Kako samo zavidim prijateljstvima starim pedeset godina! Koliko je samo bilo potrebno ljubavi, strpljenja, mirenja s greškama, pristajanja na slabost.
Prijatelji se gube tako što ih ukradu žene (posljednji put smo ih vidjeli na momačkoj večeri), krade ih posao, kradu ih godine, vrijeme, krade ih smrt, kradu ih neke druge, strane zemlje, kradu ih nam njihova djeca, njihovo ime u novinama, njihovo lice na televiziji, kradu ih nam naše riječi o njima koje su čuli od trećih prijatelja.
Održavamo panično neka klimava prijateljstva, krijući vlastitu slabost i strah da ostanemo sami. Najveći broj naših prijateljstava su neka vrsta bijednog sporazuma sa savješću, bijeg od samoće.
Kako samo zavidim prijateljstvima starim pedeset godina! Koliko je samo bilo potrebno ljubavi, strpljenja, mirenja s greškama, pristajanja na slabost; koliko lukavstva da se godinama krade vrijeme od posla, od ambicija, od obitelji i poslijepodnevnog sna – koliko mnogo razumijevanja da se održi ta slabašna, krhka biljka prijateljstva između dva starca što se duže od jednog ljudskog vijeka nalaze u “Majestiku”, u podne, poslije svih dobrih i loših godina!
Dva starca u “Majestiku”, u podne – dva preko noći ostarjela dječaka što poznaju neke samo njima znane prolaze kroz zabranjene kapije kojih više nema, rupe, tajanstvene tunele u iščezlim vrtovima, sada poslije svega i druže se svakoga dana u podne: jedanput kavu plaća jedan, drugi put – drugi.
Zanimljivo, za kraj nekog prijateljstva uvijek okrivljavamo druge, nikad sebe. Rijetko tko od nas pomisli za sebe da ima možda tešku narav ili sklonost ka novim prijateljstvima. Što se mene tiče, stari prijatelji su mi prave dragocjenosti u životu. Naravno, kao i ostali, sklapam nova poznanstva, ali više od svega čuvam prijateljstva s onima koji me pamte dok sam još imao tamnu kosu i bio sklon ludorijama.
Izvor: family / preuzeto: pozitivanstav.com
