Smatra se da je puno bolje za roditelja da želi dijete, nego da se osjeća opterećenim djetetom koje ne želi. Ali pogrešno je misliti da ako roditelj očajnički želi dijete, da će zbog toga biti dobar roditelj. Uvijek postoji razlog (ili mnogo njih) zašto roditelj želi dijete. I ti razlozi su često egocentrični.
Čak i kada želi djetetu pružiti „najbolje moguće životno iskustvo“ (nešto što često čujemo), roditelj time dobiva nešto za sebe. I vjerovali ili ne, većina ljudi je o ovome nesvjesna.
Osoba može postati svjesna da je jedan od razloga zašto stvarno želi dijete stjecanje sigurnosti u vezi s partnerom. Gledajući u to izravno, postoji potencijalna opasnost da dijete uopće nije važno. Da je dijete samo sredstvo za postizanje cilja. I što ako se s djetetom nije povećala sigurnost te veze? Ovo bi mogao biti recept za zanemarivanje pa čak i ogorčenost.
Razlozi roditelja za želju za djetetom često se projiciraju u budućnost.
Kada roditelji vrše projekcije o tome tko će biti njihovo dijete, kakav će biti njihov odnos s djetetom, kakvo će iskustvo imati kao roditelji i koje će im potrebe biti zadovoljene – to ih sprječava da bude u izravnom, stvarnom odnosu s jedinstvenim bićem, njihovim djetetom.
Također postavlja temelje za razočaranje. A to razočaranje često dovodi do zanemarivanja, emocionalnog napuštanja, antagonizma, pa čak i zlostavljanja.
Da biste ovo lakše razumjeli, dati ću vam dva primjera:
Brooklyn se često osjeća potpuno zbunjeno i također je izložena gaslightanju jer se osjeća potpuno neželjeno i nevoljeno od svoje majke. Njezina majka je voli podsjećati koliko je bila željeno dijete. Ali kada dublje zavirimo u motive njene majke zašto je toliko željela dijete, vidimo da je njena majka željela imati dijete kako bi dobila bezuvjetnu ljubav i potvrdu.
Kada je bila dijete, odrasla je u disfunkcionalnom domu s diktatorskim ocem. Sve je trebalo biti po njegovom, pa se osjećala odbačeno od strane svog oca.
Njena majka je očekivala da joj djeca budu sretna i vesela. Pa budući da njena majka nije tolerirala ništa što nije bilo slatko i dobro, veliki dio nje se osjetio odbačenim i od strane majke. Zadobila je traumu povezanosti i odrasla je s duboko ukorijenjenim strahom.
Počela je sanjati o bliskosti koju će jednog dana konačno moći dobiti od vlastitog djeteta. Prihvaćanje, bliskost, bezuvjetnu ljubav, sigurnost povezanosti, potvrdu i pozitivnu afirmaciju. Kad je Brooklyn bila beba, njezina majka je počela osjećati kao da su Brooklynine potrebe često u konkurenciji s njezinim potrebama i kao da se od nje očekuje da žrtvuje svoje. Imati pravu bebu nije bilo ni blizu kao imati lutku. Nije ju mogla staviti u krevet kada je htjela da spava.
Traumu upletenosti Brooklynine majke često su izazivale Brooklynine potrebe, što je dovelo do borbe za moć nad potrebama vlastite kćeri. Zbog toga se pobrinula da spava, trenira i planira Brooklyn prema svom rasporedu. Osjećala se potpuno izgubljeno s time kako regulirati vlastite emocije i odgajati Brooklyn pa je postala vrlo nepredvidljiv roditelj. Kad je Brooklyn dostigla dob male djece, sve je krenulo u sasvim drugom smjeru. Brooklyn je počela raditi ono što dijete radi u ovoj dobi, razvijati osjećaj za sebe. I suprotno majčinim snovima, Brooklyn nije bila mini-ja. Zapravo, imale su velike razlike. Svaka razlika činila je da se njezina majka osjeća sve distanciranijom, sve manje povezanom.
Kako je odrastala, kada bi Brooklyn htjela sama raditi stvari, poput vezanja cipela, hodanja bez pomoći ili samostalnog hranjenja, njezina majka bi to doživljavala kao odbijanje.
Kada bi Brooklyn negativno reagirala na bilo što, njena majka bi sve to doživljavala kao odbijanje.
Kada bi Brooklyn istaknula svoje potrebe, majka bi to doživljavala kao da Brooklyn pokušava preuzeti kućanstvo. Kao borbu za moć. Imati Brooklyn nije bilo nimalo onako kako je zamišljala. Umjesto potvrde, majka je osjećala da je kćer poništava.. Umjesto da se osjetila prihvaćeno, osjećala se odbačeno. Umjesto bliskosti s kćerkom, osjećala se kao da joj je kći izvanzemaljka ili da je zamijenjena pri rođenju.
Nije se osjećala obasutom bezuvjetnom ljubavlju. Brooklyn joj je samo ponekad davala pozitivne povratne informacije, za praznike.
Stoga se Brooklynina majka povukla. Na sve je načine gubila vlasništvo nad kćeri. Prihvatila je stalni posao jer je u poslu dobivala više priznanja nego roditeljstvom. Kada bi se vratila kući s posla, povukla bi se u knjige.
Brooklyn je bila sve više zanemarena. Imala je krov nad glavom. Hranu za jelo i igračke. Roditelji bi je vozili na aktivnosti. Ali nije bilo ničega što je Brooklyn trebala, kako bi napredovala na emocionalnoj razini. Odnos s majkom se pogoršao, još više u Brooklyninim tinejdžerskim godinama. Način na koji se Brooklyn protivila majčinoj kontroli majka je doživljavala kao pobunu i osobni napad.
Brooklyn je razvila zaseban identitet i interese koji se njezinoj majci nisu sviđali i koje je ona smatrala izdajom. Njezina je majka koristila krivnju, emocionalnu distancu, oštre kritike, verbalno zlostavljanje i triangulirala je Brooklyninog oca protiv nje igrajući žrtvu, kako bi preuzela kontrolu. Upala je u borbu za moć. Ona i njena kći bile su neprijatelji koji su živjeli pod istim krovom i neprestano bi se svađale i vikale jedna na drugu.
Duboko u sebi, majka je osjećala nevjerojatnu ogorčenost prema svojoj kćerki, jer time što nije bila ni nalik njenoj fantaziji, Brooklyn je prekršila majčin pretpostavljeni ugovor između njih dvije. Naravno, ovo nikada nije bio ugovor na koji je Brooklyn pristala, nije ni znala u što se upušta rođenjem. Sada kada je Brooklyn odrasla, ima povredu s majkom. Mrzila je svoje djetinjstvo. Ima probleme u odnosima. Ne ide kući za praznike. Očajnički želi vezu koju nikada ne može imati. O Brooklyn, njezina majka kaže: „Moguće je voljeti nekoga koga ne voliš.“
A Brooklyn nije sigurna hoće li i zaplakati kada joj majka umre.
U drugom primjeru, Maddox ne shvaća što nije u redu s njim. Na prvi pogled, dobio je sve. Svaku priliku, svu podršku i privilegije. Ipak, osjeća se izgubljeno i čini se da sve sabotira neposredno prije nego što uspije. Osjeća se zarobljeno očevom financijskom potporom jer ne može učiniti što je potrebno da postane neovisan.
Svi mu govore: „Tvoj otac te toliko voli i toliko čini za tebe.“ Ali on osjeća kao da mu otac nameće teret cijelog svijeta. I ljut je zbog toga. Bori se sa sa jedne strane s osjećajima da mu je otac zlikovac, a s druge, da je samo nezahvalni kreten koji propušta svaku pruženu priliku.
Vratimo se u prošlost. Kad je Maddoxov otac saznao da mu je dijete dječak, nije mogao biti sretniji. Bio je toliko uzbuđen da se nije mogao suzdržati. Čim je Maddox prohodao, otac ga je naučio zamahivati palicom za golf. A s tri godine, njegov je otac već sanjao da će Maddox odrasti u svjetskog prvaka. Maddox je odrastao brzo, na putu do profesionalne golf zvijezde. Otac je financirao sve njegove privatne treninge i putovanja na turnire. Osobno je upravljao putanjom njegove karijere i vodio ga na svaki trening i natjecanje.
Na prvi pogled, imao je sreću s ocem koji je bio apsolutno posvećen Maddoxovim ciljevima i uspjehu. Samo se Maddox nije mogao sjetiti: jesu li to doista bili njegovi ciljevi ili su to bili očevi ciljevi za njega? Ciljevi koje je toliko želio ostvariti samo kako bi se osjećao odobrenim, cijenjenim i voljenim od strane svog oca. Sve je bilo tako zbunjujuće.
Što se zapravo skrivalo ispod sve te predanosti sinu?
Ispod entuzijazma oko sina kojeg je toliko želio, Maddoxov otac želio je živjeti posredno kroz svog sina. Želio je ispraviti žaljenje zbog pogrešaka koje je napravio u vlastitoj sportskoj karijeri. Želio je da Maddox ostvari njegove neostvarene snove jer je to bilo najbliže što je mogao postići. Maddoxov otac nikada nije dosegao razinu koju je toliko očajnički želio postići u vlastitoj sportskoj karijeri. Poticanje Maddoxa da uspije i bude najbolji bio je način zacjeljivanja njegovih starih razočaranja. Pohvale koje je toliko očajnički želio dobio je preko sina. Kada su ljudi komentirali koliko mu je sin vrijedan i talentiran, otac je bio ponosan jer je to odražavalo njegove dobre osobine.
Maddox je stagnirao u svojoj golf karijeri jer nije bio motiviran za pobjedu.
Motivira ga da ga otac voli i da ga ne napusti. Ljubav i sigurnost koju osjeća da može dobiti i imati od oca – samo ako postane uspješan. Maddox nema osjećaj identiteta. Nikada ga nije uspio razviti jer je bio previše zauzet ispunjavanjem očeve vizije o tome što bi trebao biti.
On nema pojma što zapravo želi. I stalno se sabotira, jer duboko u sebi očajnički želi biti voljen bez obzira na to pobjeđuje li ili gubi. Maddox se osjeća izgubljeno i nesretno.
Postao je ovisnik o seksu jer je to način na koji samostalno liječi svoju emocionalnu bol. Maddoxovo neodgovorno ponašanje i nedostatak osobne discipline toliko izluđuju njegovog oca da se sada poigrava idejom da prekine financijsku potporu i kaže Maddoxu da je “sam”.
Upravo to napuštanje drži Maddoxa u ovom bolnom ciklusu i podalje od stvarnog pronalaska sebe.
Koja je pouka ovih priča?
Samo zato što netko želi dijete – ne znači da su razlozi zbog kojih želi dijete dobri.
Samo zato što roditelj želi dijete – ne znači da će prepoznati i zadovoljiti djetetove potrebe.
Samo zato što netko želi dijete – ne znači da će biti dobar roditelj.
Zapravo, nečija očajnička želja za djetetom može biti pokazatelj da je duboko u prekrivanju fantazije.
I ako se stvarnost neće poklopiti s prekrivanjem fantazije, dijete bi to moglo skupo platiti.
AUTOR: Teal Swan
Prevela i prilagodila: Angelica Horvatić / www.angelicahorvatic.com
https://www.facebook.com/profile.php?id=61584949619452
Angelica Horvatić je iskusni intuitivni medij, praktičarka iscjeljenja unutarnjeg djeteta, praktičarka iscjeljivanja trauma, savjetnica za partnerske odnose, hipnoterapeutica, praktičarka rada sa sjenom, rada sa dijelovima sebe, praktičarka Procesa Kompletiranja po Teal Swan, sistemska ( obiteljska ) konstelatorica.
Rođena i odrasla u Hrvatskoj, u posljednjih 25 godina, za vrijeme studija i rada u Velikoj Britaniji, na Bliskom Istoku, po Europi i onda Australiji, Angelica je radila sa tisućama ljudi iz cijeloga svijeta, individualno i kroz svoje grupne radionice.
Pošto su gotovo sva prva iskustva u njenom životu bila vrlo traumatična, Angelica je, kroz svoju “borbu za život”, rano shvatila da nije svim dušama data takva brzina, snaga i radost za ŽIVOT i da je njoj to dato u tolikoj mjeri upravo zato da bi mogla pomoći drugima.
Njena misija je pomoći ljudima da se ponovno povežu sa svojom dušom i tijelom, da se vrate svojoj istini.
“Oslobodi svoju sjenu. ŽIVI svoju Istinu.” je njen moto.
https://www.facebook.com/profile.php?id=61584949619452
Angelica će održati vikend radionicu u Istri od 11.9. – 13.9.2026.: Iscjeljivanje Povrede sa Ocem – Vikend Radionica
