Ponekad dom izvana izgleda sasvim obično. Nema modrica, susjedi ništa ne čuju, obitelj možda ništa ne primjećuje. A osoba koja živi u tom domu sve više pazi što govori, kome se javlja, kamo ide i kakvo će raspoloženje zateći kada se partner vrati.
Nasilje nije uvijek udarac, guranje ili prijetnja. Može biti skriveno u kontroli, ponižavanju, ljubomori, zastrašivanju, uskraćivanju novca, nadzoru telefona i kretanja, izoliranju od bliskih ljudi ili pritisku na seksualne odnose. Ono što ga čini posebno teškim za prepoznati jest činjenica da često ne počinje kao nasilje.
Može početi komentarom koji zaboli, pitanjem koje zvuči kao briga ili ljubomorom koja se predstavlja kao ljubav. Granice se pomiču polako. Ono što je nekada bilo neprihvatljivo s vremenom postane nešto što osoba pokušava opravdati.
Često se događa da osoba ne dolazi s riječima: „Doživljavam nasilje.“ Dolazi jer je iscrpljena, tjeskobna, nesigurna ili zato što više ne vjeruje vlastitom osjećaju. Ponekad je upravo to prvi znak da vrijedi zastati i pitati se: Što mi se zapravo događa?
„Više nisam znala jesam li ja problem“
Jedna je žena svoje iskustvo opisala ovako: „Najgore mi je bilo što sam na kraju počela vjerovati da sam ja problem.“ Godinama je bila u odnosu bez svakodnevnog fizičkog nasilja. Partner joj je govorio da pretjeruje, da je preosjetljiva i da sve shvaća osobno. Kada bi pokušala razgovarati o nečemu što ju je povrijedilo, razgovor bi se često okrenuo protiv nje. „Došla bih s jednom stvari koja me povrijedila, a završila bih tako da mu objašnjavam zašto sam ja kriva što je došlo do svađe.“
S vremenom je počela paziti na svaku riječ. Odustajala je od druženja kako ne bi izazvala ljubomoru, neke je prijatelje počela izbjegavati, a obitelji sve manje govoriti o onome što se događa. Najviše ju je plašilo to što više nije vjerovala vlastitom osjećaju.
Ovaj je primjer kompozitan i temelji se na obrascima koji se mogu susresti u različitim životnim iskustvima. Pojedinosti su izmijenjene i spojene radi zaštite privatnosti.
Kada počnemo sumnjati u vlastitu stvarnost
U emocionalno nasilnom odnosu osoba s vremenom može početi preispitivati vlastiti doživljaj.
„Možda sam stvarno pretjerala.“ „Možda sam ga krivo razumjela.“ „Možda sam ja kriva što je takav.“
Kada se nečiji osjećaji iznova umanjuju ili mu se govori da se nešto nije dogodilo onako kako to pamti i doživljava, osoba može postupno izgubiti povjerenje u vlastitu procjenu. Za jedan oblik takve psihološke manipulacije koristi se izraz gaslighting. Ne radi se o običnom neslaganju ili različitom sjećanju na neki događaj. Problem nastaje kada se negiranje, umanjivanje i prebacivanje odgovornosti ponavljaju tako da osoba sve manje vjeruje sebi.
Nasilje često ne počinje velikim događajem. Kontrola se može predstavljati kao briga, ljubomora kao ljubav, ponižavanje kao šala, a izoliranje kao zaštita. Tako se prostor slobode može postupno smanjivati, a da osoba dugo ne zna kada se to zapravo dogodilo.
Kada se počnemo smanjivati da bismo sačuvali mir
Jedan od čestih opisa glasi: „Moram paziti kakav je danas.“ Osoba počinje procjenjivati partnerovo raspoloženje prije nego što će nešto pitati, reći ili učiniti. Izbjegava određene teme, prilagođava svoje ponašanje i pokušava biti dovoljno mirna, tiha ili „dobra“ kako bi spriječila novu svađu, ali mir koji postoji samo zato što se jedna osoba stalno prilagođava drugoj nije isto što i sigurnost.
U sigurnom odnosu možemo reći da se ne slažemo. Možemo biti ljuti, povrijeđeni ili imati drugačije mišljenje. Ne moramo pritom strahovati od kazne, prijetnje, poniženja ili osvete.
Zašto je tako teško otići?
„Zašto jednostavno ne ode?“ jedno je od pitanja koje osobe iz nasilnih odnosa često čuju.
U stvarnosti, odlazak može biti iznimno složen. Tu mogu biti djeca, financijska ovisnost, zajednički dom, strah, prijetnje, izoliranost ili osjećaj da osoba nema kamo otići. U nekim situacijama pokušaj odlaska može čak povećati rizik od nasilja. Tu su i emocije. Nasilan odnos nije nužno cijelo vrijeme loš.
Nakon svađe mogu doći isprike, obećanja, nježnost i razdoblja mira. Partner može obećati da će se promijeniti, a osoba se može uhvatiti za nadu da će se vratiti ona verzija odnosa koju je nekada poznavala. Zato odlazak često nije jedna velika odluka. Može biti proces u kojem osoba postupno ponovno gradi osjećaj sigurnosti, podrške i mogućnosti izbora. Zato pitanje ne bi trebalo biti: „Zašto nisi otišla, već „Što ti treba da budeš sigurna?“
Zašto nam ponekad poznato izgleda kao sigurno?
Nakon izlaska iz nasilnog odnosa osoba se ponekad pita: „Kako sam opet završila s nekim tko se ponaša slično?“ ili „Zašto uvijek biram isti tip osobe?“
Važno je biti oprezan s riječju birati. Nitko svjesno ne bira nasilje. Odgovornost za nasilno ponašanje pripada osobi koja ga čini, a ne osobi koja ga doživljava. Ipak, naša ranija iskustva mogu utjecati na ono što nam je u bliskim odnosima poznato. Ako smo odrastali uz puno kritike, kontrole, nepredvidivosti ili emocionalne nedostupnosti, ponekad možemo dulje tolerirati obrasce koji nam nisu dobri ili ih kasnije prepoznati kao problem.
Intenzitet može izgledati kao ljubav. Ljubomora kao zainteresiranost, a kontrola kao briga, što ne znači da osoba želi patiti. Znači da naš emocionalni sustav ponekad prepoznaje poznato prije nego što prepozna sigurno. Razumjeti zašto nam je neki obrazac poznat nije isto što i preuzeti odgovornost za tuđe ponašanje.
Zato nije najvažnije pitati: „Zašto si odabrala takvu osobu?“, nego: „Što ti je u tom odnosu bilo poznato i kada si se prvi put susrela s takvim osjećajem?“ Takvo pitanje ne traži ”krivca”, nego pomaže osvijestiti obrazac i otvoriti mogućnost da ga počnemo mijenjati.
Tijelo može nastaviti živjeti kao da opasnost još traje
Dugotrajna izloženost strahu, kontroli i neizvjesnosti može ostaviti trag i nakon što odnos završi. Osoba može loše spavati, teško se koncentrirati, biti stalno napeta ili imati osjećaj da je neprestano na oprezu. Mogu se pojaviti tjeskoba, krivnja, sram, noćne more ili nametljiva sjećanja.
Ponekad osoba kaže: „Sve je sada dobro, ali ja se ne osjećam dobro.“ To je važno čuti, jer kada je tijelo dugo učilo da opasnost može doći svakog trenutka, potrebno je vrijeme da ponovno nauči prepoznavati sigurnost.
Povratak sebi
Nakon dugotrajnog emocionalnog nasilja jedan od najtežih zadataka može biti ponovno vjerovati vlastitim osjećajima. Osoba možda više ne zna što želi. Teško donosi odluke. Osjeća krivnju kada kaže „ne“. Traži potvrdu drugih prije nego što vjeruje vlastitoj procjeni. Granice joj mogu biti posebno teške jer je naučila da one izazivaju konflikt ili odbacivanje.
Zato oporavak nije samo pitanje toga kako ponovno vjerovati drugima, već kako ponovno vjerovati sebi. Što osjećam? Što mi treba? Što mi više nije prihvatljivo? Uz koga se osjećam sigurno?
Sve su to pitanja koja nam pomažu ponovno uspostaviti odnos sa sobom. Povjerenje u sebe često se ne vraća velikom odlukom, nego malim koracima: prepoznati vlastiti osjećaj, izreći „ne“, postaviti granicu, potražiti podršku i dopustiti sebi da vlastito iskustvo shvatimo ozbiljno.
Kada potražiti pomoć?
Ne moramo čekati da se dogodi nešto „dovoljno ozbiljno“ da bismo potražili pomoć. Razgovor sa stručnom osobom može pomoći ako i dalje živimo u strahu, stalno sumnjamo u sebe, teško postavljamo granice, osjećamo snažnu krivnju ili sram ili nas preplavljuju posljedice traumatskog iskustva.
Stručna podrška ne znači da netko drugi treba odlučiti umjesto nas. Može nam pomoći da jasnije razumijemo što nam se dogodilo, ponovno čujemo vlastite potrebe i postupno donosimo odluke koje su u skladu s nama. Ako postoji neposredna opasnost ili strah od daljnjeg nasilja, prioritet je sigurnost. Stoga je važno uključiti osobe od povjerenja i odgovarajuće službe te, kada je moguće i sigurno, napraviti plan sigurnosti.
Ono što bih istaknula da je najvažnije jeste da osoba koja je doživjela nasilje treba čuti upravo ovo: ”Niste odgovorni za tuđe nasilno ponašanje. Niste ga izazvali. Niste ga zaslužili. Niste krivi zato što ste ostali. Ne morate imati savršeno objašnjenje za ono što ste proživjeli da biste imali pravo potražiti pomoć”…
Ponekad prvi korak nije velika odluka, već samo trenutak u kojem si dopustimo priznati da sve ovo što mi se događa nije u redu. I možda upravo tada počinje povratak sebi.
piše: MSc. Mirella RASIC PAOLINI, specijalist struke za psihofizičko, mentalno i duhovno zdravlje/focusin-holisticlifestyle
