Prije mnogo godina, jedan isposnik – koji će kasnije postati poznat kao Sveti Saven – živio je u jednoj od obližnjih pećina…
U to doba, Viskos je bio samo pogranično mjestašce, naseljeno razbojnicima, odmetnicima od zakona, krijumčarima, bludnicima, pustolovima, ubojicama koji su dolazili predahnuti između dva zločina. Najgori od svih, neki Arapin po imenu Ahab, sprovodio je neviđeni zulum u mjestu i čitavoj okolini, ubirajući stravičan danak od seljaka koji su, uprkos svemu, nastojali živjeti dostojanstveno.
Widget not in any sidebars
Jednog dana Saven napusti svoju pećinu, zakuca na Ahabova vrata i zamoli ga da ga primi na jednu noć. Ahab se nasmije: “Zar ti ne znaš da sam ja ubojica, da sam još u svom rodnom kraju skratio za glavu popriličan broj ljudi i da tvoj život za mene ne vrijedi ni prebijene pare?“
“Znam”, odgovori Saven. “Ali dojadilo mi je više živjeti u onoj pećini. Volio bih bar jednu noć ovdje provesti.”
Ahab je čuo za isposnika koji je nadaleko bio poznat, jednako poznat kao i on, i to mu je smetalo – nije želio dijeliti svoju slavu s takvim slabićem. Zato je odlučio da ga još iste noći ubije da bi svima dokazao tko je tu jedini i neprikosnoveni gospodar.
Malo su popričali. Ahaba su dirnule pustinjakove riječi, ali on je bio nepovjerljiv čovjek i nije više vjerovao u Dobro. Pokazao je Savenu mjesto gdje može odspavati, a on je uzeo nož i počeo ga oštriti. Saven je promatrao nekoliko trenutaka te prijeteće pokrete, a onda zatvorio oči i zaspao.
Ahab je oštrio nož cijele noći. Izjutra, kad se Saven probudio, zatekao ga je kako plače kraj njegova ležaja.
„Ti se nisi mene uplašio, nisi me čak ni osudio. Prvi put je netko proveo noć pored mene vjerujući da sam dobar čovjek, kadar da beskućnika primim na konak. Pošto si ti povjerovao da ja mogu postupiti ispravno, ja sam tako i postupio.”
Od tog je dana Ahab napustio svoj zločinački život.
Paulo Coelho
