Čim sam je ugledala, znala sam da je drugačija. Odveli su me u sobu da se odmorim, a potom su došli doktor i moj muž i ozbiljnog lica mi saopćili da beba možda ima Downov sindrom.
Dok ovo pišem i prisjećam se tog trenutka – i dalje mogu osjetiti kako mi se vilica tada ukrutila i opet se suzdržavam da ne zaplačem. U 19. godini braka dobili smo blagoslov u vidu dvostrukog iznenađenja koje je našu obitelj odvelo na jedan čudesan životni put.
Otkako smo se vjenčali, borili smo se s neplodnošću i prošli kroz razne dijagnostičke zahvate, laboratorijske analize iz krvi, uzimanje lijekova i primanje injekcija iz Italije kako bismo zatrudnjeli. Poslije osam godina braka dobili smo blizance!
Moj muž ima šest sestara i jedini je preživjeli dječak u obitelji. Kada je bio u osnovnoj školi, njegova majka je rodila jednojajčane blizance, ali su ubrzo preminuli zbog urođene srčane mane. Nakon tako tragičnog gubitka, naši dječaci predstavljali su poseban blagoslov za mog muža i njegove roditelje.
Jedanaest godina nakon toga imala sam duge i obilne cikluse. U studenom 2011. liječnik mi je rekao da trebam napraviti histerektomiju (vađenje materice). Međutim, nisam stigla ni zakazati operaciju jer sam istog mjeseca saznala da sam trudna!
Čitav život nam se potpuno preokrenuo kada smo to saznali. Nismo to planirali, ali pošto smo se godinama borili sa sterilitetom, bili smo presretni.
Kada smo to rekli dječacima, bili su podjednako zatečeni. Nisu se previše razveselili zbog neumitne promjene u životu – bili su zadovoljni našom četvoročlanom obitelji i rutinom koju smo uspostavili.
S obzirom na moje „poodmakle godine”, radila sam ultrazvuk pri skoro svakoj posjeti ginekologu. Nisam željela raditi nikakve dodatne ili invazivne prenatalne testove jer to nisam radila ni u prvoj trudnoći. Nisam željela ugroziti trudnoću, a i znala sam da bih je iznijela do kraja bez obzira na to što bi test pokazao.
Premda sam blizance rodila prirodno, ova beba je bila u karličnom položaju pa su mi zakazali carski rez nekoliko tjedana prije mog 43. rođendana.
7. kolovoza 2013. godine, dan prije termina, stigla je naša beba! Obitelj se razveselila u čekaonici kada su saznali da je djevojčica.
Čim sam je ugledala, znala sam da je drugačija. Odveli su me u sobu da se odmorim, a potom su došli doktor i moj muž i ozbiljnog lica mi saopćili da beba možda ima Downov sindrom.
Dok ovo pišem i prisjećam se tog trenutka, i dalje mogu osjetiti kako mi se vilica tada ukrutila i opet se suzdržavam da ne zaplačem. Kako je to nepravedno! Mi smo dobri ljudi i toliko dugo smo čekali. Srce mi se tada raspuklo u sto komada. Bila je to moja djevojčica i ja sam je već zavoljela svim srcem. Nisam željela da je netko drugi dobije, ali mi je bilo teško prihvatiti tu nepravdu – kako sam to tada doživjela.
Naše iskustvo u bolnici bilo je veoma žalosno. Pomislili biste da je u suvremenom dobu medicinska zajednica obrazovana i dobro upoznata s Downovim sindromom i da vrlo obazrivo i vješto postupa u takvoj situaciji, no, mi smo doživjeli nešto sasvim drugačije. Svi su bili smrknuti, namrgođeni i sumorni, i nimalo se nisu trudili da nas prosvijetle niti da nas makar malo podrže u novonastaloj situaciji.
Saznali smo da pored Downovog sindroma, naša kćer ima i neke urođene srčane mane. Svaku dijagnozu saopćili su nam tako što bi nam dežurna sestra samo tutnula u ruku papiriće s nekim skraćenicama naškrabanim na brzinu. Najveće iznenađenje bilo je to što se ništa od toga nije vidjelo na ultrazvuku. Međutim, za mene je najveći blagoslov predstavljalo to što sam bezbrižno iznijela posljednju trudnoću i što nisam stresom opteretila bebu.
Kada smo izašli iz bolnice, zakazali smo pregled kod izuzetnog genetičara koji je nam je iskreno govorio o divnim stvarima s kojima se susreo tijekom višegodišnjeg rada sa osobama s Downovim sindromom. On nam je bio svjetlost i nada u tami – i bio je u pravu!
Mogla bih vam ispričati toliko toga o našem nevjerojatnom iskustvu u protekle četiri godine, ali bi za to bila potrebna čitava knjiga! Umjesto toga, izdvojit ću samo nekoliko stvari.
1) Nemojte se plašiti Downovog sindroma
Ta djeca su bistra, sposobna i nevjerojatna! U srcu ćete osjetiti ljubav i radost kao nikad do tada. Naša kćer voli knjige, baš kao i njena braća. Voli se igrati s lego-kockama, baš kao i njena braća. Voli učiti i igrati se, baš kao i njena braća.
Odgajamo je baš kao što smo odgajali i njih. Ne spuštamo prag očekivanja, a ona sve postiže. Možda joj je potrebno malo više vremena da nečim ovlada, ali ona u tome uspijeva.
2) Ako već imate djecu i oni će osjetiti istu radost
Zaista je nevjerojatno kada vidimo da je braća vole kao što i mi volimo sve njih. Da ih čujemo kako traže od nje da ih zagrli i kažu joj „Volim te!” – takva radost je neprocjenjiva.
Naša uža i šira obitelj, prijatelji, susjedi, poznanici pa čak i stranci – svi je obožavaju! Ona širi radost kuda god krene.
3) Suočavaju li se djeca s Downovim sindromom s dodatnim zdravstvenim problemima?
Da. Kao što sam rekla, moja kćer je rođena sa urođenom srčanom manom.
Prije godinu dana imala je operaciju na srcu i odlično se oporavila.
4) Ako priželjkujete savršeno dijete, znajte da ono ne postoji
Svi smo na neki način nesavršeni.
Svi se susrećemo s izazovima, ali svi imamo i izuzetne talente i darove – i naš život ima svrhu.
5) Ne dozvolite da vam strah diktira odluke
Ono što je nepoznato uvijek djeluje zastrašujuće, ali potrebno je da vjerujete, da otvorite srce čudesnim mogućnostima koje vam život nudi. To je tako dragocjen poklon koji mnogi previše olako uzimaju.
Željela sam podijeliti s vama našu priču kako bih vam pružila nadu i, nadam se, pomogla vam da promijenite mišljenje i otvorite srce.
