Kako je Boginja postala robinjom?

Ova žena je poput kakve ljušture, koja je davno napuštena. Izvana čvrsta, stabilna, ulickana – iznutra je potpuno prazna. I duboko, duboko nesretna. Odvojena od svoje unutarnje Boginje, ona živi život materijalnih nastojanja. Bez čvrste baze i osjećaja centra, dozvoljava svima da ju vuku čas u jednom, čas u drugom smjeru – prema vlastitom nahođenju, dok ona u sebi, tiho, trpi nesnosnu patnju. Ona ne vidi, ne čuje, ne zna, da je ona to sve dozvolila…

Vidjela sam ženu.

Lijepu, mladu, bijelog lica, rumenih obraza, tamne kose… kako lebdi u zraku.

Obuzeta je teškim emocijama, ali je njezino tijelo  lagano.

Promatram ju u potpunoj tišini.

Lice joj je izvijeno u grimasu, a ja osjećam kako trpi nesnosnu patnju. Kao da će njezino astralno tijelo svakoga trenutka rastrgati na komade- njezine udove povlače snažne, nevidljive ruke, svaka na svoju stranu.

Ona se osjeća raspršenom, razjedinjenom. Bespomoćnom… Ne uspijeva se otrgnuti ni svjesno upravljati svojim udovima. Uočavam- ona nema sebe, nema svoju slobodnu volju.

Nevidljive ruke svaki njezin ud pokušavaju odvući u svom smjeru. Žele se njome okoristiti. Povlače ju, razvlače ju. Ona za njih nije osjećajno biće, već samo lutka na koncu.

Čini joj se, nema nikoga tko bi osjećao njezinu bol, imao suosjećanja za njezinu patnju.

Bez ikakve mogućnosti da preuzme kontrolu nad svojim svojim rukama i nogama, tako izložena sirovoj snazi koja ju povlači u svim smjerovima, vraški se trudi samo ostati u jednom komadu. Čujem svaku njezinu misao. Izgubila je svaku nadu. U sebi, ona se odavno raspala na komadiće.

Ovoj mladoj ženi oduzeta je njezina sloboda – oduzeta joj je bilo kakva mogućnost kretanja, djelovanja, svjesnog kreiranja. Njezina sudbina je ispisana tisućama godina unaprijed, rukama koje su se odvojile od Izvornog Znanja.

Vidjela sam… Usprkos prividnoj razjedinjenosti i nastojanjima nevidljivih ruku, usprkos velikoj duhovnoj, emocionalnoj, mentalnoj, fizičkoj boli koju osjeća, ova žena nije, kako ona to misli i osjeća, razjedinjena. Ona je Sveta Cjelina. Savršeno cjelovita, ona, usprkos svemu, ostaje slobodna i nedodirljiva.

Iako ga ona ne uspijeva vidjeti, iz njezinih prsa sjaji svjetlo- slobodno od svih nastojanja.

Vidjela sam tu mladu ženu kako sjedi u meni. Vidjela sam ju u svojoj majci. Vidjela sam ju u svojoj pokojnoj baki, koju nisam nikada upoznala. Shvaćam da živi u liniji mojih pretkinja.

Toliko dugo je tu, a nitko ju, do sada, nije primijetio i upoznao. Nitko, do ovoga trenutka, nije čuo njezinu bol i osjetio njezinu duboku patnju. Odao počast njezinom svetom nastojanju. Njezinom svetom postojanju.

Žena je u tijelu svoje domaćice isprva potpuno mala – poput kakve figure, a zatim naraste do veličine u kojoj u potpunosti odražava veličinu modela. Sjedi u tijelu svoje domaćice, prekriženih nogu i oborene glave. Zatim počinje rasti… rasti… rasti.. Sve dok ne nadiđe tijelo žene koju nastanjuje i ne postane golemom. Uočavam…

Šireći se, ova žena postaje arhetipom “žene robinje”. Ona postaje kolektivnom ženom.

Moli me da ispričam njezinu priču, koja nije samo njezina. To je moja, tvoja i njezina priča. Naša priča.

Ona je ona koju pokušavaju rastrgati. Ona koju povlače, svatko u svom smjeru. Ona, koja se drži i odolijeva, usprkos svemu.

Od slučaja do slučaja, njezina se priča razlikuje samo u nešto manjim ili većim detaljima. Ona je majka, sestra, supruga, prijateljica. Karijeristica, i domaćica. Ona je zdrava i vitalna. Uredna, dotjerana, ali ne i prenametljiva. Ugodnog izgleda, savršena je u svim ulogama koje obavlja. Njezin suprug, prijatelji, roditelji, njezina djeca… svi su njome zadovoljni. Njezin brak je postojan. Djeca su zdrava i, naizgled, sretna. Njezin posao ide uzlaznom putanjom. Njezin dom je savršeno uređen. Sve to, ostavlja joj i dovoljno vremena za nesebično služenje zajednici.

Pa ipak… Ova žena je poput kakve ljušture, koja je davno napuštena. Izvana čvrsta, stabilna, ulickana – iznutra je potpuno prazna. I duboko, duboko nesretna.

Odvojena od svoje unutarnje Boginje, ona živi život materijalnih nastojanja. Bez čvrste baze i osjećaja centra, dozvoljava svima da ju vuku čas u jednom, čas u drugom smjeru – prema vlastitom nahođenju, dok ona u sebi, tiho, trpi nesnosnu patnju.

U nemogućnosti da dotakne i osjeti svoje biće, slomljena teretom beskrajnih trebanja i moranja, osjeća se raspršenom. Ulovljena u mrežu beskrupuloznih, nemogućih zahtjeva i nejenjavajućih očekivanja društva, ona ne osjeća svoju cjelovitost. Zaboravlja svoju svetost. Ovako raspeta, u svim smjerovima, gubi bilo kakav osjećaj za svoj centar. Ona još uvijek diše, ali više ne živi. Umrla je, za života. Jedan mali dio nje je ovdje, a suštine odavno nema…

Dok ju tako razvlače kao žvakaću gumu, ona se uvijek osjeća nekako manjkavom. Njezinoj svakodnevnoj borbi uvijek nešto nedostaje. Kada je povučena desno, ne uspijeva istodobno biti lijevo. Nikako da zadovolji sve. Raširila bi se ona još, sve prema iluzornoj potrebi, ali već je na granici. Postojanje ne dozvoljava toliko širenje, pa svoju svakodnevicu već živi na rubu rasprsnuća.

Danju je njezina patnja potisnuta. Naizgled je skrivena iza njezinog ulaštenog osmjeha. Pa ipak, ne prestaje ju proganjati… Vreba ju dok radi, spava, smije se, uživa… Iskače iz svakog skuhanog obroka, laganog osmjeha slučajnog prolaznika, prve jutarnje zrake proljetnog sunca i težine maglovitog, zimskog dana.

Noću njezina patnja izlazi na vidjelo. Pleše joj pred očima. Donosi zbrkane snove i teška, umorna jutra.

Kako je Boginja postala robinjom?

Ova žena nije svjesna činjenice da je njezin vanjski život odraz njezinog unutarnjeg svijeta. Da svijet kojemu svjedoči izranja iz njezinog nutarnjeg osjećaja nemoći, želje da se dokaže, osjeti vrijednom, voljenom, dostatnom. Njezine tendencije da svoje beskrajno biće spozna i zagrli izvana, prema unutra.

Tražeći svoj odraz u tuđim očima, ona uvijek ostaje odvojena od svog Iskonskog Sjaja.

Ljuta je. Tužna, frustrirana. Rezignirana. Zaslijepljena je neznanjem i ulogom žrtve. Idejom svoje bespomoćnosti.

Ona ne vidi, ne čuje, ne zna, da je ona to sve dozvolila. Ne zna da ju boli vlastita bol- ta gorka činjenica da se zanemarila i svela na alat zadovoljavanja potreba. Za nju, postoji samo ta duboka bol koju osjeća u svakom atomu svog bića, a ta ju bol zbunjuje, jer prvenstveno narušava smislenost njezinog naizgled savršenog života.

Ima sve… “Ta, odakle joj pravo da ju boli?” Ovo pitanje ju zakopava još dublje… U krivnju.. sumnju… naviku nevoljenja. U tminu zaborava.

Katkad se u njoj i probudi kakav inat koji ju zove ka slobodi, pa se na trenutak osjeti dovoljno hrabrom da odluta… Vraća se brzo, posramljena.  Oslobodila bi se ona, potrčala bi, ali ne smije, ne može, ne zna… Kako otići? Kamo poći? Ne, sada nije pravi trenutak. Još uvijek nije dovoljno snažna, sposobna, hrabra… A što će reći (XY osoba)…?

Odgađajući potrebu da se oslobodi nametnutih okova, i po isteku njezinog zemaljskog života, njezina patnja ne jenjava.. Njezino energetsko polje živi i hrani se energijama svih onih Boginja, koje su i same svedene na ljušture i alate za zadovoljavanje beskrajnih potreba društva.

Oslobađajući sebe, oslobađaš i nju.

Iscjeljenje arhetipa robinje započinje odnosom koji njegujemo sa ženom u ogledalu.

Između Tebe i Nje nema stvarnih granica. Ona je tvoja sestra, rođakinja, prijateljica. Božanska Majka. Projekcija jednog te istog Izvora.

Ženo… Ljubavi!

Ti si Ti. Uvijek dovoljna. Savršena. Najbolja. Neponovljiva. Bez tebe ništa ne bi bilo isto. Ti si Svjetlo ovog svijeta. Dok grliš samu sebe, sada i baš ovakvu kakva jesi, ispunjavaš najsvetiju svrhu Postojanja.

Zagledaj se u svoje oči, pronađi u njima sjajnu iskru stvaralaštva. Otkrij ponovno tu bezuvjetnu ljubav, slobodnu od svih nastojanja. Dušu, u igri zaborava i prisjećanja. Zagrli svoju Shakti i sve aspekte svog postojanja. U jedinstvu Svijesti i Kreacije, svaka patnja biva izbrisana.

Ana Matorić- Akasha/zagrljaj-cjelovitosti.com