Bhagavad-gita 2.30
dehi nityam avadhyo ‘yam dehe sarvasya bharata
tasmat sarvani bhutani na tvam šocitum arhasi
“O potomče Bharate, onaj tko prebiva u tijelu nikada ne može biti ubijen. Stoga ne trebaš žaliti ni za jednim živim bićem.”
Prvi korak u samospoznaji je shvaćanje da se naš identitet razlikuje od tijela. “Ja nisam ovo tijelo već duhovna duša.” Onaj tko želi nadići smrt i otići u duhovni svijet mora to spoznati. Nije dovoljno samo reći: “Ja nisam ovo tijelo” već to treba i spoznati. To nije tako lako kako na prvi pogled izgleda. Iako nismo ovo tijelo već čista svjesnost na neki način smo zarobljeni u tijelu. Ako želimo dostići sreću i neovisnost koje neće biti narušene smrću moramo se utemeljiti u svom prirodnom položaju čiste svjesnosti.
Naša predstava o sreći u tjelesnom shvaćanju života nalik je predstavi čovjeka u bunilu. Neki filozofi tvrde da to bunilo poistovjećivanja s tijelom treba liječiti uzdržavanjem od djelovanja. Oni tvrde da treba prestati s materijalnim djelatnostima jer su te djelatnosti uzrok naše nesreće. Za njih je vrhunac savršenstva neka vrsta budističke nirvane, odnosno odsustvo bilo kakvih djelatnosti. Buddha je tvrdio da tijelo nastaje kao rezultat spoja materijalnih elemenata i da će ako na neki način te elemente razdvojimo, nestati i uzrok patnje. Ako imamo veliku kuću i zbog toga probleme s poreznicima lako rješenje je da uništimo kuću. Bhagavad-gita međutim kaže da tijelo nije sve što postoji. Iznad tog spoja materijalnih elemenata nalazi se duh, a simptom duha je svjesnost.
Postojanje svjesnosti ne možemo poreći. Tijelo bez svjesnosti je mrtvo tijelo. Kad svjesnost napusti tijelo usta ne mogu govoriti, oko ne može vidjeti niti uho slušati. To može shvatiti i dijete. Činjenica je da tijelo bez svjesnosti ne može biti živo. Što je ta svjesnost? Kao što su toplina i dim simptomi vatre, svjesnost je simptom duše. Energija duše odnosno jastva postoji u obliku svjesnosti. Svjesnost je dokaz prisustva duše. To nije samo filozofija Bhagavad-gite već i zaključak svih vedskih spisa.
I impersonalisti sljedbenici Sankaracarye i vaišnave u učeničkom nasljeđu Šri Krsne prihvaćaju postojanje duše dok ga budistički filozofi ne prihvaćaju. Budisti tvrde da materija na određenom nivou kombiniranja stvara svjesnost, ali činjenica da ne možemo stvoriti svjesnost čak i ako imamo sve materijalne elemente pobija tu tvrdnju. U mrtvacu mogu biti prisutni svi materijalni elementi, ali mrtvaca ne možemo osvijestiti. Tijelo nije poput stroja. Ako se dio stroja pokvari možemo ga zamijeniti i stroj će ponovno raditi. Međutim, kada tijelo umre i svjesnost napusti tijelo ne možemo zamijeniti pokvareni dio i oživjeti svjesnost. Duša se razlikuje od tijela i sve dok je ona prisutna u tijelu – tijelo je živo. Međutim kada duša nije u tijelu ne možemo ga oživjeti.
Budući da grubim osjetilima ne možemo opaziti dušu poričemo njezino postojanje. Ali postoje mnoge stvari koje ne možemo opaziti. Grubim osjetilima ne možemo vidjeti zrak, radiovalove, zvuk ili sićušnu bakteriju. To međutim ne znači da oni ne postoje. Uz pomoć mikroskopa i sličnih instrumenata možemo opaziti mnogo stvari čije su postojanje naša nesavršena čula prethodno porekla. Ne smijemo zaključiti da duša koja je veličine atoma ne postoji zato što je nismo opazili osjetilima ili pomoću instrumenata. Možemo je međutim opaziti po njenim simptomima i posljedicama njenog djelovanja. U Bhagavad-giti Šri Krišna kaže da je uzrok sve naše patnje to što se poistovjećujemo s tijelom.
matra-sparšas tu kaunteya šitosna-sukha-duhkha-dah
agamapayino ‘nityas tams titiksasva bharata
„O Kuntin sine, nestalno pojavljivanje sreće i nesreće, toplote i hladnoće, i njihovo iščezavanje tijekom vremena su kao dolazak i odlazak ljeta i zime. Oni potječu od osjetilnog opažanja, o potomče Bharate, i čovjek ih mora naučiti podnositi bez uznemirenja.” (Bg. 2.14)
Ljeti nam voda vrlo prija, ali zimi istu tu vodu izbjegavamo zato što je previše hladna. U oba slučaja voda je ista, ali nam, zbog dodira s tijelom, nekada prija, a nekada nanosi bol. Svi osjećaji sreće i nesreće nastaju zbog tijela. Pod određenim okolnostima tijelo i um osjećaju sreću i nesreću. Mi, u stvari, žudimo za srećom, jer prirodni položaj duše jeste da bude sretna. Duša je sastavni djelić Vrhovnog Bića, koje je sac-cid-ananda-vigrahah – utjelovljenje znanja, blaženstva i vječnosti. Bog je oličenje zadovoljstva, a pošto smo mi Njegovi sastavni djelići, žudimo za srećom. Kao što kap vode iz oceana ima sva svojstva oceana, mi, iako smo sićušni djelići Vrhovne Cjeline, imamo ista energetska svojstva kao Svevišnji.
Iako je tako sićušna, duša pokreće čitavo tijelo koje djeluje na razne čudesne načine. U ovom svijetu ima puno gradova, autocesta, mostova, velikih građevina, spomenika i velikih civilizacija, ali tko je stvorio sve to? Sve je to djelo sićušne duhovne iskre koja se nalazi u tijelu. Ako sićušna duhovna iskra može napraviti tako čudesne stvari, ne možemo ni zamisliti što može napraviti Vrhovna Duhovna Cjelina. Sićušna duhovna iskra prirodno teži ka odlikama cjeline – znanju, blaženstvu i vječnosti – ali budući je u materijalnom tijelu, ne može ostvariti te težnje. U Bhagavad-giti je objašnjeno kako duša može ostvariti svoju želju.
Sada pokušavamo uz pomoć nesavršenih instrumenata postati vječni, blaženi i puni znanja. Međutim, materijalno tijelo nas sputava da ostvarimo te ciljeve. Zato moramo spoznati da postojimo odvojeno od tijela. Teoretsko znanje da nismo ovo tijelo neće nam pomoći. Moramo uvijek biti odvojeni od tijela, kao njegovi gospodari, a ne kao sluge. Ako znamo odlično voziti auto, to će nam dobro doći, ali ako ne znamo, bit ćemo u opasnosti. Tijelo se sastoji od osjetila, koja uvijek žude za osjetilnim predmetima. Oči vide lijepu osobu i kažu nam : “O, kakva lijepa djevojka! Lijep mladić! Pogledajmo!” Uši nam kažu: “O, divne li glazbe! Poslušajmo!” Jezik kaže:” Gle, lijepog li restorana, punog ukusnih jela! Idemo jesti!” Tako nas osjetila vuku od jednog mjesta do drugog i zato smo zbunjeni.
indriyanam hi caratam yan mano ‘nuvidhiyate
tad asya harati prajnam vayur navam ivambhasi
“Kao što snažan vjetar nosi brod na vodi, čak i jedno od nemirnih osjetila na koje se um usredotoči može odnijeti čovjekovu inteligenciju.” ( Bg. 2.67 )
Zato moramo naučiti kako vladati osjetilima. Titula goswami daje se onome tko je naučio kako vladati osjetilima. Go znači “osjetila”, a swami “Upravitelj”. Stoga, onaga tko vlada svojim osjetilima treba smatrati goswamijem. Bhagavad-gita kaže da onaj ko se poistovjećuje s iluzornim materijalnim tijelom ne može djelovati u svom prirodnom položaju duhovne duše. Tjelesno uživanje je treperavo i opojno i ne možemo zaista uživati u njemu jer je trenutne prirode. Pravo zadovoljstvo je zadovoljstvo duše, a ne tijela. Svoj život treba voditi tako da nas tjelesno uživanje ne odvrati s pravog puta. Ako, međutim, skrenemo, naša svjesnost neće dostići svoj pravi identitet, iznad postojanja tijela.
bhogaisvarya-prasaktanam tayapahrta-cetasam
vyavasayatmika buddhih samadhau na vidhiyate
trai-gunya-visaya veda nistrai-gunyo bhavarjuna
nirdvandvo nitya-sattva-stho niryoga-ksema atmavan
“U umovima onih koji su previše vezani za osjetilno uživanje i materijalno obilje i koji su zbunjeni takvim stvarima ne rađa se čvrsta odlučnost za predano služenje Svevišnjeg Gospodina. Vede se uglavnom bave temama koje se odnose na tri gune materijalne prirode. O Arđuna, postani transcendentalan prema te tri gune. Oslobodi se svih dvostranosti i briga za dobitkom i sigurnošću i utemelji se u jastvu.“ ( Bg. 2.44-45 )
Riječ veda znači “knjiga znanja”. Postoji mnogo knjiga znanja, čiji sadržaj varira ovisno od zemlje, stanovništva, okoline itd. U Indiji se knjige znanja nazivaju Vede. Na Zapadu su to Stari i Novi Zavjet. Muslimani prihvaćaju Kuran. Cilj tih knjiga znanja je da nas pouče shvatiti svoj pravi položaj čiste duše, kao i da određenim propisima ograniče naše tjelesne djelatnosti. Ti su propisi poznati kao moralni zakoni. Biblija, na primjer, daje deset zapovijedi koje trebaju regulirati naš život. Ako želimo dostići najviše savršenstvo života moramo ovladati tijelom, a bez propisanih pravila ne možemo usavršiti svoje živote. Propisana pravila se mogu razlikovati od zemlje do zemlje i od svetog spisa do svetog spisa, ali to nije bitno, jer su data u skladu s vremenom, okolnostima i mentalitetom ljudi. Ali pravilo reguliranog ograničenja je isto. Slično tome, vlada postavlja određene zakone koje građani trebaju slijediti. Bez određenih propisa nijedna država ili civilizacija ne može napredovati. U prethodnom je stihu Šri Krišna rekao Arjuni da je svrha propisa Veda ovladati trima gunama materijalne prirode – vrlinom, strašću i neznanjem (trai-gunya-visaya veda). Krišna, međutim, savjetuje Arjuni da bude u svom čistom prirodnom položaju duhovne duše, iznad dvostranosti materijalne prirode.
Već smo rekli da dvostranosti poput topline i hladnoće te zadovoljstva i boli proizlaze iz dodira osjetila s predmetima osjetila. Drugim riječima, nastaju uslijed poistovjećivanja s tijelom. Bhagavad-gita kaže da su oni koji su odani uživanju i moći omamljeni riječima Veda, koje obećavaju rajsko uživanje onima koji vrše žrtvovanja i izvršavaju propisane dužnosti. Uživanje je naše urođeno pravo, jer je to odlika duhovne duše, ali duhovna duša pokušava materijalno uživati i u tome griješi. Svatko traži uživanje u materijalnim stvarima i nastoji steći što više znanja. Netko postaje kemičar, netko fizičar, netko političar, a netko umjetnik. Svatko zna nešto o svemu ili sve o nečemu i to se obično naziva znanjem. Međutim, čim napustimo tijelo, sve to znanje propada. Možda je u prethodnom životu čovjek bio vrlo učen, ali sada ponovno mora ići u školu i učiti kako čitati i pisati. Zaboravio je sve znanje iz prošlog života. Mi, u stvari, tragamo za vječnim znanjem, ali takvo znanje se ne može steći materijalnim tijelom. Svi želimo tjelesno uživanje, ali to uživanje nije naše pravo uživanje. Ono je umjetno. Moramo shvatiti da ukoliko želimo nastaviti s tim umjetnim uživanjem, nećemo moći dostići svoj pravi položaj vječnog uživanja.
Iz duhovne perspektive, tijelo se mora smatrati bolesnim stanjem. Bolestan čovjek ne može pravilno uživati. Za onoga tko, primjerice, boluje od žutice, bombon će biti gorak, ali zdrav čovjek može iskusiti njegovu slatkoću. Bombon je isti u oba slučaja, ali zbog našeg stanja okus je različit. Ako se ne izliječimo od te bolesti tjelesnog shvaćanja života, ne možemo okusiti slatkoću duhovnog života. Zaista, on će nam biti gorak. Povećavajući uživanje u materijalnom životu još više pogoršavamo svoju bolest. Tifusni bolesnik ne može jesti krutu hranu. Ako mu netko da takvu hranu da u njoj uživa i on je pojede, još više će pogoršati bolest i ugroziti svoj život. Ako se zaista želimo riješiti nevolja materijalnog postojanja, tjelesne prohtjeve i zadovoljstva moramo svesti na minimum.
U stvari, materijalno uživanje uopće nije uživanje. Pravo uživanje ne prestaje. U Mahabharati nalazimo stih – ramante yogina’nante – koji kaže da yogiji, oni koji se pokušavaju uzdićiu na duhovni nivo, uživaju (ramante), ali je njihovo uživanje anant, beskonačno. Beskonačno je zato što uživaju u odnosu s Vrhovnim Uživaocem (Ramom). Pravi uživatelj je Bhagavan tj. Bog i to potvrđuje Bhagavad-gita:
bhoktaram yajna-tapasam sarva-loka-mahesvaram
suhrdam sarva-bhutanam jnatva mam santim rcchati
“Osoba potpuno svjesna Mene, koja zna da sam krajnji uživalac svih žrtvovanja i strogosti, vrhovni gospodar svih planeta i polubogova i dobročinitelj i dobronamjernik svih živih bića, dostiže mir oslobađajući se patnje prouzročene materijalnim bijedama.” (Bhagavad-gita 5.29)
Bhoga znači ” uživanje “. Mi uživamo kada shvatimo svoj položaj uživanoga. Pravi uživatelj je Svevišnji Gospodin i On uživa u nama. U materijalnom svijetu primjer tog odnosa vidimo u odnosu muža i žene: muž je uživatelj (Puruša), dok je žena uživana (prakrti). Riječ pri znači “žena”. Purusa, duh, je subjekt, dok je prakrti, priroda, objekt. Međutim, uživaju oboje, i muž i žena. Kad se radi o pravom uživanju ne možemo reći da muž uživa više od žene. Iako je muškarac na nadređenijem položaju u odnosu na ženu, nema razlike kada je o uživanju riječ.
U širem smislu, nijedno živo biće nije uživalac. Bog se ekspandira, a mi predstavljamo Njegove emanacije. Bog je jedan bez premca, ali se zbog uživanja ekspandirao u mnoga živa bića. Iz iskustva znamo da nema nikakvog uživanja kada sjedimo u sobi usamljeni i pričamo sami sa sobom. Raznolikost je majka uživanja. Bog se ekspandira radi uživanja, te je naš položaj da budemo uživani. To je naš prirodni položaj i svrha našeg postojanja. I uživalac i uživani su svjesni, ali je svjesnost uživanog podređena svjesnosti uživatelja. Iako je Bog uživalac, a mi uživani, u uživanju podjednako sudjelujemo i mi. Naše uživanje može postati savršeno ako sudjelujemo u Božjem uživanju. Ne možemo uživati samo na tjelesnom nivou. Materijalno uživanje na gruboj tjelesnom razini obeshrabruje se u čitavoj Bhagavad-giti.
matra-sparsas tu kaunteya sitosna-sukha-duhkha-dah
agamapayino ‘nityas tams titiksasva bharata
“O Kuntin sine, nestalno pojavljivanje sreće i nesreće i njihovo iščezavanje tijekom vremena su kao dolazak i odlazak ljeta i zime. Oni potječu od osjetilnog opažanja, o potomče Bharate, i osoba mora naučiti podnositi ih bez uznemirenosti.“ ( Bhagavad-gita 02.14 )
Grubo materijalno tijelo je rezultat uzajamnog djelovanja guna materijalne prirode i osuđeno je na propast.
antavanta ime deha nityasyoktah saririnah
anasino ‘prameyasya tasmad yudhyasva bharata
“Materijalno tijelo neuništivog i neizjmerivog vječnog živog bića će sigurno biti uništeno. Stoga se bori, o potomče Bharate.” ( Bhagavad-gita 02.18 )
Zato nas Bhagavad-gita ohrabruje da nadiđemo tjelesno shvaćanje života i dostignemo svoj pravi, duhovni život.
gunan etan atitya trin dehi deha-samudbhavan
janma-mrtyu-jara-duhkhair vimukto ‘mrtam asnute
“Kada utjelovljeno biće nadiđe te tri gune koje utječu na materijalno tijelo, može se osloboditi rođenja, smrti, starosti i patnji koje oni donose i čak i u ovom životu uživati u nektaru.” (Bhagavad-gita 14:20 )
Da bismo došli na čisti duhovni nivo, brahma-bhuta, iznad triju guna, moramo prihvatiti transcendentalni proces razvijanja svjesnosti Boga. Naziva se bhakti-yoga ili mantra-yoga jer se sastoji od mantranja i pjevanja svetih imena Boga i primjenjuju ga najuzvišeniji transcendentalisti.
