Ako nekome daš svoju ljubav, a ta osoba je ne cijeni i ne želi te ili drugome daje priznanje koje smatraš da tebi pravom pripada, sigurno je da ljubomora neće uspjeti zadržati tu osobu niti će iscijeliti ranu u vašem odnosu. Ono što ti treba pripasti, bit će tvoje, a ono što ti nije namijenjeno, ionako ti ne bi donijelo sreću. Ispunjenje leži u stalnom unaprjeđenju sebe. Umjesto da ti tražiš druge, oni počnu tražiti tebe. Zarobiti nekog ljubomorom i zahtjevima sigurno neće dovesti do sreće. Uspješni odnosi mogu rasti samo uz pomoć ljubavi i povjerenja.
Često možemo čuti ili i sami znamo reći “ljubomoran sam, ali u granicama normale”, prihvaćajući ljubomoru kao nešto normalno. To je kao da kažemo: Bolestan sam, ali ne obraćam pažnju na to, normalno je biti malo bolestan…
E pa, trebali bi znati da ljubomora nije normalno stanje, isto kao što “malo” bolesti nije zdravo stanje. Ne postoji nijedan organ koji je nevažan, da bismo mu dopustili da boluje neovisno od cijelog tijela, moramo znati da će s vremenom biti zahvaćeno sve više i više, dok ne dođe do potpunog kolapsa organizma.
Ta ljubomora u granicama normale je zapravo signal da smo oboljeli od duhovnog karcinoma koji je u početnom stadiju, da je negdje došlo do korozije, da se pojavila trula jabuka koje će uništiti cijelu vreću ako nešto ne poduzmemo.
Zaista, ljubomora je nedostatak ljubavi prema sebi, a život nam često baca iskušenja i dovodi u situacije da je ispoljimo kako bismo postali svjesni njenog prisustva.
Ljubomora se najčešće počinje javljati još od malih nogu, kada smo u djetinjstvu suočeni s dolaskom na svijet mlađeg brata ili sestre, te nas uništava pogled na majku koja svu pažnju posvećuje tom malom stvorenju, dok smo mi odbačeni. Posebno ako nas još i roditelji degradiraju uspoređujući nas s braćom, sestrama ili drugom djecom koji su u nečemu bolji i uspješniji od nas.
Često imamo priliku čuti od nekih roditelja kako u zvijezde kuju npr sina, kako je pametan, nježan, kako dobro uči, zna čuvati svoje stvari i sl., dok starija kćerka to sluša i skoro nikad ne čuje nešto pohvalno o sebi, uglavnom se sve svodi na kritike. I velika je istina, da kritika ubija ljubav.
Ima jedna poslovica koja kaže: “Ako hoćeš razviti ljubav u srcu, ulij pohvalu u uši”. Pohvala, iskrena pohvala je najbolji poticaj da osoba razvije ono najbolje u sebi, a isto tako pokuda i kritika su najbolji način da i ono što je dobro ostane u sjeni. Roditelji ponekad prave strašne greške. U kasnijem životu djeca ponovo oživljavaju iste slike iz djetinjstva kroz odnose s partnerima i drugim osobama.
Mi zapravo cijeli život nosimo pečat djetinjstva i uvijek ostajemo to isto dijete, samo što navlačimo nove slojeve na sebe, ali to malo dijete sjedi stisnuto u kutu naše psihe, ono diktira naše ponašanje, naše emocionalne reakcije, naš odnos prema sebi.
S druge strane, postoje djeca koja nemaju braću i sestre (ovdje ne generaliziramo sve jedince), oni nisu navikli dijeliti, oni su maženi, paženi, sve je samo njihovo. Oni opet mogu, ali i ne moraju – razviti drugačiji defekt, a to je sebičnost, posesivnost, jednostranost, što opet potiče ljubomoru uvijek kada se “predmet” želje mora dijeliti ili se ne može biti u centru pažnje.
U partnerskim odnosima često nismo u stanju pustiti partnera da bude ono što jest, već ga suzbijamo i sputavamo, ograničavamo, zaboravljamo ga pohvaliti ili dati kompliment, kupiti poklon, potaći pozitivnu emociju, reći mu da dobro izgleda, da izađe s društvom, da otputuje negdje s nama ili bez nas, jer se bojimo da će uzletjeti i izmaći kontroli.
Zato je bolje ubijati ga u pojam i ne forsirati njegove pozitivne osobine, a što više naglašavati negativne, pa ako ništa drugo, sručimo se na njega svom silom kada vidimo gdje je npr ostavio svoje prljavo rublje.
Kada nastojimo partneru podrezati krila, to je znak da i sami ne znamo letjeti niti se usuđujemo probati. Posebno kada učinimo “samoubojstvo” preuzimajući ulogu njegove majke, odgajateljice i kritičarke. Što smo tada učinili, nego ga gurnuli u naručje drugoj ženi, a kada se to dogodi – ajme, otišao, ostavio, kako je mogao, činila sam sve, prala, peglala, kuhala, rodila djecu.
E, tu se zatvara krug, tu smo ponovo u djetinjstvu – roditelji nas nisu učili kako voljeti sebe, već su uslovljavali našu ljubav – voljet ću te ako budeš dobra u školi, ako pospremiš sobu, ako budeš poslušna, ako, ako, ako, tisuću uslova smo morali svakodnevno ispuniti da bismo bili prihvaćeni i voljeni.
Tako smo se i postavili u partnerskom odnosu, vjerujući da žrtvovanjem, vjernošću, radom ili nekom drugom opcijom zaslužujemo ljubav i onda se nalazimo u čudu kada otkrijemo da smo iznevjereni, ali nas nije iznevjerio partner već naši roditelji. Moramo se vratiti tamo gdje smo počeli, moramo osvijestiti uzroke svog ponašanja i zavoljeti sebe.
A kad se to dogodi, to je početak jedne velike i doživotne ljubavi u kojoj se potpuno iscjeljujemo od svih oblika bolesti.
I onda sebe uhvatimo kako u nekoj novoj vezi činimo samo plemenite stvari, partneru dajemo bezbroj ideja za napredak, da se osjeća poželjno, voljeno, samouvjereno, slobodno i nesputano, a on nam uzvraća poštovanjem i divljenjem. A mi ustvari ne činimo ništa, već samo volimo i prihvaćamo sebe.
Partner je slika i prilika nas i onoga što nosimo u sebi.
Poslušajte ovaj citat iz knjige “Zamolite svoje anđele”:
“Ljubomora je, kao i zavist, diskvalifikacija sebe.
Osobe koje sebe bezuvjetno vole nisu ljubomorne,
jer im ljubav nije prijetnja.
Ljubav nije prijeteća. Izostanak ljubavi jest.
Pomanjkanje ljubavi dolazi od nedovoljno ljubavi
prema samom sebi”.
Veliki indijski duhovni učitelj i mudrac Paramahamsa Yogananda je ovo rekao o ljubomori:
“Zašto biti ljubomoran? Ako nekome daš svoju ljubav, a ta osoba je ne cijeni i ne želi te ili drugome daje priznanje koje smatraš da tebi pravom pripada, sigurno je da ljubomora neće uspjeti zadržati tu osobu, niti će iscijeliti ranu u vašem odnosu.
Zarobiti nekog ljubomorom i zahtjevima sigurno neće dovesti do sreće.
Uspješni odnosi mogu rasti samo uz pomoć ljubavi i povjerenja. Ljubav opstaje kada ima poštovanja, svrsishodnosti i kada nema posesivnosti.
Dakle, što je lijek? Kada god te ljubomora pokuša vezati, snažno ustvrdi: “Slobodan sam od okova ljubomore i straha. Što god treba biti moje, bit će moje; što god nije moje, puštam!”
Tada ćeš se osloboditi ljubomore, straha i imat ćeš čudesan život. Ti možeš biti slobodan. Ono što ti treba pripasti, bit će tvoje, a ono što ti nije namijenjeno, ionako ti ne bi donijelo sreću.
Ispunjenje leži u stalnom unaprjeđenju sebe, tako da umjesto da ti tražiš druge, oni počnu tražiti tebe. Daj ljubav i prijateljstvo bez očekivanja i zahtijevanja nečeg zauzvrat. Očekivanja će te samo učiniti žrtvom bijede.
I dok se trudiš unaprijediti sebe, čini to sam, siguran u svoje vrline i vrijednosti.
Ako želiš da ti drugi vjeruju, zapamti, nisu samo riječi ono što ima efekta, nego i ono što jesi i ono što osjećaš u sebi – ono što je u tvojoj duši.
Uvijek se trudi biti anđeo u sebi, što god drugi mislili. Budi iskren, dobar, voli druge i razumi ih. Tko god na tvoje dobročinstvo ne odgovori, nije dostojan tvoje pažnje.
Čak i kada izgubiš voljenog, bolje je da ga pustiš da on misli da si anđeo, a ne zeleno ljubomorno čudovište.
Neka ta osoba ode držeći u mislima tvoju ljubav – i ta ljubav će zauvijek ostati u njenom srcu.
Ne zaboravi ovo – Što god treba biti moje, bit će moje; što god nije moje, puštam!”
Paramahamsa Yogananda
