Novac je zanimljiva tema. Sastavni je dio života, polazna ili završna točka mnogih razgovora. Radi njega ljudi rade, zbog njega se zbližavaju i razilaze, radi njega vode ratove i ubijaju jedni druge. Neki ga mrze, neki vole; u svakom slučaju, malo je onih koji s njime nemaju problema. U civilizacijom neiskvarenim kulturama o raspodjeli dobara odlučuje plemenski starješina, koji vodi računa o tome da svatko bude nagrađen prema zaslugama. Pri raznim oblicima robne razmjene, procijenjena vrijednost u jednoj vrsti robe zamjenjuje se istom vrijednošću u nekoj drugoj robi. Znatno je teže slijediti tu ideju kad se kao sredstvo razmjene koristi novac, već samim time što je njegova vrijednost apstraktna i teže odrediva. U naše vrijeme šačica ljudi raspolaže bajoslovnim bogatstvima, dok najveći dio stanovništva našega planeta živi u uvjetima krajnje bijede.
Tko koga tu kontrolira?
Novac je jedan od najzbunjujućijih atributa ovoga svijeta. I, upravo zbog toga, jedan od najduhovnijih. U susretu s izazovima i preprekama povezanim s njim, na površinu dolaze razni nesvjesni obrasci razmišljanja, osjećanja i ponašanja. Suočavajući se s njima, možemo mnogo naučiti o sebi i svom odnosu prema svijetu oko sebe te rasti i razvijati se u psihičkom i duhovnom smislu riječi. Mnogi ljudi novac poistovjećuju sa sigurnošću i moći, te osjećaj vlastite vrijednosti baziraju na posjedovanju ili neposjedovanju određene količine novca. Time mu pridaju preveliku moć i kontrolu nad svojim životom: imaju li ga mnogo, osjećaju se vrijednima i moćnima; nedostaje li im ga, i njihov osjećaj vlastite vrijednosti smanjuje se proporcionalno s njihovom platežnom moći. Poistovjećujući se s novcem i moći koju pruža račun u banci, neki bogati ljudi sebe doživljavaju svemoćnima. Živeći prema devizi “sve se može kupiti”, manipuliraju sobom i drugima. Novac im daje lažni osjećaj sigurnosti, ispunjenosti i predvidljivosti. Dogodi li se nešto “na što nisu računali” i njihov se bankovni račun preko noći drastično smanji, osjećaju se kao da su odjednom izgubili tlo pod nogama. Sav osjećaj sigurnosti i moći nestao je s onim u što su ga investirali, tj. s novcem. U pozadini vijesti o samoubojstvu npr. nekog velikog magnata koji je “preko noći” bankrotirao često se krije upravo takva priča.
Na drugom su kraju buntovnici. U buntu protiv svega o-čemu-brinu-obični-ljudi, oni se odriču materijalnih dobara i udobnosti te odgovornosti, koje sa sobom nosi “običan svakodnevni život”, ili pak u slijepoj žudnji da se pod svaku cijenu uzdignu iznad zamki i iluzija ovoga svijeta (sanskrtskim rječnikom, maye), novcu oduzimaju svaku moć i preziru ga, nesvjesni toga da su isto tako neslobodni kao i oni prvi. Da isto tako manipuliraju sobom i drugima kao i oni prvi.
Između spomenutih krajnosti cijeli je niz varijacija na temu “novac i odnos prema njemu” – od sitnih manipulacija poput tzv. švercanja u tramvaju do velikih igara, u kojima padaju glave, vode se ratovi, ruše poredci, mijenjaju svjetovi.
Imanje ili neimanje određene količine novca utječe na ponašanje pojedinca, njegovu sliku o sebi, samopoštovanje pa čak i seksualnost, često do te mjere da opravdano možemo postaviti pitanje jesmo li mi oni koji upotrebljavamo novac ili pak novac upotrebljava nas, odnosno, upravljamo li mi novcem ili pak on upravlja nama.
Imanje ili neimanje određene količine novca utječe na ponašanje pojedinca, njegovu sliku o sebi, samopoštovanje pa čak i seksualnost, često toliko da opravdano možemo postaviti pitanje upotrebljavamo li mi novac ili on novac upotrebljava nas, odnosno, upravljamo li mi novcem ili pak on upravlja nama.
Novac je vrlo osjetljivi dio življenja u materijalnom svijetu. Načini na koje se odnosimo prema njemu odraz su našeg unutarnjeg stanja, našeg doživljaja sebe i drugih te svijeta u kojem živimo. Poput mnogih drugih obrazaca, i odnos prema njemu nasljeđujemo od roditelja i ljudi uz koje smo odrastali, nesvjesno usvajajući stavove i obrasce te pravila igre svoje okoline. Svaka kultura ima sebi svojstven odnos prema novcu i “općevažeće neprijeporne istine” kojih se njezini pripadnici čvrsto drže. Htjeli to ili ne, mi smo pripadnici svijeta, plemena u kojem živimo i ne odnosimo li se prema toj činjenici svjesno, automatski ćemo preuzeti sustav vjerovanja i obrasce, koji u njemu vladaju. Ako u plemenu vrijedi uvjerenje da treba mnogo raditi, mučiti se i žrtvovati kako bi se jednom u budućnosti imalo novca i moglo konačno malo odahnuti, i njegovi pripadnici mislit će i ponašati se takote će godine i godine provoditi u teškom i napornom radu, nadajući se da će si time osigurati mirnu i sigurnu starost. Mnogi od njih, iz straha od promjene i gubitka “sigurnosti”, koju pruža određeno radno mjesto, neće se ni usuditi upitati se što zapravo žele. Htjeli to ili ne, mi u mnogo čemu usvajamo sustav vrijednosti svojih roditelja te na životne izazove reagiramo u skladu s dozvolama i ograničenjima naslijeđenim od njih. Drugim riječima, usprkos svjesnoj želji da živimo drukčije od njih, automatski ćemo slijediti obrasce usvojene tijekom svog odrastanja. Ili ćemo se pak pobuniti i otići u drugu krajnost, opirući se svemu što su nam rekli ili nas svojim životom naučili. Kada je riječ o novcu, to može značiti pobunu i neprestano mijenjanje radnih mjesta ili pak “izlete” u svijet kriminala i nezakonitih poslova i sl.
U nekim plemenima novcu se pridaje prevelika važnost, neka su prema njemu ravnodušna, u nekima se smatra da je novac prljav… Rijetka su ona, čiji je odnos prema novcu ispravan.
U knjizi „Money Drunk, Money Sober“ Julia Cameron navodi nekoliko tipova ovisnika o novcu.
To su: kompulzivni potrošač, lovac na velike prilike, održavatelj statusa quo-a, ovisnik o siromaštvu i suovisnik koji svoj odnos prema novcu prilagođava partneru ili važnoj osobi s kojom dijeli financije.
Samo promatranje i iskren odnos prema sebi pomoći će nam da vidimo u kojoj smo kategoriji i koje sve potrebe zadovoljavamo novcem. Naime, u materijalnom svijetu, u kojemu vrijede zakoni novčane razmjene, novac predstavlja vrijednost koja se daje u zamjenu za neku drugu vrijednost (neki materijalni ili nematerijalni proizvod). Sam po sebi on nema nikakvu moć; riječ je o određenoj manifestaciji kozmičke energije kojoj, provodeći je i koristeći se njome, mi sami pridajemo određeno značenje. Svatko može izabrati hoće li ta energija kontrolirati njega i njegov život ili će on pak s njom surađivati i upravljati svjesno.
Svjesno ophođenje novcem
Prvi korak u svjesnom odnošenju prema novcu sastoji se u osvjetljavanju obrazaca i ritmova koji upravljaju dinamikom njegova davanja i primanja, odnosno prihoda i rashoda. Zanimljivo je upitati se što nam novac zapravo znači, kakvu ulogu ima u našem životu, koja su uvjerenja povezana s njim, što bismo željeli promijeniti… Korisno je potom zabilježiti s koliko novca trenutačno raspolažemo (u obliku gotovine, ušteđevine, duga…) te narednih četrdeset dana zapisivati sve prihode i rashode ne izostavljajući ni najmanju sitnicu, poput žvakaće gume. Ta vježba pomaže nam osvijestiti npr. koliko često kupimo nešto što nam ne treba ili čak ne želimo već smo jednostavno navikli na to, a onda si zbog toga ne možemo priuštiti ono do čega nam je stalo.
Činjenica je da se s istom količinom novca različiti ljudi mogu osjećati posve različito i priuštiti si različite stvari, i dok će se neki od njih osjećati siromašnima, drugi će živjeti u uvjerenju da imaju dovoljno novca za sve što im treba. I jedne i druge život će podržati u njihovu uvjerenju.
Novac je energija, i to, poput svake energije neutralna. Mi joj određujemo namjenu, značenje i svrhu. Plaćajući novcem za neku robu ili uslugu koju nam netko čini (popravljajući nam npr. neki stroj, zastupajući nas, liječeći itd.), mi vrednujemo tuđi rad. Plaćajući određenu sumu, govorimo mu da taj rad cijenimo i podržavamo. Kako je u svaki proizvod ili uslugu uložena određena energija, plaćanjem, onome tko nam je pruža dajemo zauzvrat novu energiju, kako bi je on mogao koristiti dalje te je transformirati u novi proizvod, uslugu i sl. Istodobno, dobivenim proizvodom, uslugom i sl. i sami dobivamo energiju koju potom transformiramo. Kako je jedan od osnovnih duhovnih zakona – zakon ravnoteže, u skladu s njime, možemo dobiti točno onoliko koliko dajemo i obrnuto. Ni manje ni više. Drugim riječima, koliko god se na prvi pogled može učiniti da smo “ušićarili” nešto cjenjkajući se ili varajući, primjerice jamce (bez kojih ne bismo uspjeli dobiti željeni kredit), “švercajući” se u tramvaju (koji nam omogućuje da brže stignemo do željena cilja), ne plaćajući račune (premda npr. struju i vodu redovito koristimo) i sl., na duže pruge to se ne isplati. Svako kršenje nekog duhovnog zakona dovodi do neravnoteže u općem energetskom polju, a kako svaka neravnoteža teži ponovnom uspostavljanju ravnoteže, njezin uzrok bit će vraćen počinitelju, kako bi imao prilike ispraviti je te, istodobno, preuzeti odgovornost za sebe i svoje mjesto u općem poretku, slijedeći zakone koji u svemiru vladaju.
Usto, svakom transakcijom, svakim davanjem ili primanjem novca mi ulazimo u odnos s osobom s kojom vršimo transakciju i razmjenjujemo određenu energiju. Tako npr. i pri posve uobičajenoj dnevnoj radnji kao što je kupnja kruha svjesno ili nesvjesno ulazimo u odnos s cijelim nizom ljudskih bića – od seljaka koji je sadio i žeo žito, preko mlinara i pekara, do posrednika, raznosača i prodavača koji će nam taj kruh prodati. I svatko od njih ima svoju priču, svoju sudbinu, s kojom se tim jednostavnim svakodnevnim činom kupnje kruha dotičemo na suptilnijim razinama bivanja. Kako smo na suptilnim razinama bivanja svi međusobno povezani, način na koji se ophodimo jedni s drugima odražava se na cjelokupni život i dotiče svaku jedinku.
Usredotočeni isključivo na svoj cilj, predmet kupnje ili uslugu koju žele dobiti, mnogi i ne primijete ljude koji sjede iza šaltera, trgovačkog pulta i sl. Poput strojeva, koji razmjenjuju nešto s nekim drugim strojem. No, svaka razmjena novca otvara mogućnost odnosa između dvaju ljudskih bića i pruža priliku da nešto naučimo, da damo i dobijemo nešto što se ne može platiti novcem ni pretočiti u nj.
Mnogo je takvih detalja na koje bismo mogli obratiti pažnju. Novac je energija i svjesno odnošenje prema njemu iziskuje odgovorno raspolaganje s tom energijom. Mnogi ljudi imaju potrebu za “sigurnošću” u obliku računa u banci i, štedeći za bolje sutra, propuštaju živjeti danas. Živeći na ovim našim prostorima, imali smo prilike uvjeriti se da ta vrsta sigurnosti ne mora biti tako sigurna. Mnogi ljudi su takoostali bez teško stečene ušteđevine ili barem jednoga njezina dijela.
Novac je energija koja teče i mijenja oblik. Njegova svrha stoga nije da stoji u banci, nekretninama i sl., već da teče. U skladu sa svrhom koju mu dajemo. U skladu sa svrhom koju dajemo vlastitom životu. Ulažući svoju energiju (i novac) u stvari koje su nam istinski, suštinski važne, stvari koje podržavaju našu kreativnost, hrane i potiču naš duhovni rast, istodobno brinući o tome da redovito i savjesno ispunjavamo svoje financijske obveze.
Dajući, primajući i štedeći sa svrhom.
Branka Jakelić – psihoterapeutkinja i spisateljica
