Priča iskrenog muškarca: “OVIM pitanjem sam uspio spasiti brak!”

Moja starija kći, Jenna, mi je nedavno rekla, “Moj najveći strah dok sam bila dijete je bio u mislima da se vas dvoje možda razvedete. Kasnije, kada sam imala dvanaest godina, zaključila sam da je možda bilo bolje da ste se razveli nego toliko svađali.” Ali zatim je s osmijehom dodala, “Drago mi je da ste razriješili sve nesporazume”.

Godinama smo se moja žena Keri i ja svađali. Kada pogledam unazad, nisam siguran što nas je to točno spojilo zajedno, ali nismo bili baš skladan par. I što smo duže bili oženjeni, razlike među nama su izgledale sve veće. Napetost među nama je postala tako velika da mi je putovanje kada sam imao promocije knjiga bilo olakšanje iako je imalo i cijenu još veće težine u srcu pri povratku kući. Naše svađe su postale toliko učestale da je bilo teško i zamisliti miran odnos. Oboje smo imali obrambeni stav koji je sagradio emocionalnu tvrđavu oko naših srca. Bili smo na rubu živaca i razvod nam se činio neizbježnim. Nekoliko puta smo razgovarali o njemu.

Bio sam na promociji jedne knjige kad mi se odjednom sve smračilo u glavi. Preko telefona smo se opet posvađali i Keri mi je poklopila slušalicu. Bio sam sam i osjećao sam se usamljeno, frustrirano i ljuto. Došao sam do svojih granica. U tom trenutku sam se sjetio Boga. Bio sam ljut i na Njega. Pomolio sam se, iako to nije bila baš klasična molitva; više kao vikanje. Ali što god da je bilo, nikada to neću zaboraviti. Stajao sam pod tušem u jednom poznatom hotelu i vikao na Boga kako je naš brak greška i kako više ne mogu izdržati. Koliko god sam mrzio razvod, bol koja je proizlazila iz našeg braka je bila jača. Bio sam tako zbunjen. Nisam mogao razumjeti zašto je biti u braku s Keri bilo tako teško. Duboko u sebi sam znao da je ona dobra osoba. I ja sam bio dobra osoba. Pa, zašto se onda nismo mogli slagati? Zašto sam se oženio s nekim toliko različitim? Zašto se ona ne bi mogla promijeniti?

Konačno, slomljen i iscrpljen, sjeo sam pod tuš i počeo plakati. U dubini svog očaja, odjednom se pojavila snažna inspiracija, “Ne možeš nju promijeniti, Rick. Možeš samo promijeniti sebe.” U tom trenutku sam se počeo moliti, “Ako ne mogu promijeniti nju, Bože, molim Te, promijeni mene.” Molio sam se do kasno u noć. Molio sam se i sljedeći dan, na putu prema kući. Molio sam se pri ulasku kroz vrata hodajući u susret hladnoj ženi koja me je jedva i pozdravila. Te noći, kada smo legli u krevet, tako blizu a tako daleko jedno od drugog, došla mi je jedna ideja. Znao sam što trebam učiniti.

Sljedeće jutro sam se okrenuo prema njoj i upitao, “Što mogu učiniti za tebe danas?” 

Keri me je ljutito pogledala, “Što?” “Što mogu učiniti za tebe danas?” “Ništa”, rekla je. “Zašto to pitaš?” “Zato jer stvarno tako mislim”, rekao sam. “Samo želim znati što mogu učiniti da tvoj dan bude bolji”. Pogledala me je cinično. “Želiš nešto učiniti? Idi očisti kuhinju”. Vjerovatno je očekivala da ću se naljutiti. Ali umjesto toga, samo sam potvrdno klimnuo glavom. “U redu”. Ustao sam se i očistio kuhinju. Sljedeći dan sam ju upitao isto pitanje. “Što mogu učiniti za tebe danas?” Oči su joj se zasuzile. “Očisti garažu”. Udahnuo sam duboko. Već me čekao naporan dan i znao sam da je to zatražila usprkos tome. Mislio sam da ću poludjeti. Ali umjesto toga sam rekao, “U redu”.

Ustao sam se i sljedeća dva sata čistio garažu. Keri nije bila sigurna što se događa. Sljedećeg jutra sam opet došao. “Što mogu učiniti za tebe danas?” “Ništa!”, rekla je. ”Ništa ne možeš učiniti. Molim te prestani me to pitati.” “Oprosti”, rekao sam. “Ali ne mogu. Dao sam si obećanje. Što mogu učiniti za tebe danas?” “Zašto to radiš?” “Zato jer mi je stalo do tebe”, rekao sam. “I do našeg braka”. Sljedećeg jutra sam je opet upitao. I sljedećeg. I sljedećeg. Zatim, tijekom drugog tjedna, čudo se dogodilo. Kada sam ju upitao, njene oči su se ispunile suzama. Proplakala je. Kad je opet mogla nešto reći, rekla je “Molim te, prestani me to pitati. Ti nisi problem. Ja sam problem. Sa mnom je teško živjeti. Ne znam kako možeš biti sa mnom”.

Nježno sam joj podigao bradu, dok me nije pogledala u oči. “Zato jer te volim”, rekao sam. “Što mogu učiniti za tebe?”

“Ja bih trebala postavljati to pitanje”.

“Trebala bi”, rekao sam. “Ali ne sada. Sada se ja trebam mijenjati. Ti trebaš znati koliko meni značiš.”

Naslonila je glavu na moja prsa. “Oprosti što sam bila tako zla”.

“Volim te”, rekao sam.

“Volim te”, odgovorila je.

“Što mogu učiniti za tebe danas?”

Pogledala me nježno. “Možemo li provesti neko vrijeme zajedno?”

Nasmiješio sam se. “Naravno, volio bih to.”

Nastavio sam postavljati joj pitanje duže od mjesec dana. I stvari su se promijenile. Svađanje je prestalo. Zatim je Keri počela pitati “Što želiš od mene? Kako ti mogu postati bolja žena?”

Zidovi među nama su se srušili. Počeli smo imati smislene razgovore o tome što želimo od života i kako možemo jedno drugo više usrećiti. Ne, nismo riješili sve svoje probleme. I ne mogu reći da se nismo nikada opet posvađali. Ali priroda naših svađa se promijenila. Ne samo da su se svađe javljale sve rjeđe i rjeđe, već su izgubile i energiju i napetost koju su imale. Nismo ih imali kako bi nanijeli bol jedno drugome.

Keri i ja smo oženjeni preko trideset godina. Ne samo da mi je dobro sa njom, već ju i jako volim. Volim biti s njom. Žudim za njom. Trebam ju. Mnoge od naših različitosti su postale naša snažna uporišta a ostalo nam nije više ni važno. Naučili smo kako brinuti jedno za drugo i što je još važnije, razvili smo želju to činiti.

Brak je težak. Ali je i roditeljstvo i održavanje zdravlja i pisanje knjiga i sve drugo što je važno i vrijedno u mom životu. Imati partnera u životu je iznimna stvar. Također sam naučio kako institucija braka može pomoći osobi zacijeliti rane u našim srcima. A svi imamo neke.

S vremenom sam naučio kako je naše iskustvo preslika mnogo veće životne lekcije o braku. Pitanje koje svatko u odnosu treba postaviti partneru je “Što mogu učiniti za tebe danas?”. To je ljubav. Ljubavni romani (i sam sam ih nekoliko napisao) se temelje na ideji “sretni zauvijek”, ali ta ideja ne dolazi od sebičnosti. Prava ljubav nije željeti drugu osobu, već željeti njihovu sreću. Ponekad se to događa i po cijenu naše vlastite sreće. Prava ljubav ne znači učiniti drugu osobu kopijom nas samih, već proširiti našu sposobnost brige i tolerancije s ciljem dobrobiti drugoj osobi. Sve drugo je samo maska ispod koje je sebičnost.

Ne kažem kako će ono što se dogodilo Keri i meni djelovati na svih. Čak ni ne govorim kako svi brakovi mogu biti spašeni. Ali za mene jest. Ja sam izuzetno zahvalan za inspiraciju koja mi je tog dana došla prije mnogo godina. Zahvalan sam što je obitelj na okupu i što još imam svoju ženu, mog najboljeg prijatelja, u krevetu svako jutro kada se probudim.

I zahvalan sam što čak i sada, desetljećima kasnije, ponekad se još netko ujutro okrene prema drugome i kaže “Što mogu učiniti za tebe danas?”. Biti na bilo kojoj strani tog pitanja je vrijedno buđenja svaki dan.

Richard Paul Evans