Jednostavno pravilo života: Energija koju dajem iz sebe prema svijetu – uvećana mi se vraća

Ako dajem tračanje, ljubomoru, zlobu, pametovanje, kontrolu, osuđivanje…- što mi se vraća natrag?

Ako dajem ljubav, razumijevanje, sreću, poticaj, prepoznavanje dobroga, razumijevanje…-što mi se vraća?

Ali što to sve znači kroz život? Kako mi to može pomoći? Pa nitko za sebe neće reći da je zloban ili da trača ili da je ljubomoran ili da je ili bilo što od onog što smatramo ružnim. Što to onda znači kroz život?

Znači shvaćanje da nije važno što ćemo mi reći o sebi ili drugima već ono što osjećamo.

Ako nas vodi strah kroz život- strah i privlačimo. Ako nas vodi ljubav i razumijevanje- to i privlačimo.

Sjećam se života kad još nisam počela razmišljati o široj slici, o umnom i energetskom putovanju. Svaki posao mi je u početku bio super, pa je nastao period teškoće, tračanja, muke dok na kraju nisam otišla dalje.Svi odnosi su mi bili puni kaosa i boli. Život me je gazio. Nisam imala novaca niti sreće niti sigurnost. Ali sam zato imala obilje drame. Nisu uopće važni detalji- u ovom trenutku pišem o tom dijelu života, ali ga više ne proživljavam. Nema više drame niti vezanosti.  Pišem o tome isključivo u nadi da će te riječi nekome pomoći.

Svaki put kad bih promijenila posao ili prijatelje i imala bilo kakve odnose s obitelji- uvijek se završavalo na isti način. Ponavljali su se isti obrasci- s drugim ljudima i poslovima ali potpuno iste situacije koje su uvijek su bile pune svađe, osuđivanja, natezanja i dokazivanja tko je u pravu. Energetski obrazac je bio identičan!

Ali ni tu još nisam shvaćala gdje je izvor. Još uvijek mi je bila kriva država koja je neorganizirana, roditelji, prijatelji, šefovi, susjedi… UVIJEK sam uspijevala naći krivca i razloge.

Našla bih se na kavi sa prijateljicama i uvijek bih pričala o tome kako mi je teško! Užasno mi je teško. Jedva preživljavam. Netko me tlači, netko me osuđuje, netko me maltretira, ne zarađujem dovoljno, ja uvijek kasnim, meni je najteže…..

I tada shvatim – Gdje god da odem, gdje god da pobjegnem- sebe nosim sa sobom.

A što je to što imam u sebi? Teškoće, problemi, vezanost, preveliko preuzimanje odgovornosti koje ima krajnji cilj-  iscrpljenost.

Da li to želim? Ne. Što želim? Mir. Kako mogu imati mir? Tako da ga dajem i sebi i drugima!

Da jednostavno zvuči- ali ako u kući imaš svekrvu koja te maltretira ili bračnog partnera koji te ne cijeni ili šefa na poslu koji te muči- kako dati mir?  Oni te svi napadaju. Pa moraš se braniti.

E tu dolazimo do one istinske promjene. U početku, priznajem, zahtjeva malo truda.Jer navike nas vraćaju u iste obrasce. U početku to izgleda kao auto koji pada u provaliju. Ne možeš ga zaustaviti- već je u slobodnom padu.

Ali danas je novi dan. Novi početak. Auto je još na cesti. U punoj brzini, ali kočnica radi. Stigneš usporiti pa možda i zaustaviti prije provalije.

Danas pogledajte situacije u kojima dokazujete svoju vrijednost. To nije nešto o čemu razmišljamo. To nam je “NORMALNO ” pa će vjerojatno zahtijevati vremena da ih prepoznate.

Sjećam se jedne kolegice s posla, sva je bila sitna, slagala je neku robu s kolegom koji je bio dosta spor, a njoj se jako žurilo pa mu je rekla- sad ćeš vidjeti kako se to radi- i onako sitna je sama podignula cijelu paletu robe. Vidjelo se da se muči i da joj je teško ali nije odustajala. Rukama je pomicala cijelu paletu. Da li to ima smisla? Njoj ima. Itekako. Ona je dokazivala da vrijedi. Ali onda je otišla kući i shvatila da se isto tako dokazuje i u svojem domu da vrijedi. Samo ona kuha. Samo ona pere. Samo ona čisti po kući. Samo ona brine o djetetu. Samo ona ide na informacije.I osjeća se iscrpljeno i umorno ali istovremeno i vrijedno jer netko “ovisi” o njoj.

Da li ima mir? Da li je sretna? Da li bi bila sretna da ima puno novaca a isti odnos prema sebi?

Možemo i u drugu krajnost- netko tko sebe jako “voli”. Toliko se voli da si kupuje najbolju odjeću, prvi bira hranu koja je na stolu, zna da je najpametniji pa se često i ruga svima oko sebe, voli pričati o sebi i hvaliti se svojim postignućima a istovremeno priča o onima koji nisu uspješni kao on. Cijela obitelj je podređena njegovom (ili njezinom) egu.
Da li je takav čovjek sretan? Ima li svoj mir? Pa i ne baš- ljudi misle da su egocentrici puni sebe- a ja bih prije rekla da su puni straha da će sav taj privid nestati. I taj auto je u slobodnom padu….

Ali i to je sve samo ono što smo si već privukli u život. Da nije tako crno shvatite tek kad ste spremni prihvatiti promjene. A u samom početku promjene nisu vezane za vanjski svijet. Već samo za ono što osjećamo.

Promjena načina na koji doživljavamo svijet, načina na koji ćemo vidjeti baš svaku situaciju u životu- je ta temeljna promjena. Uopće ne treba znati puno teorije- jer sve u ovom svemiru je u suštini jednostavno. Naše misli kompliciraju. 

Kad prihvatimo jednostavnost života možemo svima ali baš svima reći- u pravu si! I istovremeno ZNATI da smo i mi u pravu. Dozvoliti da netko ima drugačije mišljenje pa čak i o nama. Možda nas netko ne voli ili im idemo na živce- a mi smo u stanju reći – u pravu si. I imati i dalje svoj mir. Kad znamo svoju vrijednost nije nam više važno da li netko misli nešto loše o nama. Niti da li netko misli nešto lijepo o nama.  Jer sada znamo tko smo. Svjesni smo iz kojih svojih strahova nam netko nešto priča. Stoga se ne vežemo za tuđa mišljenja. E to je sloboda!

Napisala: Manuela Štakić
putbudenja.blogspot.com/