Kolumnistica MONDA Sandra Todorović ima troje djece. Kaže da nisu odlični đaci, ali je ona ipak ponosna na njih. Evo zašto…
Oduvijek sam se divila vrijednoj, posvećenoj djeci koja su odlični đaci, treniraju dva sporta, sviraju neki instrument i podjednako su uspješni u svemu.
Zavidjela sam roditeljima koji imaju takvu djecu, posebno njima, na uloženom trudu i snazi da sve to organiziraju, prevezu i ostvare. Srce mi je bilo puno zbog slika na društvenim mrežama gdje djeca ljube svoje zlatne medalje, a ne znam ni tko su ni čiji su. U sebi sam tiho izgovarala svaka čast, za svaku fotografiju đačke knjižice sa svim peticama, potajno ponosna na činjenicu da takva djeca postoje i odrastaju ovdje među nama. Vrijedno, uporno guraju kroz život i čine svoje roditelje ponosnim.
Moja djeca nisu odlični đaci. Nemaju osjećaj da je to baš sve potrebno što se od njih očekuje, pa prioritete odrede sami. Mučan mi bude svaki odlazak na otvorena vrata i kad mi poslije roditeljskog kažu da ostanem. Stisnite ih malo, kaže nastavnica. Stišćem i previše, ali ni to izgleda nije dovoljno. Jače stiskati ne umijem. Što znači, uopće, stisnite ih?
Widget not in any sidebars
Nervirala sam se, boljelo me je, jer sam željela da im pokažem koliko je uspjeh divna stvar i očekujem od njih vlastiti uspjeh iz škole, i da je to nemoguće. Oni nisu ja. Ja im ne umijem stvoriti osjećaj da trebaju učiti nakon škole još četiri sata.
Sami su po cijeli dan, dok sam na poslu. Za to vrijeme vrlo malo uče. Završe domaći, a onda rade sasvim nevjerojatne stvari. To su one stvari zbog kojih sam ponosna na njih. To su njihove zlatne medalje, sa ugraviranim mojim imenom. Nikada objavljene ni na jednoj društvenoj mreži.
Moje male djevojčice su odlučile napraviti mi tortu. Pravu. Sa šlagom odozgo. Našle su neki jednostavan recept na netu i napravile mi je za rođendan. Stavile su i svjećice. Uštedjele od užine. Tog dana nisu jele u školi, da bih ja imala crveni broj 40 na torti. Sin je popravio ladice koje su se raspale. Tada sam plakala, i oni su plakali. Zajedno smo pojeli tu tortu i vodili psa vani. Častila sam ih omiljenom hranom.
Dobivala sam lončiće s posađenim cvijećem, grašak sa šećerom, domaći pečeni kruh (sjećam se da je djelovao kao nešto drveno), promijenjene sijalice, popravljene kvake, sređen balkon s jednim otvorenim pivom koje me čeka na stolčiću. Dočekivale su me omiljene pjesme kada ulazim u kuću.
Pisali su mi pjesme, crtali remek djela na kojima piše da je to baš za mene i da sam najbolja na svijetu. Gomile poklona sačinjenih od krpica, štapića od sladoleda, lakova za nokte i tjestenine. Iscrtali su moju bijelu, dosadnu pamučnu spavaćicu flomasterima, da bude šarena za spavanje, da u njoj ljepše sanjam. Oribali kadu i umivaonik, prali i prostirali odjeću. Mijenjali sami svoje posteljine, a meni moju omiljenu narančastu. Pravili mi naušnice od trešanja koje su sami ubrali, tješili me kada mi dođu preteški dani. Ne brini mama, bit će sve ok, evo sredili smo kuću, znamo da te to veseli. Išli su u nabavku, okupali psa i odveli ga kod veterinara. Pomogli prijatelju oko nekog projekta za školu.
Mazali su mi leđa kada sam se jednom ukočila i ležali pored mene uvečer uz TV dok ne zaspim. Pravili mi čajeve kada sam bila bolesna, i palačinke da ozdravim što prije. Tisuće jutarnjih kava me je čekalo na balkonu.
35 NULTA FREKVENCIJA
Donosili mi mačke, pse, ježeve i vranu da ih spasimo zajedno. Ostavljali mi najsmješnije poruke na frižideru, razumjeli moju odluku da ne živimo s njihovim ocem, razumjeli moju novu ljubav, prihvatili sve promjene i prilagodili se bez pogovora. Bili su oduvijek moja snaga, pokretač i inspiracija. Moja ekipa.
Njihova velika djela, čine njih troje najvećim osobama u mom životu. Iz mene ne govori pristrasnost, već ponos na to što sam u svom domu napravila rasadnik kvalitetnih ljudi koji će se u životu snaći gdje god da se nađu.
Nijedna petica iz matematike, fizike i kemije to ne može zamijeniti.
Preuzeto: savjetnikuspjeha.com
