Kada kažemo da je ljubav dobrota, ona to nije, kada kažemo da je ljubav odnos, ona to nije, jer ona postoji samo u sadašnjosti i bez nesvjesne memorije. Ipak, sve dok se ne riješimo dubokih nesvjesnih memoriranih strahova i ljutnje, ne možemo biti okrenuti suštini.
Mi smo kao civilizacija stvorili obrambene sustave kojima se štitimo od mnogih pokušaja da naša unutrašnjost ispravi probleme koje stvaramo našim egom.
To su tisućljetni, generacijski obrambeni sustavi ega koje je teško promijeniti jer imamo slojeve oko naše svijesti kojima pokušavamo zaštiti svoj osjećaj krivnje i srama, a da ne govorimo da je moderna civilizacija kroz hedonizam stvorila novi i najveći sustav bijega od ljubavi.
Tehnologija je stvorila lažni osjećaj razvijenosti dok su ljudi potpuno neuki kada je riječ o emocijama i ne razumiju da raspadi veza dolaze od krivog načina razmišljanja, a ne od emocionalne prevare. Stoga, podsvjesna je reakcija ljudi takva da se najviše priča o ljubavi, a nikada u povijesti nije bilo toliko raspadnutih veza.
Čak i znanja jyotisha ili drugih tehnika koje nam pokazuju izgled naše memorije ili podsvijesti iz koje krivo percipiramo odnose ili posao, nisu nam dovoljna znanja te se i dalje kao civilizacija vraćamo obrambenim sustavima koji stvaraju duboko samokažnjavanje i patnju.
Recimo, Dado je u prošlom životu mijenjao partnerice i nije bio toliko odgovoran i u ovom životu je izabrao situaciju u kojoj se zaljubljivao u žene koje je prevario, a one su ga redovito napuštale kao što je on njih u prošlom životu.
Međutim, malo tko ovdje prepoznaje obrambeni mehanizam.
On je samo naizgled bio žrtva odnosno opet je izabrao, ali na drugačiji način, neodgovornost jer u tim vezama on se nije morao emocionalno otvarati, mogao je biti zaljubljen u mislenu ljubav, ali ne u te osobe jer one mu nisu uzvraćale ljubav.
Pokušaj promjene je uspio tek kada se počeo baviti problematikom i viđenjem onoga u što se zaljubljivao promijenivši svoj obrazac. Ipak, velika većina to neće učiniti jer, kako je rečeno na početku teksta, naslijeđeni obrambeni sustavi nam govore da je žrtva stvarno stanje i da se nesvjesno uvijek okrećemo prema krivcu, pošto većina ljudi gaji obrazac žrtve.
Bit života jest ne donositi sudove na temelju te memorije, jer ona iskrivljuje stvarnost, zato je život u sadašnjosti jedini put. Sud o stvarnosti se donosi iz trenutka ovdje i sada, iz sadašnjosti u kojoj prebiva ljubav, odnosno ono što većina zove ljubav, to ona nije.
Naše ljubavi temeljimo na nesvjesnoj memoriji koja se manifestira putem planeta, a Jung je umjesto planeta koristio pojma arhetipovi, to su mislene, a ne stvarne ljubavi.
Dakle, mi tražimo partnere koji imaju sličnu memoriju prema kojoj se onda događa zakon privlačenja, odnosno partner nosi sličnu projekciju onoga što nama odgovara.
Kada se svađamo, onda to radimo jer tražimo da se partner uskladi s našom memorijom ili arhetipskoj slici koja je programirana našim prošloživotnim iskustvima. Kada mi kažemo: volim te, onda to znači privlači me tvoja nesvjesna memorija, iskustva koja su nam zajednička.
Kada kažemo da je ljubav dobrota, ona to nije, kada kažemo da je ljubav odnos, ona to nije, jer ona postoji samo u sadašnjosti i bez nesvjesne memorije. Ipak, sve dok se ne riješimo dubokih nesvjesnih memoriranih strahova i ljutnje, ne možemo biti okrenuti suštini.
Yoga je tražila rješenje u osmeročlanom putu u kojem se kroz meditaciju spaljuju nesvjesni spremnici ili bidje, taoizam je tražio kroz taoističke tehnike, a misticizam kroz ljubav prema Bogu.
Sve dok ne osvijestimo da mi razmišljamo na temelju krivih informacija dobivenih iz nesvjesne memorije, ne možemo vidjeti da krivo percipiramo stvarnost što donosi toliku količinu boli.
Mi još nismo niti u stanju dijagnosticiranja stanja, odnosno mi još kao civilizacija ne vidimo gdje je problem, pa spomenuti putovi izgledaju kao putovi čudaka koji govore o mističnoj stvarnosti, ali oni ustvari govore o pravoj stvarnosti.
Memorija ili alaya kao riznica u kojoj su pohranjena naša prošloživotna iskustva stvaraju potpuno iskrivljenu sliku odnosa u kojoj ne vidimo vlastitog partnera, tj. nismo svjesni da kroz naočale memorije na ovoj razini postojanja jedino tako prepoznajemo partnera i kada se dogodi prekid, ne možemo vidjeti da je on uzrokovan od nesvjesne memorije, tj. karme koja je jedini relevantni sudac, a on ima prednost u sagledavanju odnosa.
Da tomu nije tako bi li moglo biti toliko puno prekida veza? Prekidi se događaju na nesvjesnoj memorijskoj sebičnosti i nedopuštanju partneru da različito misli i doživljava stvarnost.
Bez prakse, bez uočavanja ovih memorijskih programa ne može čovjek napraviti veći korak prema istini, a onda i doživljaju ljubavi.
Nikola Žuvela, vedski-jyotish.net
