Sami smo, potpuno sami, kada dolazimo OVDJE. I potpuno sami odlazimo od OVDJE. No, u tom djeliću vječnosti u kojemu naša duša prebiva OVDJE do svog konačnog susreta i zagrljaja s Njime, susrećemo se s mnogima. S mnogima koji su OVDJE za nas iz istog razloga iz kojega smo i mi OVDJE za njih – da jedni drugima budemo zrcala. Zrcala u kojima ćemo se ogledati, prepoznavati i spoznavati tko smo i koja je naša svrha života OVDJE.
No, koliko god su ti drugi (ljudi) i odnosi s njima potrebni da bi kroz njih spoznali sebe, toliko je bitno i prepoznati onu nevidljivu nit koja nas razdvaja čineći svakoga od nas jedinstvenim djelićem ovog čudesnog univerzuma i ne izgubiti se. Ne izgubiti se u drugima. Jer tada sve ovo ranije opisano gubi svoj smisao. I, umjesto da se kroz te odnose još više i dublje približimo sebi i suštini svoga bića, gubimo sebe. Gubimo prvu i najvažniju vezu svoga života OVDJE – vezu sa samima sobom.
Pitaš li se, barem ponekad, jesi li „na vezi“? Jesi li si dobro sa samim sobom? Voliš li, prije svega i prije svih, sebe? A onda i drugoga/druge? Čemu se raduješ? Što te rastužuje? Što te podiže do oblaka? A što te spušta da stojiš čvrsto s objema nogama na zemlji?
Jesi li se ikada zapitao tko si kada se potpuno ogoliš od svih onih uloga koje odigravaš na pozornici svoga života i kada ti ne preostane drugo nego pogledati se svojim unutarnjim očima s one druge strane ogledala? One gdje prebiva tvoja duša.
Vidiš li ti sebe, dragi čovječe? Čuješ li se? Znaš li što je ono za čime tvoja duša čezne da bi bila ispunjena i da bi Mu konačno mogla otići u susret jer je ispunila svoju svrhu?
Toliko je mnogo ljudi koji su tu, a zapravo nisu.
Toliko je mnogo ljudi koji, ne samo da su se sami sebi izgubili i ne mogu ili ne znaju se pronaći, već nisu ni svjesni da nisu „na vezi“ sa sobom pa onda tako, vođeni nečijim tuđim nitima, tek prolaze OVDJE.
Budi OVDJE tako da ZAISTA živiš ono što je svrha tvoje suštine, a ne da prolaziš kroz svoj život poput slijepog putnika bez pravca i bez odredišta.
Zagrli svoje unutarnje dijete. Jako! Jako! Najjače! Tako da te prožmu svi trnci od tog zagrljaja i da samo u jednom trenu sam sebi kažeš: „O, pa ja sam živ! Živ! Vouuu! Nije li to, samo po sebi, predivno?!“
Uđi duboko, duboko u svoju tišinu, osluhni je i čuj što ti ima za reći. Jer „Tišina je jezik Boga.“ (Rumi). I zato, dopusti sebi da se kroz tišinu susretneš i povežeš s Njime.
Sva istina je u tebi. I zato je ne traži izvan sebe, već uroni u svoju samoću i pronađi je u sebi, a „Svoju snagu prepoznat ćeš po tome koliko si u stanju da izdržiš samoću.“ (Mika Antić)
Ne osuđuj se. Ne žali zbog onoga što je bilo, a volio bi da nije. Ne čezni za onime što nije bilo, a volio bi da jest. Ne brini zbog nečega što možda nikada neće ni biti.
Samo budi OVDJE i SADA. To je jedino što možeš i jedino što trebaš. To je ono stanje tvoga bića koje se zove LJUBAV.
A kada si u ljubavi, onda si i „na vezi“. Sa samim sobom. A potom i sa svim bićima s kojima su tvoje niti isprepletene. Kada si u ljubavi, s Njim si.
Napisala: Martina Setnik
