Rak, stres i osjećaj krivnje: Zašto bolest nije nešto zbog čega trebamo optuživati sebe

Nakon dijagnoze raka čovjek ne traži samo način kako se liječiti. Često počinje preispitivati i cijeli svoj život. U nekom trenutku pojavi se pitanje koje nije lako izgovoriti naglas: „Je li problem u meni?“ Jesam li nešto napravila pogrešno? Jesam li predugo živjela pod stresom, previše toga potiskivala ili premalo slušala sebe? Je li moje tijelo na neki način pokušavalo reći da više ne može? Kada nas bolest suoči s vlastitom ranjivošću, prirodno je da pokušavamo pronaći smisao.

Vraćamo se u prošlost, prisjećamo se razdoblja velikog stresa, emocija koje smo dugo držali u sebi, odnosa u kojima smo se gubili i vremena u kojima smo više brinuli o drugima nego o sebi. Pokušavamo povezati ono što smo godinama živjeli s onim što nam se danas događa. I upravo se tu lako dogodi prijelaz od potrebe da razumijemo svoj život do potrebe da pronađemo krivca u sebi.

Rak nije kazna za način na koji smo živjeli

Tu je važno zastati, jer postoji velika razlika između razumijevanja vlastitog života i preuzimanja krivnje za bolest. Rak nije kazna za to što smo bili pod stresom, što smo bili tužni, ljuti ili što nismo dovoljno dobro upravljali svojim emocijama. Ne možemo reći da je netko dobio rak zato što se nije dovoljno odmarao, zato što je predugo trpio ili zato što nije znao postaviti granice.

Rak je složena bolest u čijem nastanku sudjeluju brojni biološki, genetski i okolišni čimbenici i ne možemo ga svesti na jednu emociju, jedan odnos ili jedno razdoblje života. Ipak, činjenica da emocije nisu jednostavan uzrok raka ne znači da psihički život i tijelo nemaju nikakve veze jedno s drugim.

Upravo tu treba napraviti važnu razliku, drugim riječima, ne tražiti psihološki uzrok bolesti, nego pokušati razumjeti povezanost čovjeka sa samim sobom.

Tijelo popravljamo, a psihu često zanemarujemo

Kada se tijelo razboli, uglavnom znamo što učiniti. Otići ćemo liječniku, napraviti pretrage, dobiti dijagnozu i potražiti liječenje. Tijelo ponekad doživljavamo gotovo poput stroja koji se pokvario – nešto više ne radi kako treba i potrebno je pronaći stručnjaka koji će otkriti kvar i pomoći da se ponovno uspostavi ravnoteža. Ako se automobil pokvari, odvest ćemo ga mehaničaru. Ako se razbolimo, otići ćemo liječniku.

Ali što se događa kada se počne „kvariti“ nešto što ne možemo tako jednostavno pokazati prstom? Što kada smo mjesecima iscrpljeni, stalno napeti, nemirni, tužni, preplavljeni ili emocionalno prazni? Što kada više ne znamo što osjećamo, kada nam je teško postaviti granicu, kada živimo u odnosu koji nas neprestano iscrpljuje ili kada se iznutra raspadamo, a izvana i dalje funkcioniramo?

Za tijelo smo naučili potražiti pomoć, dok za psihu često očekujemo da će se sama popraviti. Tu se otvara prostor psihosomatike, ali i dubinskog rada na sebi,  ne kao zamjene za medicinu, nego kao podsjetnika da čovjek nije samo tijelo koje treba popraviti kada se nešto pokvari. Naše misli, emocije, odnosi i način na koji godinama živimo dio su iste cjeline.

Možda smo zato naučili puno bolje brinuti o tijelu nego o sebi. Znamo prepoznati kada nas nešto boli, ali puno teže prepoznajemo kada smo emocionalno iscrpljeni. Znamo kada trebamo otići liječniku, ali često ne znamo kada nam je potrebna pomoć zato što više ne možemo sami nositi ono što se događa u nama. I možda upravo tu počinje drugačiji oblik brige o sebi – onaj u kojem ne čekamo da se iznutra potpuno slomimo da bismo si dopustili pomoć.

Ponekad stres nije ono što imamo, nego ono u čemu živimo

Kada govorimo o stresu, najčešće pomislimo na posao, obaveze, rokove i tempo života. No ponekad najveći izvor unutarnje napetosti nije količina onoga što imamo, nego odnos u kojem živimo. Možemo godinama biti uz osobu čije raspoloženje određuje atmosferu u cijelom domu, paziti što ćemo reći kako ne bismo izazvali svađu, prilagođavati se tuđim potrebama i polako gubiti kontakt s vlastitima.

Takav život ne mora izvana izgledati dramatično. Ponekad nema velikih sukoba ni očitih razloga zbog kojih bismo rekli da nam je teško, ali postoji stalni osjećaj da moramo paziti, predviđati tuđe reakcije i održavati mir. Kada to traje dovoljno dugo, čovjek se može toliko naviknuti na unutarnju napetost da je više ni ne prepoznaje kao nešto što mu nije prirodno.

U takvom načinu života često počinjemo preuzimati odgovornost za tuđe emocije. Vjerujemo da će sve biti dobro samo ako smo dovoljno strpljivi, dovoljno mirni i dovoljno razumni. Ono što osjećamo postaje manje važno od onoga što druga osoba očekuje. Vlastite potrebe počinjemo doživljavati kao sebičnost, granice kao izvor konflikta, a šutnju kao način očuvanja mira. I tako se, gotovo neprimjetno, udaljavamo od sebe. Upravo zato briga o sebi nije samo pitanje odmora, prehrane ili pronalaženja vremena za sebe.

Briga o sebi počinje odnosom prema sebi

Ako smo cijeli život učili potiskivati ljutnju kako ne bismo nekoga naljutili, skrivati tugu kako ne bismo opterećivali druge ili zanemarivati vlastite potrebe kako bismo održali mir, teško je odjednom početi živjeti drugačije. Takvi obrasci najčešće nisu nastali zato što smo slabi ili pogrešni. Nekada su nam upravo oni pomagali prilagoditi se okolnostima u kojima smo morali pronaći svoje mjesto.

No ono što nam je nekada pomagalo može s vremenom postati način života koji nas udaljava od nas samih. Zato danas možemo pogledati vlastite obrasce, vidjeti gdje smo se zanemarivali i razumjeti zašto smo nešto dugo trpjeli, a da zbog toga ne zaključimo da smo sami izazvali bolest. Jer razumjeti sebe nije isto što i optužiti sebe.

Duhovni aspekt bolesti

Bolest ponekad otvori pitanja koja nadilaze psihologiju – o smislu, nepravdi, dobru i zlu te o tome postoji li u onome što nam se događa nešto što trebamo razumjeti. U različitim duhovnim tradicijama postoji vjerovanje u zakon uzroka i posljedice, prema kojem naši postupci imaju posljedice i način na koji živimo ostavlja trag na nama i svijetu oko nas.

No taj princip ne možemo pretvoriti u jednostavno objašnjenje bolesti. Bolest nije kazna, moralni obračun niti dokaz da je netko bio dobar ili loš. Dobri ljudi obolijevaju, kao što ljudi koji su povrijedili druge ponekad ne dožive posljedice koje bismo očekivali. Zato iz bolesti ne možemo zaključiti kakav je netko čovjek niti što je „zaslužio“. Duhovnost zato ne mora značiti da za svaku patnju pronađemo odgovor na pitanje zašto se nešto dogodilo.

Ponekad je njezina vrijednost upravo u tome da možemo živjeti s pitanjem na koje nemamo konačan odgovor, a iskustvu koje nismo birali ipak pokušati dati smisao koji nas neće dodatno povrijediti. Ne moramo vjerovati da smo sami izazvali ono što nam se dogodilo da bismo dopustili da nas iskustvo promijeni. Možemo iskreno pogledati svoj život, prepoznati ono što više ne želimo nositi i početi živjeti s više svijesti o sebi i onome što nam je doista važno, a da pritom ne tražimo u sebi krivca za ono što nam se dogodilo.

Bolest ne smije postati još jedan razlog da optužujemo sebe

Upravo zato je važno biti oprezan s porukama koje bolest povezuju s našim mislima, emocijama ili „pozitivnim stavom“. Nakon dijagnoze čovjek već nosi dovoljno straha i neizvjesnosti. Ne treba mu još i osjećaj da mora biti savršeno miran, pozitivan i emocionalno „zdrav“ kako bi dokazao da se dovoljno dobro brine o sebi. Postoji nešto vrlo okrutno u ideji da moramo paziti što mislimo kako ne bismo „privukli“ nešto loše ili da moramo stalno biti pozitivni kako bismo pomogli svom tijelu.

Takva poruka može izgledati kao podrška, ali čovjeku koji se suočava s bolešću zapravo može oduzeti pravo na strah, tugu, ljutnju i sve ono što je prirodan dio suočavanja s neizvjesnošću. Ne moramo biti pozitivni svaki dan. Ne moramo voljeti svaki dio svog života. Ne moramo biti zahvalni za bolest da bismo iz nje nešto naučili.

I ne moramo pronaći emociju koju smo navodno pogrešno osjećali kako bismo objasnili zašto smo se razboljeli, jer čim bolest počnemo promatrati kroz prizmu vlastite krivnje, vraćamo se na ono isto bolno pitanje s početka: što nije u redu sa mnom?

Možda pitanje nije „Što nije u redu sa mnom?“

Nakon svega što nam se dogodi lako je početi tražiti problem u sebi. Vraćamo se unatrag i razmišljamo što smo mogli drugačije: možda smo trebali ranije otići iz nekog odnosa, manje raditi, više se odmarati, ranije potražiti pomoć ili se bolje zauzeti za sebe.

Takvo razmišljanje ponekad daje privid kontrole. Ako sam ja kriva, onda možda postoji nešto što sam mogla učiniti drugačije. Ali bolest nije dokaz da smo negdje pogriješili kao ljudi.

Možda smo samo predugo pokušavali izdržati ono što nam je bilo preteško. Možda smo naučili biti jaki jer nismo imali drugog izbora. Možda smo se toliko navikli biti tu za druge da više nismo znali kako biti tu za sebe. To možemo razumjeti danas, bez kažnjavanja sebe zbog onoga što nismo znali, mogli ili imali snage učiniti ranije, jer postoji velika razlika između „sama sam si to napravila“ i „danas bolje razumijem što mi se događalo“, pri čemu prva rečenica stvara krivnju, a druga otvara prostor za promjenu.

Ne moramo pronaći krivca da bismo počeli živjeti drugačije

Možda zato nakon dijagnoze najvažnije nije pronaći konačan odgovor na pitanje zašto se nešto dogodilo. Ponekad je važnije vidjeti kako želimo biti uz sebe sada, u životu koji se promijenio.

To ne znači da trebamo zanemariti prošlost. Naprotiv. Možemo je pogledati iskreno i nježno, primijetiti gdje smo se izgubili, što nas je iscrpljivalo i u kojim smo odnosima prestali biti ono što jesmo. Možemo učiti postavljati granice, prepoznavati vlastite potrebe i dopuštati sebi da neke stvari više ne moramo nositi sami, ne zato da bismo poništili prošlost ili spriječili ono što se već dogodilo, nego zato što naš život zaslužuje biti važan i onda kada ga ne možemo u potpunosti kontrolirati.

A ponekad je za takav pogled potrebna pomoć druge osobe. Ne zato što s nama nešto nije u redu, nego zato što je teško jasno vidjeti vlastiti život dok smo još uvijek usred njega.

Unutarnji rad na sebi nije potraga za psihološkim uzrokom bolesti

Psihoterapija i unutarnji rad na sebi, zasigurno ne može objasniti zašto je netko dobio rak i nije zamjena za medicinsko liječenje, no može biti prostor u kojem ono što je godinama bilo potisnuto, prešućeno ili zanemareno napokon može dobiti svoje mjesto. U terapijskom odnosu možemo početi razumijevati zašto nam je teško zauzeti se za sebe, zašto osjećamo krivnju kada postavimo granicu, zašto ostajemo u odnosima koji nas iscrpljuju ili zašto smo toliko dugo vjerovali da moramo sve sami.

Dakle, ne tražimo tamo krivca za bolest, već bolje razumijevanje sebe. I možda upravo u tome leži jedna od važnih vrijednosti psihoterapije nakon teškog životnog iskustva: ne moramo pred terapeutom biti jaki, pozitivni ni sigurni da ćemo sve izdržati. Možemo doći upravo onakvi kakvi jesmo – sa strahom, ljutnjom, tugom, zbunjenošću i svim onim što možda nismo imali gdje izgovoriti. Ne moramo biti krivi za ono što nas je snašlo da bismo počeli živjeti drugačije.

Briga o sebi tada više nije pokušaj da kontroliramo život i spriječimo sve što bi nam se moglo dogoditi, već postaje način na koji učimo biti uz sebe – s više razumijevanja, manje krivnje i s pravom da vlastiti život napokon doživljavamo kao nešto što je važno.