Zimi, kada je hladno, stabla izgledaju prilično tužno, umorno i neprivlačno, bez cvjetova i bez lišća. Ali čim zatopli, događa se potpuni preokret!
Stvari se mijenjaju, doslovno preko noći.
S prvim zrakama sunca, još i prije nego nastupi proljeće, započinje jedna sasvim druga priča. Krošnja se zazeleni i rascvjeta, dozove kukce i ptice… ptice donesu glazbu… ma prava ljepota i raskoš na djelu!
Gdje je ta raskoš bila zimi? Gdje se skrivala? I kako se, čudesno, preko noći pojavila?
Odat ću vam tajnu: nije se preko noći pojavila. Bila je tu cijelo vrijeme. Ne bi mogla samo tako nastati preko noći da nije cijelo vrijeme bila tu. Nevidljivo skrivena, a uvijek prisutna.
Stablo u proljeće samo otpakira darove koji su u njemu cijelo vrijeme. Ono jednostavno ne bi u proljeće moglo tako raskošno procvjetati, da cijelo to obilje nije i zimi bilo u njemu. I onda kad sve izgleda golo, siromašno i jadno. Stablo zna da je u njemu uvijek sve već rascvjetano iznutra. I ima povjerenja.
Budi mudar kao stablo. Stablo zna da svaki cvijet, i tvoj i moj, čuči u nama oduvijek i čeka svoj trenutak. I onda kad se čini da ničega nema. I onda kad se osjećaš prazno, napušteno i oskudno. I rascvjetat će se onda kad je za to potrebno najmanje energije.
Možda to nije danas. Možda treba još malo pričekati. Ni stablo ne može požuriti proljeće.
Budi hrabar kao stablo. Daj sebi pristanak. A onda, radi što možeš i zahvali. Procvjetat će. Ne može biti da neće. Samo još nije došlo proljeće.
Dopusti, kao stablo. Ne trebaš ni čekati. Ako čekaš, postat ćeš nestrpljiv. Uživaj u trenutku i zahvali. Proljeće stiže. Svijet čeka tebe da procvjetaš!
Budi stablo. Imaj povjerenja. Sve je već u tebi.
Stablo zna.
