Kada smo u ulozi roditelja često zaboravimo kako smo i mi nekada imali ulogu malog djeteta.
Dani nam prolaze dok brinemo o dnevnim potrebama naših mališana, o tijeku dana, planiramo im vrijeme, živimo naše živote nekad čak i previše rutinski, bez da zastanemo i srcem razmislimo kakav dan smo imali i jesmo li zadovoljni porukom tog dana, tjedna, mjeseca, perioda života.
A toliko je bitno prisjetiti se tog vremena. Jer naše duše su nam upravo tada najbliže, tada jasno čujemo poruke.
“Tko si ti, kako se zoveš?” – pitala me razigrano.
” Ja sam tvoja mama i zovem se Tamara.” – odgovorila sam, misleći da je to još jedna igra malenog razigranog bića.
To su bile riječi moje tada trogodišnje i za mene najslađe djevojčice na svijetu, moje kćeri.
Ali, nisam shvatila da su ta pitanja mnogo dublja iako dolaze iz usta tako malenog bića, da itekako imaju vrijednu poruku za nas, jer su došla s jedne potpuno druge razine svijesti. One dječje, čiste, razigrane, bezbrižne, autentične, pune ljubavi i prave istine.
I ponovno bi me pitala isto : “(Mama), tko si ti, kako se zoveš?”
I sa strpljenjem i radošću u glasu i očima očekivala je moj odgovor.
“Ja sam tvoja mama i zovem se Tamara, rekla sam ti već.”
“Ma ne, ne, mama, tko si ti i kako se zoveš?” – pitala bi me ponovno, sada još više razigrano.
A ja bih je pratila neko vrijeme, dok mi druge misli ne odvuku pažnju.
Ta “igra” trajala je neko vrijeme, ne sjećam se točno koliko, možda godinu dana. Bila je naša dnevna rutina, koju sam shvaćala kao razvojni proces djeteta, puštala sam je da uživa, jer sam (podsvjesno) znala da će proći taj bezbrižan period.
Nakon godinu dana slijedila je nova faza čudnovatih i čudesnih pitanja:
“Mama, jesi li sretna?” -pitala me radosnim tonom.
“Da, jesam” – uvijek bih joj odgovorila – i kada nisam bila, ali što bih trebala drugo reći djetetu?
I odmah iza tog pitanja stiže sljedeće:
“A jesi li tužna?”- s istim tonom, što mi nije davalo smisla, ali odgovorila bih uvijek isto: ” Ne, nisam tužna, ne brini.”
Ali ona je nastavljala s istim pitanjima nekoliko puta, dok joj ne dosadi ili dok joj ja ne odgovorim da je dosta: “Ja stvarno ne znam zašto me to pitaš, kad sam ti već rekla da sam sretna.”
Jednog dana – ni ne sjećam se točno kada, prestala me je pitati, znam da je bilo povezano s polaskom u 1. razred osnovne škole, nastavila je rasti, sazrijevati.
I ja s njom.
Brzo je odrasla. I sada je prava tinejdžerica, onako zdravo lijena, neposlušna, tvrdoglava, buntovna, prekrasna i svoja.
I ne pita me više takva pitanja. Spoznaje svijet drugim očima.
Sada, kao i većina roditelja, znam je pitati: “Gdje ideš? Kada se vraćaš? Kako je bilo?…” I još bezbroj njoj jako dosadnih pitanja: “Jesi učila? Jesi pospremila sobu, oprala posuđe, sredila ormar…?”. Izgleda, da sada imam više pitanja ja, samo što trebam znati mudrost što i kada pitati.
I tako, kada se zaustavim i prestanem pitati iz perspektive roditeljima svojstvene brige hoće li dijete odrasti u zrelu osobu i krenuti pravim putem, uviđam da se trebam vratiti njezinim dječjim, jednostavnim, ali izuzetno bitnim, esencijalnim pitanjima:
– Tko si ti?
– Kako se zoveš?
– Jesi li sretna?
– Jesi li tužna?
Tu se nalaze odgovori naših duša, u kakvoj god da smo trenutno ulozi života.
Kada odgovorimo iskreno, pronalazimo istinu i put ka životu u razumijevanju, harmoniji, suosjećanju i prijateljstvu, jedni ka drugima i sami ka sebi.
Tako je jednostavno i dječje lako, volimo se i dozvolimo si tu razigranost i iskrenost.
Pokušajmo, vrijedan je ulog.
Tamara Ružić
