Widget not in any sidebars
Kroz uši i oči svakoga od nas neprekidno prolaze tisuće raznih tuđih riječi, misli, priča, slika, savjeta…Znate to i sami.
Nešto od toga je puka buka, ponešto je i poučno, ali tek rijetko, svako toliko, čovjek čuje nešto što u prvi tren niti ne prepozna kao neku vrst sjemena iz kojeg će izrasti velika, lijepa biljka. To može biti neka usputna misao ili primjedba, ponekad može doći od posve nebitnog čovjeka ili nekoga koga jedva znamo.
I baš se ta zna urezati u pamćenje, pa se njoj i bez namjere vraćamo, okrećemo je, gledamo iz raznih kutova, testiramo, pokušavao shvatiti što se htjelo reći. I vrlo često takva usputna riječ usputnog čovjeka može postati važno križanje u labirintu razvoja naših pogleda na svijet. Ugradi se negdje u temelje i ništa više nije isto.
Ironija je da takve misli nismo isprva niti svjesni, ona se praktički u naš svjetonazor ušulja. Ipak, ako se ponekad u budućnosti bacimo u analizu korijena vlastitih razmišljanja ili čak uzročno-posljedične veze među djelovanjima i zbivanjima u našem životu, s lakoćom ćemo je uočiti.
Kao i svatko, i ja sam takvih doživljaja u životu ima bar nekoliko ili i više od nekoliko, na raznim područjima od učenja sviranja gitare do sasvim drugačijih tema, princip je uvijek isti.
Jedan od takvih doživljaja, novijeg datuma, bio je tekst američkog profesora logike Jeffreya Gruppa, simpatičnog debeljka i autora knjige ‘Korporatizam’ koja mi se također jako svidjela. U svakom slučaju, dovoljno da nadvladam svoju lijenost (koja uvijek negdje čuči u kutu) i pozovem ga prije par godina kao gosta u emisiju ‘Na rubu znanosti’. No, tekst o kojem pričam nije iz te knjige, napisao ga je za časopis ‘Nexus’, a naslovljen je bio: ‘Prirodna i mračna ekstaza’.
Uskoro ćete i vi znati o čemu se radi, ali ne prije nego što kažem da dublje razmišljanje o sve očiglednijim i sve neljudskijim trendovima oko nas – u kojima se opseg slobode sve više smanjuje (to sad već obuhvaća razne biljke, pa i vodu), a opseg nadzora sve više povećava te se čak pokušava redizajnirati i promijeniti samu bit i strukturu ljudskog društva što u povratnoj sprezi mijenja i čovjeka – prije ili kasnije može dovesti do onog što smatram temeljnim pitanjem: koja je prava priroda ljudskog bića?
Koja je njegova svrha? Kako ono mora funkcionirati da bi ostvarilo svoju puninu?
U svom tekstu o prirodnoj i mračnoj ekstazi – to je bar moj doživljaj – Grupp je dotaknuo i shvatio jednu od temeljnih stvari. Na kraju krajeva, naš se život ne odvija izvana prema unutra nego iznutra prema van. Unutarnji doživljaj je ono što se mjeri, sjetite se samo svih onih depresivnih, a neizmjerno bogatih ljudi. Nama, mnogo siromašnijima od njih, čini se nemoguće da netko bez ikakvih egzistencijalnih problema može biti nesretan, ali štos je u tome da i sreća i osjećaj punine dolaze iznutra.
Iz nečeg što je Grupp nazvao ekstazom.
No, unutarnji i ‘vanjski’ svijet su u neprekidnoj interakciji. Grupp je napisao: ‘Ljudi su neprekidno izloženi uređenim i ravnim oblicima i nebiološkim strukturama u našem civiliziranom gradskom životu, ali ljudski um nije stvoren da bude okružen tim euklidskim geometrijskim oblicima. Ljudska svijest stvorena je da bude okružena i uronjena u fraktalne i psihodelične geometrije bioloških oblika kaleidoskopa organske Zemlje.’
I eto nas na prvom koraku – je li moguće uskladiti psihodeličnu prirodu i svijet strojeva? I kojem od tog dvoga pripada čovjek?
Iako to više nije općepoznato, napisao je Grupp, ‘urođena i prava priroda ljudskog bića je da bude u duhovnoj ekstazi. Suvremenim je ljudima, međutim, u civilizaciji danas to velikim dijelom onemogućeno. Razlog je taj što ljudska svijest nije okružena prirodnim oblicima (šume, pustinje, potoci, vjetar itd.), ali i zato što je svijest gotovo svakog modernog čovjeka na planetu Zemlji uronjena u beživotan strojni svijet buke, ulica, užurbanosti, kapitala, masovnih medija i sl. koji deformiraju ljudsku svijest više nego što to obično mislimo.’
Možda se čini bezopasnim odvojiti ljude od psihodelične geometrije biološke vitalističke prirode i staviti ih u neorganske gradove, ali takva promjena ustvari podrazumijeva veliku štetnost za svijest. Kao primjer toga, Grupp je dao radikalnu razliku između prerijskih Indijanaca iz SAD-a i suvremenog civiliziranog čovjeka.
Civilizirani čovjek živi život ovisnosti i straha (televizija, junk-food, apatija, banalan posao, alkohol, svakodnevna stanja straha, financijske brige, orvelovski strahovi zbog neviđenih terorista o kojima se govori u masovnim medijima, fascinacija masovnim ratovanjem, itd.), ali Indijanac za njih nije znao i nije ih razumio.
Svijest Indijanca bila je potpuno drukčija od civilizirane svijesti, piše Grupp. U civiliziranoj svijesti javlja se ono što je Grupp nazvao mračnom ekstazom, a u indijanskoj svijesti duhovna ili psihodelična ekstaza koje je nazvao prirodnom ekstazom.
Šume, pustinje, potoci, oluje s grmljavinom i močvare… kad se pogleda iz tog kuta, sve one djeluju psihodelično. Biljke iz prirode psihodelični su umjetnički projekti, tako reći – fraktalne su i predstavljaju divlje kaleidoskopske sanjarske oblike, isprepletene i međusobno povezane u biosferi.
Amorfni oblaci, fraktalne cvjetne strukture, prugaste pčele koje zuje, unutarnji osjećaji koji struje kroz nas, bodljavi ježinci i kaktusi, sanjarske plutajuće ribe, blatne močvare ispunjene sluzavim oblicima života – sve je to psihodelija, kaže Grupp: ‘superbiološki oblici umjetnosti koji se mogu vidjeti u našoj svijesti i snovima, i koji se vide izvan nas u psihodeličnoj biosferi’.
A sada sve to usporedite s nefraktalnim, anorganskim euklidskim strukturama postmoderne civilizacije. Čini se da je sama priroda domena mistične, duhovne i psihodelične ekstaze koja služi da u ljudskoj svijesti katalizira spoznaju da postoji sveprisutno polje nefizičke energije i matematičke inteligencije koje je u svemu i izvor je svega.
To je razlog zašto su Indijanci, poput raznih prerijskih Indijanaca (Lakota i drugi), tako okruženi psihodeličnom ekosferom, bili (i u manjoj mjeri još su i danas) toliko intenzivno spiritualizirani. U njihovim uobičajenim razgovorima nije bilo tema poput šopinga, televizije, ovisnosti, masovnog ratovanja, brige oko plaćanja računa ili poreza, laži političara i tome sličnog. Umjesto toga, govorili su o tome tko je u skupini nedavno imao viziju ili duhovni proboj i tako dalje.
Spiritualizacija je bila, a u manjoj mjeri je to i danas, temelj kulture Indijanaca. Imajte pritom na umu, kaže Grupp, da je indijanska kultura uključivala potpunu suživljenost s psihodelijom prirode, za svakog pojedinca u toj kulturi, od rođenja do smrti. Takva duhovna kataliza je funkcija prirode, pa ako se od nje odvojite nikada nećete saznati pravu svrhu onoga što vaš život zapravo jest.
Kao kontrast bogatoj psihodeliji prirode, oblici civilizacije su, na primjer, neboderi, kutija žitarica za doručak, automobil, televizor itd. To su strukture ‘kutije’, lišene biološke psihodelije. Postoji prava divljina i duševnost u šarenilu livade pune cvijeća, u krvavom neredu životinja koje jedu jedna drugu, kukcima koji bruje, sokolima koji se obrušavaju, aligatorima koji škljocaju čeljustima ili raznolikim oblicima i bodljikavim spiralnim cvjetovima koji su posvuda.
Postoji divlji mir u fraktalnoj psihodeliji prirode. Civilizirani oblici nemaju nikakvu divljinu, ne pružaju nikakvu katalizu za unutarnji mistični ili psihodelični mir i zato vode do unutarnje praznine i konfuzije.
Grupp je ponudio i jedan mentalni eksperiment: ‘Zamislite da sjedite u tihoj sobi, zureći u prazan bijeli zid sat vremena. Zamislite stanje svoje svijesti poslije toga. Ako ne znate kako vježbati meditaciju koja bi vam omogućila unutarnju ispunjenost tijekom tog groznog sata vaša bi dosada bila toliko ekstremna da biste se vjerojatno osjećali kao na mučenju.
Sada, nasuprot tome, zamislite da sat vremena sjedite u šumi, gledajući ravno u labirint stabala, osluškujući vjetar i ptice, osjećajući visoku energiju biološkog života koji vas sa svih strana okružuje. Ne samo da bi se vaša svijest kretala u suprotnom smjeru u odnosu na eksperiment s praznim bijelim zidom nego biste, osim toga, u scenariju sa šumom gotovo sigurno doživjeli neku razinu osjetnog unutarnjeg odmora i duhovnog uvida tijekom tog sata.’
To je zato jer, ‘poput prirode, svijest se sastoji od psihodelije. Teksture naših misli i osjećaja, naših snova, vizualizacija misli i strasti nalik su kaleidoskopu struktura ekosfere. Svijest se ne sastoji od entiteta sličnih blokovima, poput postmodernog nebodera ili ‘kutijaste’ televizije. Umjesto toga, svijest se sastoji od divljeg mira koji je analogan psihodeličnim oblicima prirode. U to se možete uvjeriti tako da zatvorite oči i gledate i osjećate sadržaje vlastite svijesti.’
Evo i jedne zanimljive Gruppove formule: Svjesno opažanje + psihodelična priroda = mistična ekstaza
Prirodna ekstaza
Drugim riječima, svjesno opažanje psihodeličnih oblika prirode u svijesti dovodi do reakcije duhovne ekstaze. Neke umjetnosti također mogu odgovarajuće katalizirati svjesnost u duhovnu ekstazu. Zanimljivo je, kaže Grupp, da prirodna ekstaza najčešće uključuje dva shvaćanja: da prirodni oblici nisu zaista tu (nisu toliko stvarni kao što je osoba ranije vjerovala); da postoji duhovna sila koja je u svemu i tvorac je svega.
Vrijedni još citirati Gruppa, a on je rekao da će osoba ‘možda otkriti da je spomenuta sila radosna, matematička, neopisiva energije čestica-svjetlosti, u nedostatku boljih riječi. Može je se vidjeti i osjetiti posvuda, kako tvori pravu prirodu postojanja, i osjeća se da je daleko stvarnija i važnija od opipljive materije.
Ne postoji materija koja je potpuno stvarna: ona je, u najboljem slučaju, polustvarna, što znači da u mističnom teoekološkom iskustvu psihodelični oblici prirode umu izgledaju poput maglice: psihodelični oblici prirode su neopipljive, polustvarne magličaste mrlje podstvarnosti.
Drugim riječima, iz mistične perspektive, materija (posebno trodimenzionalna voluminozna materija) jest magija: nešto za što nema objašnjenja (znanstvenog ili bilo kakvog drugog) i koja nas zapanjuje i ispunjava divljenjem svojom zagonetnošću, mirnoćom, intenzitetom energije i dubokim smislom.
U teoekološkoj svijesti materija je poput oblaka: ima volumen, čini se čvrstom, ali nije zaista tvarna, nije stvarno tamo, kako to obično vjerujemo, rezultat je privida, kao kada vjerujete da je oblak koji vidite voluminozan trodimenzionalni objekt, a u stvarnosti je samo neopipljiva magla koja će promijeniti oblik i nestati vam pred očima. Čvrstoća i voluminozna ‘materija’ zapravo su oblaci energije čestica koje stvaraju privid i za koje pogrešno vjerujemo da su čvrsta materija.’
Psihodelija svijesti i psihodelija prirode neopisive su: ne mogu se opisati riječima. Ako se pokuša opisati materijalni svijet riječima, piše Grupp, dolazi se samo do kontradikcija. Na primjer, kretanje se sastoji od nepokretnih trenutaka. Ako ispalite svijetleći metak kroz tamnu sobu, vidjet ćete liniju koja se proteže kroz sobu (koja postoji samo u vašem opažanju, ne u stvarnosti), ali ako imate kameru koja snima jako dobre fotografije i smanjuje količinu zamućenosti, snimit će sliku koja izgleda kao nepomičan metak.
Ali ako imate kameru koja gotovo trenutno može snimiti fotografiju metak će izgledati nepomično. Dakle, metak koji se kreće sastoji se od nepokretnih trenutaka: kretanje je nepokretnost (kontradikcija!).
Također, čvrsta materija sastoji se od točaka energije (kvantne čestice) koje nemaju veličinu ili površinu (nulti volumen), kao što je svjetski poznati fizičar profesor Gordon Kane sa Sveučilišta u Michiganu opisao u svojoj knjizi Supersymmetry (Supersimetrija) na stranici 21: ‘…istraživači su raznim sredstvima pokušali utvrditi postoje li u elektronima, kvarkovima, W bozonima i gluonima ikakvi dokazi strukture, no nisu pronašli ništa.
Ti eksperimenti istraživali su možda 10.000 puta dublje nego što je u prošlosti bilo potrebno da se pronađe struktura. Ali elektroni i kvarkovi i dalje se ponašaju kao materijalne točke bez dijelova.’
Grupp se zapitao: ‘Kako opipljivost može nastati iz neopipljivosti? Prostornost od neprostornosti? Fizička površina od nikakve površine? Kako može volumen nastati od nultog volumena? To su kontradikcije i zato se fizičko postojanje može opisati samo u kategorijama nemogućeg (kontradikcija), ali budući da kontradiktorni scenariji ne mogu postojati to pokazuje da fizičko postojanje nije tako stvarno kao što obično mislimo.’
S druge strane, čini se da smo mi sami zapravo ‘programirani’ upravo za prirodnu ekstazu, koju se može nazvati i duhovna radost. Zamislite, piše Grupp, da živite kao Indijanci koji nisu znali kako je to kad se morate brinuti oko financijskih problema i plaćanja računa, koji se nisu morali brinuti oko toga da ‘postanu netko’ tako što će diplomirati i istaknuti se u svom životopisu. Nisu morali ustajati rano ujutro i trčati u školu, na posao ili gdje već.
Umjesto toga, bili su potpuno suživljeni s prirodom, često bez potrebe da ikamo žure, bez plitkih postignuća za koje pripadnici civilizacije smatraju da ih u životu moraju postići i bez društvenog odobravanja ili traženja slave. To je razlog zašto su uobičajeni razgovori među Indijancima bili o tome tko je u grupi imao viziju, tko ide u potragu za vizijom, tko je imao mistični napredak, i tako dalje.
Stanovnicima civilizacije, s druge strane, svakodnevni razgovori uglavnom su ispunjeni pričama o televizijskim emisijama, financijskim brigama, problemima s neposlušnom djecom jer smo suživljeni s masovnim medijima i slabo plaćenim poslovima koji su zamijenili našu suživljenost s psihodeličnom prirodom. Izgubili smo dubokoumnost jer smo se odvojili od psihodelične prirode. Mističnu ekstazu zamijenile su praznina i plitkost civiliziranog života. Više ne razumijemo spontani i urođeni prirodni misticizam.
Zaključivši sve spomenuto, Grupp se zapitao što se događa s našom sviješću koja je sklona duhovnom i mističnom kada je, umjesto prirodom preplavljena nepsihodeličnim, kockastim i beživotnim oblicima civilizacije. Odgovor je glasio: mračna ekstaza.
I evo opet jedne Gruppove formule: um + civilizacija = mračni misticizam (umjesto duhovnog misticizma)
Widget not in any sidebars
Mračna ekstaza
Kockasti nepsihodelični oblici civilizacije uklanjaju divlji duhovni mir koji u sebi imamo i zamjenjuju ga konfuzijom i plitkošću ili nedostatkom ispunjenosti.
Ta mračna ekstaza je sadomazohistički i nastrani duhovni užitak koji je rezultat zaokupljenosti nasiljem, televizijom, ovisnostima, despiritualiziranom plitkošću, apatijom, nesuosjećajnošću, nesposobnošću da se voli ili osjeća ljubav, da se osjeća radost, da se bude potpuno opušten i u miru sa samim sobom, opsjednutosti ratovanjem među ljudima (ratovanjem na mnogo različitih razina: zaraćenih nacija, posvađanih ljudi, općenite ljudske zlobe, itd.).
Grupp kaže da je naša svijest stvorena da se miješa s okolinom i postiže razine ekstaze, a ako čovjeka odvojite od psihodeličnog ekosustava, ‘jednadžba teoekologije (duhovni um + ekosfera = duhovna ekstaza) postaje ozbiljno izobličena u sljedeću jednadžbu: duhovni um + mehanosfera = mračna ekstaza’.
Zanimljivo, zar ne? Meni barem jest. Ali ima još. Grupp dalje piše da je važno ne podcijeniti snagu i razinu mentalne deformiranosti koje uključuje ta jednadžba.
Jer ‘ta jednadžba opisuje gotovo svaku osobu na planetu Zemlji. Međutim, skoro nitko od njih nema pojma da su zarobljenici iskrivljenog mentaliteta u mehanosferi jer praktično svi ljudi žive u njoj, pa se to čini normalnim jer je to način života većine (spiritualizirani život, na primjer, zen redovnika ili Indijanaca civiliziranim ljudima zapravo izgleda abnormalni!).’
Grupp dalje piše da mračna ekstaza predstavlja duhovnost onih grupacija na Zemlji koje se ponekad kolokvijalno nazivaju ‘Iluminatima’. A što se tiče ljudi, oni i dalje teže ekstazi. No, ako ih se dislocira iz prirodnog okoliša više neće doživljavati prirodnu ekstazu već njen surogat – mračnu ekstazu.
To je ona morbidna duhovna euforija u prisutnosti sadomazohizma, smrti i ubojstava, rata, bola i tako dalje. Duhovna euforija mračne ekstaze izaziva ovisnost, a potiču je umjetni oblici u svijetu. To je suprotno iskustvo od onoga koje čovjek proživljava kada ga zvuk oceanskih valova uzdigne do duhovne radosti i lakoće. Umjesto toga, spiritualizirana svijest miješa se s despiritualiziranim okolišem i stvara deformiranu svijest.
Grupp nudi slijedeći primjer, radi boljeg shvaćanja koncepta mračne ekstaze: ‘Opće je poznato da serijski ubojice često govore da im rituali sakaćenja pružaju osjećaj fiziološke opijenosti ili euforije.
To je krajnje neobično i snažno implicira da je takva vrsta ekstremnog sadomazohizma vrlo posebna za ljudsku svijest, budući da vrlo ograničen broj ponašanja i aktivnosti može izazvati pravu fiziološku opijenost (drugi primjeri su seksualni orgazam, trčanje na duge pruge ili ekstaza koja se postiže meditacijom), kao da su ljudi stvoreni za to, u nekoj mjeri. U suprotnom, zašto bi se to događalo?
Mnogo je sličnih primjera, poput opsjednutosti ratom i ratnom tamom koju postižu neki vojnici, kao da se ratni događaji mogu nametnuti umu i izmijeniti ga u mračnu ekstazu.’
Ako je ovo pretežak primjer, evo jednog svakodnevnijeg, iz profesionalnog sporta, koji smo svi više-manje nekad vidjeli. Ljudi dožive pravi nalet mahnitosti ili neku vrstu gubitka kontrole od ushićenosti kada vide kako, recimo, nekog hokejaša ili igrača nogometa udara drugi igrač. Neki bi razularenu reakciju gomile na udaranje igrača mogli smatrati osnovnim životinjskim ponašanjem koje se prirodno javlja usred ‘borbenog uzbuđenja’ ili u zanosu navijanja za vlastiti tim.
Ali svatko tko ovo čita, a nekada je osjetio bilo kakvu navalu uzbuđenja zašto što je neki hokejaš ili nogometaš srušio drugog jasno zna da ako objektivno analizira osjećaje u trenutku udarca, to što je osjetio u tom trenutku specifičan je osjećaj ili navala uzbuđenja koja je pomalo drukčija nego kad, na primjer, igrač postigne gol ili uhvati dodanu loptu za polaganje.
Jednostavnije rečeno, ako analizirate svoje osjećaje u trenutku polaganja i izjednačenja to nije potpuno isti osjećaj kao onaj kada ste vidjeli kako je jedan igrač srušio drugog: jedno je osjećaj pobjede, a drugo je osjećaj uzbuđenja zbog nasilja.
Zašto baš čin ekstremnog nasilja izaziva takvu euforičnu radost kada gotovo nikakva druga vrsta čina u životu to ne može?
Možda zato jer je mračna ekstaza prilično vidljiva u civiliziranoj kulturi kada ju znate tražiti, dok je duhovni mir odsutan. Ako čovjeka odvojite od psihodelične prirode izopačena opsjednutost nasiljem postaje očigledna.
Postoji mnogo drugih primjera, vjerujem da ćete ih početi i sami uočavati, ja barem jesam jednom kad sam iz ovog kuta počeo promatrati svijet oko sebe. Pogotovo ako se cijela tema pogleda iz perspektive da je ključna točka pozadinskih manipulacija s ciljem centraliziranja moći u svijetu osvajanje ljudskih stavova i uvjerenja (za dobivanje pristanka), a ono proizlazi iz dominacije ljudskom svijesti.
A ako govorimo o društvenom inženjeringu masovnih razmjera koji se provodi nad ljudima, nije li najlogičnije i jedini moguće takav zahvat napraviti iznutra? Sve ostalo je sekundarno i dolazi samo po sebi.
Od kada sam pročitao ove ideje Jeffreya Gruppa, ne prestajem razmišljati o prirodnoj i mračnoj ekstazi. Promatrajući svijet oko sebe neprekidno eksperimentiram te uočavam – i u svijetu i u sebi samome – primjere prirodne i mračne ekstaze.
I rekao bih da doista svako ljudsko biće (a možda i svako biće uopće) teži ekstazi, ona bi trebala biti neko prirodno stanje života. I dobivamo je, jer bez nje ne možemo. Ali ona može biti, dakle, prirodna ili mračna.
Primijetio sam da su obje stalno prisutne. Nema sumnje da doživljavam prirodnu ekstazu dok u tišini sjedim kraj potoka ili šećem šumom (što je rijetko), dok bi mračna ekstaza bila ono uzbuđenje koju doživljavam na rock-koncertu, a netko drugi gledajući važnu utakmicu. Ili pak kad gledam ratne filmove.
E, da, njih sam uvijek volio gledati, ali sam mislio da je to zbog ‘akcije’. Vraga! Skužio sam da se, dok gledam na ekranu ljude kako ginu, u meni pojavljuje neki čudan osjećaj zbog čega mi je to toliko uzbudljivo, a on nije ono što sam prije mislio da je. A prije sam mislio da je to zbog te neke čudne besmislenosti i iznenadnosti ratne smrti – sad jesi, trenutak kasnije te više nema. Nije zbog toga. Nema greške – riječ je o mračnoj ekstazi, nekoj vrsti opijenosti nasiljem.
Primijetio sam da se i prirodna i mračna ekstaza suptilno provlače kroz naš svakodnevni život u civilizaciji. Doduše, svijet je tako iskrivljen da mi svi živimo u mračnoj ekstazi. Kad se osjećamo isprazni, onda nam treba ekstaze koja prirodno ispunjava čovjeka i zapravo bi trebala biti naše stalno prirodno stanje. Ali osuđeni smo na nove porcije mračne ekstaze koja nas iscrpljuje i ostavljam praznima.
Razlika između tih dviju ekstaza doista je vidljiva. Od kad sam pročitao da prirodnu ekstazu odlikuju psihodelični oblici, a to s oblici prirode, kad god šećem šumom, gledam more ili tek samo krošnju stabla ili oblake ili snijeg ili uopće bilo što oko sebe, vidim te iste oblike kakvi su, recimo, odlikovali psihodelijom nadahnutu umjetnost šezdesetih.
To su potpuno neomeđene forme, nepravilne, ali opet skladne, oblici koji se isprepliću u planovima, koji se pretapaju jedni u druge, koje možete gledati fokusirano ii defokusirati, koji ne možete dokučiti, a opet osjećate njihovu ljepotu i sklad. Probajte i sami, to je najvidljivije u šumi, kad se gleda prema krošnjama kroz koje se probija sunce, prizor čiste psihodelije. Ali isto vrijedi i za potok, i za oblike krajolika.
Iz mračne ekstaze proizlaze pravilni, simetrični i dosadni oblici koje svakog dana gledam oko sebe, kakve čine pravilni blokovi ulica, pročelja zgrada s nizovima pravokutnih prozora, autoputovi po kojima se kreću kockice koje predstavljaju automobile. I to su prizori koji mi se, u nekom trenutku ushićenja tehnosferom, mogu dopasti, ali to nije prirodna ekstaza i zato ostavlja prazninu i dosadu.
Grupp piše da su američki indijanci, koji su cijeli život proveli u prirodi, živjeli u prirodnoj ekstazi pa im je um drugačije radio, a međusobno su razgovarali o tome što je tko sanjao, kakve je tko znakove doživio i slično. Oni su, zaključio sam, pomoću prirodne ekstaze bilo sinkronicitetom povezani sa svijetom.
Mi koji ne živimo u psihodeličnom okružju prirodne ekstaze također trebamo ekstazu pa dobivamo – mračnu ekstazu, u vidu ‘zabave’, filmova, šopinga, glazbe; stimuliranje osjetila i uma, koje neko vrijeme radi, ali poslije nas ostavlja ispraznima. Jer to je surogat koji su nam uvalili korporatisti ili tko već. Dok indijanci pričaju o znakovima, o čemu mi pričamo? O glavnim junacima reality showova? O Angelini Jolie? O svakodnevnim potrebama? Nismo ni krivi, ne možeš to izbjeći, korporatisti nam time bombardiraju um sa svih strana.
Eksperimentirajući promatranjem oko sebe, primijetio sam da se prirodnu ekstazu također može naći i u svijetu ljudi. Recimo, oduvijek mi se jako sviđaju mali primorski i dalmatinski gradići, s onim svojim vijugavim i nepravilnim ulicama i s kućama i dvorištima naslaganim jedne uz druge od kojih nijedna nije ista, a opet sve odiše nekim organskim skladom. Toga nema u Novom Zagrebu gdje sam odrastao. Tamo je sve kockasto.
S druge strane, kaos gradnje u zagrebačkoj četvrti Trešnjevka je samo to – kaos i ništa više. Neboderčina kraj manjih malih kućica koje stoje pod nepravilnim kutovima jedne prema drugima. No, kaos i nestrukturiranost u primorskim gradićima ugodna je i oku i duši.
No, i izvorni srednjovjekovni gradovi bili su građeni poput malih dalmatinskih gradića, o čemu sam čitao u knjizi ‘Grad’ Lewisa Mumforda. Dakle, ne govorim o kasnijem srednjem vijeku, gdje su ti mali gradići već bili prenapučeni, a noćne posude se praznile kroz prozor na ulicu. Mumford je srednjovjekovni grad opisao kao mjesto uravnoteženosti i sklada i rekao da su ti gradovi ulicama zapravo slijedili putove stoke, dakle ustvari potiču iz svijeta prirodne ekstaze i eto odgovora zašto su i stare gradske srednjovjekovne jezgre (ako nisu tvrđave) – onako pune ugodnih, lijepih zavoja, različitih, a skladnih kućica – tako šarmantne.
Čovjek se tamo osjeća ugodno na jedan točno određen način. Sad znam i zašto – jer su oni ipak nastali kao izraz prirodne ekstaze i čovjekove povezanosti s njome. One nisu kockasti pravilni oblici gradskih blokova 19. stoljeća, svejedno pričamo li o Novom Yorku ili Novom Zagrebu.
Mračna ekstaza je danas dio nas i ne znači da s njom nismo i uživali. Recimo, koncerti su pravi primjer. Koliko sam samo puta na nekom koncertu (skupa s vama) doživio ushićenje zbog fenomenalne muzike, žestine, zvuka ili interpretacije? To je bila ekstaza, bila je super, ali je ipak bila – mračna ekstaza.
Jer sam nakon čitanja teksta pokušao zamisliti da netko onog Gruppovog Indijanca prebaci iz šume, iz njegovog svijeta prirodne ekstaze, na rock-koncert vaše najdraže grupe (sami odaberite koja će to biti).
Što će on čuti i osjetiti?
Ono što se tamo i nalazi – gomilu buke, vibracija struje, blještanja svjetla u neprirodnim ritmovima, energetskih tijela ljudi, umova pomućenih cugom… Drugim riječima, osjećat će se kao da ga je netko bacio u centar pakla! A baš na na takvim mjestima, meni je, programiranom na mračnu ekstazu kao što ste i vi, sto puta bilo super.
No, je li to sve samo relativno. Indijancu njegovo, a nama naše i doviđenja?
Ne bih rekao. Jer kad bi nas netko iz našeg svijeta mračne ekstaze, s tog koncerta, teleportirao kod tog Indijanca, u njegov šumski svijet tihe i prirodne ekstaze, mi bismo se osjećali ugodno, za razliku od njega u gostima kod nas. Dapače, osjećali bi se daleko ispunjenijima tog prirodnom ekstazom nego što bi nas mračna ekstaza ikad mogla ispuniti.
Drugim riječima, osjećali bismo se kao da smo došli kući.
Kad smo već kod koncerata, razmišljao sam i o glazbi iz perspektive prirodne i mračne ekstaze. Recimo, stvari koje čujem na radiju sve su napravljene na isti način kako su poredani i blokovi zgrada u gradu, automobili na parkiralištu ili uredi u poslovnoj zgradi. Linearno, ponavljajuće i dosadno. Tu, taf, tu, taf, tu taf… ravni bas, ravni i glatki bubanj pa koliko uspiješ varijacija toga napraviti toliko si kreativniji, ili obrnuto. Svejedno je li riječ o boogie-rocku Status Quoa ili hip hopu, esencijalno svi su oni proizvod mračne ekstaze.
Onda sam poslušao neke CD-e koje sam dugo imao, ali su mi uvijek bili dosadni – tradicionalni zvukovi iz cijelog svijeta, od Indijanaca do Roma. Naravno, bili su mi uvijek dosadni jer je moj mozak strukturiran na banalne obrasce pop-glazbe i u svemu tražim A-chorus i refren, po mogućnosti da i jedno i drugo bude dovoljno jednostavno da mogu pjevušiti. No, odjednom sam tu tradicionalnu glazbu čuo kao pravi primjer prirodne ekstaze, koju je i oponašala.
Widget not in any sidebars
Zapravo je po strukturi bila psihodelična. Teme su se prelivale jedna u drugu, nije bilo stroge strukture, sve je zvučalo kao igra, ali nekako smislena igra.
Pa onda, nikad nisam znao slušati klasiku, ona jednostavno do mene nije dopirala, vjerojatno iz istog gore navedenog razloga, ali sad sam – iz perspektive prirodne i mračne ekstaze – zaključio da klasika također u sebi sadrži prirodnu ekstazu. I ona je na neki način, po formi, psihodelična. To i nije čudno jer je svijet bio tih u vrijeme kad su ti skladatelji djelovali, pa su mogli čuti sebe i uroniti se u prirodnu ekstazu.
Gradova je bilo malo, industrije ništa, medija nula, čak je i ‘civiliziranim’ svijetom dominirala priroda i njeni oblici. Koristili su samo akustične instrumente bez struje ili ‘digitalije’. Zato su mi te skladbe uvijek i bile tako nedokučive, sa svojim prelijevanjima tema ili čak paralelnim zvučnim slikama u više planova od kojih su sve jednake važnosti (dakle, nisu uvijek tek pratnja glavnoj melodiji).
Volim električnu gitaru, ali ruku na srce, kako je nastao njen ‘drive’? Tako što su zvučnici ‘fercerali’ od prenapregnutosti, zato se taj zvuk zove ‘distorzija’. ‘Iskrivljenje’. Dakle, danas je uobičajeni zvuk električne gitare koji stalno koristim neka vrst električnog iskrivljenja. Opet mračna ekstaza, ništa drugo. I moja naviknutost i suživljenost s njom.
Daleko je to od zvuka frule ili par žica od konjske kože nategnutih preko rezonantne kutije.
Izgleda da je psihodelija prirodno stanje naših svijesti, kao što je i prirodno da stalno budemo u ekstazi. Ali to mora biti prirodna ekstaza. Ona puni, dok nas ova prevladavajuća, ‘mračna’ ekstaza iscrpljuje.
Da, možda je vrijeme da jednoj zatvorimo, a drugoj otvorimo vrata naše svijesti, a nepozvane goste izbacimo van. Bit će nam i ugodnije i ljepše.
Kao uvijek kad se čovjek vrati kući s dalekog puta.
Atmino Telefonsko Savjetovalište: Pomoć na dohvat ruke
Atmini savjetnici dostupni uživo telefonom!
Imate pitanje ili problem koji vas muči? Želite da vas kvalificirana osoba sasluša, ohrabri i savjetuje? Došli ste na pravo mjesto!
Brama – Vaš osobni savjetnik za odnose
HeartMath Institute mentor, aromaterapeut, bhakti jogin
Specijalnost: Radim sa srčanom čakrom i tehnikama povezivanja na daljinu, pomažem kod svih problema povezanim s ljubavnim odnosima, radim preko srčane čakre na oporavku veza i traženju srodne duše, koristim u radu znanje o karmi, mantrama, meditaciji i duhovnosti
-
-
- Pregled vaše energije na daljinu i balansiranje čakri
- Savjeti za istinski oporavak ljubavne veze, kako pronaći srodnu dušu
- Očitanje energije vašeg trenutnog ili bivšeg partnera, odnosno bilo koje osobe kroz vašu energiju
- Kako saznati što vaš partner zaista osjeća te kakve bi akcije u budućnosti mogao poduzeti
-
060 600 303 – kod 01
Cijena poziva za Hrvatsku:
6,99 kn po minuti za poziv s fiksne linije / 8,41 kn po minuti za mobilne uređaje
*razgovor se naplaćuje po sekundama
Milijana de Mori – Vaša osobna savjetnica za uspjeh
Međunarodna trenerica NLP-a & HNLP-a (humanitarna neuro-lingvistička psihologija), osobna trenerica, vlasnica titule “Najjača žena u Hrvatskoj” (powerlifting)
Specijalnost: Moje poznavanje znanosti NLP o funkcioniranju mozga i tehnika ostvarenja uspjeha, kombinirano s meditacijom, vizualizacijama i hipnozom – mogu vam donijeti totalni procvat na svim poljima života! Osvijestite i iskoristite svoju moć, podignite samopouzdanje, ostvarite uspjeh i obilje, povratite unutarnji mir, živite u savršenom skladu sadašnjeg trenutka, tijela, uma i duha.
- Transformacija svih vrsta negativnih emocija i blokada
- Ostvarenje uspjeha u karijeri i ljubavi, privlačenje obilja
- Emotivno ispunjenje, sreća u ljubavnim vezama
- Otklanjanje raznih vrsta ovisnosti
- Razvijanje samopouzdanja, fokusa i unutarnjeg mira
- Praktični savjeti o zdravlju i dobroj formi (od vrhunske sportašice i osobne trenerice – prehrana, tjelovježba, uspjeh kod držanja dijete)
060 600 303 – kod 02
Cijena poziva za Hrvatsku:
6,99 kn po minuti za poziv s fiksne linije / 8,41 kn po minuti za mobilne uređaje
*razgovor se naplaćuje po sekundama
