smo željeli. Netko energetski utječe na nas.
Račvanje
Ono što nam je prije nekoliko dana bilo jasno sada odjednom ima stotinu problema. Počinjemo se pitati jesmo li dobro procijenili situaciju. Možda ipak previše tražimo. Možda sada nije vrijeme. Možda je druga osoba u pravu. Možda bismo trebali biti razumniji. Sumnjamo.
I naravno da ponekad zaista promijenimo mišljenje. Čuti drugoga, vidjeti nešto što sami nismo vidjeli i nakon toga donijeti drugačiju odluku sasvim je normalan dio života.
Ali postoji velika razlika između toga da smo nešto novo razumjeli i toga da smo se toliko prilagodili okolini da smo se udaljili od vlastite pozicije.
Tu razliku često prvo ne prepoznamo u svojim mislima. Prepoznamo je po tome kako nam je. Kad kažemo jedno, a u nama ostane nešto drugo
Možemo napraviti ono što su drugi očekivali i nakon toga biti nezadovoljni, iako si ne znamo sasvim objasniti zašto. Možemo postati razdražljivi. Može nas početi smetati osoba kojoj smo sami popustili. Možemo osjećati tugu, frustraciju ili ljutnju koja djeluje pretjerano u odnosu na ono što se upravo dogodilo.
Ponekad počinjemo zamjerati. Imamo osjećaj da drugi od nas stalno nešto traže, da se uvijek mi moramo prilagođavati, da nitko ne razmišlja o tome što treba nama.
Zdrava granica, zdrav ego
A pritom postoji neugodan dio priče koji nije uvijek lako vidjeti: možda ljudima oko sebe nikada nismo jasno pokazali gdje je naša granica.
Rekli smo „može“ kada smo htjeli reći da nam ne odgovara. Rekli smo „svejedno mi je“ kada nam nije bilo svejedno. Rekli smo „nije važno“ za nešto što nam je bilo važno. Pristali smo, a onda se ljutili što se od nas očekuje ono na što smo pristali.
Kažemo “da” kad ne mislimo to, a “ne” je jako rijetko.
Drugi ljudi tada reagiraju na ono što smo im pokazali, dok mi iznutra živimo nešto sasvim drugo. Nerijetko se svima sviđamo u tom izdanju.
Gradnja čitavog života
Ako se to ponavlja dovoljno dugo, problem više nije jedna odluka koju smo donijeli protiv sebe. Počinjemo graditi život u kojem postoji sve veći raskorak između onoga što osjećamo i onoga što pokazujemo, između onoga što želimo i onoga što radimo.
I takav raskorak ima cijenu.
Zašto je ponekad tako teško jednostavno reći što želimo?
Razlozi mogu biti vrlo različiti.
Netko je rano naučio da je mir u kući važniji od onoga što on osjeća. Netko je dobivao više ljubavi i prihvaćanja kada je bio dobar, tih, razuman i nezahtjevan. Netko je naučio vrlo pažljivo pratiti raspoloženja ljudi oko sebe i prema njima određivati koliko prostora taj dan smije zauzeti.
Netko se boji konflikta. Netko teško podnosi osjećaj da je druga osoba njime razočarana. Netko se osjeća krivim čim vlastitu potrebu stavi ispred tuđe.
A kod nekoga je prilagođavanje toliko dugo bilo normalan način funkcioniranja da više ni ne izgleda kao prilagođavanje. Olakšanje osjeća kad uspije zadovoljiti druge. Do tada je na oprezu, a ako treba sam uživati, ne zna što bi od sebe.
Takva osoba neće nužno misliti: „Opet sam napravila ono što drugi žele.“ Možda će iskreno misliti da joj je svejedno. Da nije važno. Da se može prilagoditi. Da nema smisla zbog sitnice raditi problem. I tek kada se takvih „sitnica“ nakupi dovoljno, pojavi se pitanje odakle toliko nezadovoljstvo.
Neizgovorene potrebe ne nestaju
Jedna od težih posljedica dugotrajnog prilagođavanja drugima jest to što s vremenom možemo izgubiti jasnoću vlastitog osjećaja. Ne znamo vlastite potrebe. Kad pitam takve klijente o potrebama i željama, jednostavno ne znaju. Drugi također ne znaju tko su oni.
Ako svaki put kada nešto poželimo odmah počnemo razmišljati što će na to reći partner, obitelj, prijatelji, kolege ili bilo tko čije nam je mišljenje važno, sve je teže uhvatiti onu prvu, vlastitu reakciju.
Što ja želim prije nego što počnem računati što žele svi ostali? Kako se ja osjećam prije nego što počnem objašnjavati sebi kako bih se trebala osjećati? Što bih napravio kada na trenutak ne bih morao razmišljati o tome hoće li netko moju odluku odobriti?
To nisu pitanja koja podrazumijevaju da uvijek trebamo napraviti upravo ono što želimo. Život s drugim ljudima to niti omogućuje niti bi takav odnos prema drugima imao smisla.
Ali teško možemo napraviti stvaran kompromis ako ako sami sebi nismo jasni ili ne znamo izgovoriti potrebe, dok kompromis u kojem svjesno odustanemo od dijela svoje energije jer nam je nešto drugo važnije može biti potpuno naša odluka.
Izgradnja ljušture
Međutim, stalno odustajanje od sebe prije nego što smo sebi uopće priznali što želimo nešto je sasvim drugo.
S vremenom se mijenja i naš odnos prema ljudima, jer kada dugo ne stojimo iza sebe, posljedice se više ne zadržavaju samo u nama.
Možemo se početi udaljavati od ljudi. Postati manje otvoreni. Imati sve manje strpljenja za njihove potrebe. Tuđe zahtjeve početi doživljavati kao pritisak čak i onda kada možda nisu tako zamišljeni. Burno reagirati na bilo koga, postati obrambeni već na samu mogućnost da će netko nešto tražiti od nas.
Možemo imati osjećaj da moramo čuvati sebe od drugih.
I tu nastaje zanimljiv paradoks.
Ponekad smo godinama popuštali upravo zato da bismo sačuvali mir, odnose, prihvaćanje ili bliskost. A na kraju nas vlastito neizgovoreno nezadovoljstvo počne od tih istih ljudi udaljavati.
Teško je ostati otvoren prema okolini kojoj zamjeramo što nam ne ostavlja dovoljno prostora ako ni sami taj prostor nikada nismo jasno zauzeli. Očekujemo da nam drugi daju što nismo dali sebi.
Vratiti sebe u vlastitu jednadžbu
Zauzeti se za sebe ne znači prestati uzimati druge u obzir.
Možda je puno važnije ponovno primijetiti sebe prije nego što donesemo odluku.
Što ja ovdje stvarno želim?
Što mi treba?
Što o ovome mislim prije nego što čujem što bih trebao misliti?
Što sam bio/bila spreman/na napraviti prije nego što sam počeo zamišljati reakcije drugih?
Kako se osjećam nakon odluke koju sam donio?
Ponekad ćemo nakon svega i dalje odlučiti napraviti kompromis. Ponekad ćemo svjesno staviti tuđu potrebu ispred svoje jer nam je ta osoba ili situacija u tom trenutku važnija. Ponekad ćemo nakon razgovora stvarno promijeniti mišljenje.
Razlika je u tome jesmo li pritom ostali prisutni u vlastitoj odluci.
Jer kada stalno pokušavamo pronaći mjesto za sve druge, vrlo lako previdimo jednu osobu koja će sa svakom našom odlukom morati nastaviti živjeti – sebe.
Ovo se sve može iscijeliti. Na suptilnim razinama vrijeme brže teče i kvalitetnim energetskim radom se brzo riješe stvari u našim suptilnim tijelima, dok fizičkoj razini treba podrška terapeuta da sistem nauči korak po korak da je sigurno birati sebe.
