Kao što je tijelu potrebna hrana i to ne bilo koja, već ona koja mu prija, tako je i duši potreban smisao.
Kad bih se uvjerio da moj život ima bilo kakav smisao i cilj, onda mi ne bi trebala sva ova nerviranja.
Psihoneuroza, je u krajnjem slučaju, bolest duše koja nije našla svoj smisao.
O vjeri se govori kada se izgubi znanje. Primitivni čovjek ne vjeruje, on zna, pošto za njega unutarnje iskustvo vrijedi koliko i izvanjsko.
Mi ne možemo ništa promijeniti, sve dok to ne prihvatimo.
Ništa po čovjeka nije gore nego da bude potpuno shvaćen.
Zdrav čovjek ne muči druge. Oni koji su mučeni po principu se pretvaraju u mučitelje.
Ne mogu reći za sebe da vjerujem. JA ZNAM. Imao sam to iskustvo da budem obuzet nečim što je mnogo jače od mene, nečim što ljudi nazivaju Bogom.
Sve što nas iritira kod drugih može nas dovesti do shvatanja nas samih.
Tvoja vizija će postati jasna tek kada pogledaš u svoje srce. Ko gleda izvan svog srca – sanja. Ko gleda unutar svog srca – budi se.
Osuda ne oslobađa, već guši.
Ako čovjek ne razumije drugu osobu, on će težiti da je smatra budalom.
Ako postoji bilo što što bismo željeli da promijenimo u našem djetetu, prvo bismo trebali ispitati i vidjeti, da to nije nešto što trebamo promijeniti u nama samima.
Žalosna je istina da se čovjekov život zbiljski sastoji od sklopa nepomirljivih suprotnosti – dana i noći, rođenja i smrti, sreće i nesreće, dobra i zla. Mi čak nismo ni sigurni da će jedna prevagnuti nad drugom, da će dobro nadvladati zlo, a radost suzbiti patnju.
“Vidi”, rekao mi je Pueblo poglavica Ochwia Biano, “kako bijelci ne liče na čovjeka. Njihove usne su tanke, nosevi šiljasti, lica su im izbrazdana i izobličena, njihove su oči ukočene, one uvijek nešto traže. Što traže? Bijelci uvijek nešto žele, oni su uznemireni i nespokojni. Mi ne znamo što žele. Mi ih ne razumijemo. Mi vjerujemo da su oni ludi.” Pitao sam ga zašto misli da su bijelci ludi? Odgovorio je: “Oni kažu da misle glavom.” “Pa naravno, čime ti misliš?” upitao sam ga. “Mi mislimo ovim.” rekao je i pokazao na srce.
