Da, razvela si se. I? Pa nije kraj svijeta

– Razvela sam se. – bojažljivo mi je rekla nešto tišim glasom kao da ne želi da to itko čuje.
– Baš nije više išlo… – još je tiše dodala.

Zastala sam na tren osjetivši duboko razumijevanje i zagledala se u njezine oči svjesna uzburkanih emocija unutar nje. Poznavala sam te oči u puno vedrijem sjaju…
Osjetih u trenu da traži moju podršku, iako je svjesna ispravnosti svoje odluke.

– I? Pa nije kraj svijeta. – rekla sam, potpuno sigurna u to, shvaćajući poziciju u kojoj se nalazi.
– Poznajući tebe znam da si dala sve od sebe da to uspije i da održiš obitelj na okupu. Zato nema mjesta osjećaju krivnje i neuspjeha. Znam da ti sada nije lako, ali puno je teže ostati u nečemu gdje si nesretan. Iz dana u dan biti će sve lakše i u konačnici se sve posložiti. Dvoje nesretnih ljudi ne mogu stvoriti sretno i zdravo okruženje ni za sebe, ni za svoju djecu. Ovako ste se oslobodili težine i idete svaki svojim putem ka svojoj sreći.

– Da. – nastavila je ona. – Predugo je to trajalo, baš smo se mučili i postala je agonija za svih. Baš nije imalo više smisla. Nisam se više prepoznavala. Umorna, sivog lica, bezvoljna… Nisam više mogla biti najbolja majka svojoj djeci kao takva. I to me još više mučilo, jer kao zbog njih ostajem u tome… – glas joj je zadrhtio, a suza zatitrala u kutu oka.

– Znam. Sve te razumijem. I vjeruj mi, sa vremenom će biti sve bolje. Kad svaki za sebe ispunite svoj život, biti ćete puno kvalitetniji roditelji svojoj djeci. Najbolja varijanta sebe koju možete dati. Jer prestali ste biti bračni partneri, ali ostajete roditelji. I usprkos uobičajenom mišljenju, možete biti vrhunski u tome i primjer svojoj djeci kako izvući najbolje iz svega.
Jedino sretna i ispunjena osoba može biti isti takav roditelj. Sve ostalo je zavaravanje. – rekoh joj sa sigurnošću.

– Da samo znaš kako smo se borili da brak opstane, dali smo sve od sebe najbolje što smo znali. Ali svejedno nismo uspjeli. Iako mi je sad teško i neobično biti sama u svemu ovome, osjećam da konačno ponovo počinjem disati punim plućima. Da se počnem prepoznavati i ne bježim od svog odraza u ogledalu. Ovo je veliki povratak ka sebi samoj, a ujedno i ogroman korak naprijed, osjećam to… – nastavila je ona pričajući svom dušom i srcem.

– I to ti je najbolji znak da si na pravom putu. – dodala sam ja. – Ne treba ti bolji. Tvoj duboki unutarnji osjećaj je jedino mjerilo i vodič. Nitko drugi ne zna bolje što je za tebe najbolje. Polako i samo hrabro naprijed. Sve će ubrzo doći na svoje. – ohrabrih je pred kraj razgovora.

– Znam da je tako, ali mi je i dalje neugodno kad me netko nešto pita o tome… – nesigurno je dodala.

– Uhhh, pa tko uopće ima pravo zadirati u tvoju privatnost? I zašto misliš da moraš odgovoriti? – izašlo je iz mene kao iz topa.
– Zapamti, onaj tko nema svoj život zadire u tvoj. A ti mudro odlučuj sa kim ćeš ga dijeliti.

Mnogi će ti i zavidjeti, jer su i sami duboko nesretni u svojim vezama i brakovima, a nemaju hrabrost ništa promijeniti. Zato ne dozvoli nikom sa krivom namjerom da ti se petlja u život. A namjeru uvijek možeš osjetiti. Sada, kad ti potres pretresa život, puno će se toga promijeniti. Od ljudi do okolnosti. I ostati će samo ono što vrijedi, zato se ne boj. Imaš ti puno hrabrosti.

Osjetila sam kako joj se energija mijenja i postaje nekako čišća i lakša. Znala sam da će biti dobro, bez sumnje. I da će se sve super posložiti. Znala sam da se ona može nositi sa svim izazovima koji je očekuju. Kao što mogu i svi ostali koji se istinski usude nešto promijeniti.
I ne pristati više nikad na mrvice.

Gledala sam je kako odlazi i u mislima joj svim srcem još jednom poželjela sreću.

Iako ju je već uzela u svoje ruke, kao i svi koji su se odlučili u nečemu uspjeti. A onda, šta ti više treba? ♥️

Iva Bradarić 
https://suncanastrana.wordpress.com/
Sunčana strana života