Ako osjećaš kako nekakav kraj dolazi od nekud, ne plaši se, Ti zapravo vidiš početak kraja svoga Ega. Kad misliš da si tako daleko, ti si najbliže Sebi.
Ako se osjećaš usamljeno, izgubljeno, nemoćno, ako te površnost vanjskog svijeta sve više guši, ako te nemiri vode u tamni kut sebe …
Ako se sve manje pravdaš, ako si drugima, odjednom čudna – sve je to znak da imaš potrebu pronaći sebe u sebi, a ne u očima vanjskog svijeta.
Ako sve češće preispituješ značaj života, na putu si povratku kući.
Ako kad promijeniš kut gledanja, vidiš da svijet je isti, ali nije kao što je nekad bio.
Ako izbacuješ bolnu prošlost na površinu uzburkanog mora … osjećaš se usamljenim brodolomnikom na nejakoj dasci.
Ako lutaš u tamnim noćima duše i čuješ parajući eho bure…
Ako osjećaš kako nekakav kraj dolazi od nekud… Ne plaši se, Ti zapravo vidiš početak kraja… svoga Ega. Kad misliš da si tako daleko, ti si najbliže Sebi.
Lutanja su nužni dio svakog novog puta, jer ne ideš utabanim putem nečijih stopala, već svojim i ti trasiraš put sebi.
Rane na nogama su u stvari, odvezivanje od užadi, prepunih čvorova, užadi povezanosti s nečim, što nikada nije ni pripadalo tebi.
Zato, ne plaši se tame. Kad se usudiš pogledati tamu u sebi, spoznaš da nje i nema.
Samo, zagrli dolazak buđenja svijesti.
Milijana Danevska/Buđenje Izobilja ljubavi
