Vjerojatno je mnogima od vas teško shvatiti da se od svake osobe, osim onih vrlo rijetkih probuđenih individua, može očekivati sebičnost i zadovoljavanje osobnih, sebičnih interesa, bilo ugrubo ili na sofisticirani način. Ali, to će vas dovesti do shvaćanja da se nemate zbog čega razočarati niti gajiti iluziju o nekome. Da ste cijelo vrijeme bili u dodiru sa stvarnošću, nikad se ne biste razočarali. No, vi odabirete ljude bojati sjajnim bojama i ne prozreti ih jer niste prozreli ni sebe. Zato sada plaćate cijenu za to.
Ako malo zastanete i razmislite, shvatit ćete da nemate na što biti ponosni. A kako to utječe na vaš odnos s ljudima? Na što se žalite? Jednom mi je došao mladić žaleći se da ga je djevojka iznevjerila, da se lažno predstavljala. „Na što se žališ?“ upitao sam ga. „Jesi li očekivao nešto bolje? Očekuj najgore jer imaš posla sa sebičnim ljudima. Ti si idiot – hvalio si ju, zar ne? Mislio si da je princeza, da su ljudi dobri. E, pa nisu! Ljudi nisu dobri. Loši su kao što si i ti loš, razumiješ?“
„Oni spavaju kao što i ti spavaš. A što onda misliš da će tražiti u životu? Svoje interese, baš kao i ti. Bez razlike. Možeš li zamisliti koliko je oslobađajući osjećaj kada znaš da više nikada nećeš biti razočaran? Nikad se više nećeš osjećati odbačeno. Želiš se probuditi? Želiš sreću? Želiš slobodu? Evo je: napusti lažne ideale. Prozri ljude. Ako gledaš kroz sebe, vidjet ćeš kroz svakog. I tada ćeš voljeti svih. Ako ne, cijeli ćeš život provesti boreći se s pogrešnim predodžbama o ljudima, sa svojim iluzijama koje se neprestano sudaraju sa stvarnošću.“
Vjerojatno je mnogima od vas teško shvatiti da se od svake osobe, osim onih vrlo rijetkih probuđenih individua, može očekivati sebičnost i zadovoljavanje osobnih, sebičnih interesa, bilo ugrubo ili na sofisticirani način. Ali, to će vas dovesti do shvaćanja da se nemate zbog čega razočarati niti gajiti iluziju o nekome. Da ste cijelo vrijeme bili u dodiru sa stvarnošću, nikad se ne biste razočarali. No, vi odabirete ljude bojati sjajnim bojama i ne prozreti ih jer niste prozreli ni sebe. Zato sada plaćate cijenu za to.
Prije no što raspravimo o tome, dozvolite da vam ispričam kratku priču. Jednom je netko upitao: „Kako izgleda prosvjetljenje? Kako izgleda buđenje?“ To je poput londonskog skitnice koji se upravo smjestio da bi prenoćio i koji je jedva nabavio koricu kruha za jelo. I onda je stigao do nasipa na Temzi, baš u trenutku kad je započela padati kišica zbog čega se ogrnuo svojim pohabanim plaštem. Upravo je počeo tonuti u san kad se pored njega zaustavio Rolls-Royce iz kojeg je izašla prekrasna dama i rekla: „Moj siroti čovječe, planiraš li provesti noć na ovom nasipu?“ Skitnica je odgovorio potvrdno. Ona je stoga nastavila: „Neću to dozvoliti. Doći ćeš u moju kuću gdje ćeš provesti ugodnu noć i pojesti dobru večeru.“
I tako su se oni odvezli van Londona, do prostrane vile s ogromnom okućnicom. Kad su ušli, dama je rekla batleru: „James, pobrini se da se ovaj čovjek smjesti u odaje za služinčad i da se prema njemu svi dobro odnose.“ I James to učini. Kasnije se, prilikom pripreme za počinak, mlada dama odjednom sjetila svojega gosta. Stoga je odjenula ogrtač i pošla hodnikom do odaja za poslugu.
U sobi u kojoj je bio smješten skitnica, ona ugleda tračak svjetlosti te lagano pokuca na vrata, otvori ih i svojega gosta nađe još uvijek budnog. „U čemu je problem, dobri čovječe, nisi li dobio dobar obrok?“ upita. A on joj odgovori: „Nikad prije nisam jeo ovako dobro, gospođo.“ „Je li ti dovoljno toplo?“ upita ona dalje na što skitnica odgovori potvrdno. Ne shvaćajući u čemu je problem, ona na to reče: „Možda ti je potrebno društvo. Pomakni se malo u stranu“, reče približivši mu se. On to učini i upadne u Temzu.
Ha! To niste očekivali! Prosvjetljenje! Prosvjetljenje! Probudite se. Kad ćete biti spremni svoje iluzije zamijeniti stvarnošću i svoje snove činjenicama, tada ćete pronaći sve. Tada život počinje dobivati smisao. I postaje prekrasan.
Postoji još jedna priča, ona o Ramirezu. On je bio star i živio je u jednom dvorcu na vrhu brda. Jednom prilikom, dok je kroz prozor promatrao krajolik (jer je u krevetu, paraliziran), ugledao je svojeg neprijatelja koji je bio iste starosti kao i Ramirez i koji je, oslanjajući se na štap, krenuo penjati se uz brdo za što mu je na kraju bilo potrebno dva i pol sata. Ramirez tu nije mogao ništa učiniti jer je posluga imala slobodan dan. I tako njegov neprijatelj stiže do vrata, otvara ih i odlazi ravno do njegove spavaće sobe. Raskopčava svoj ogrtač i vadi pištolj govoreći: „Napokon, Ramirez, sada ćemo podmiriti račune!“ Ramirez ga je pokušao odgovoriti riječima: „Hajde, Borgia, ne možeš to učiniti. Znaš i sam da više nisam ona osoba koja te zlostavljala u mladosti, a ni ti više nisi taj mladić. Okani se toga!“
„A, ne“, odgovorio je njegov neprijatelj, „tvoje slatke riječi me neće odvratiti od ovog mojeg božanskog poslanja. To je osveta koju želim i ti tu ne možeš učiniti ništa.“ A Ramirez je odgovorio: „Ali mogu!“ „Što?“ upita neprijatelj. „Mogu se probuditi!“ rekao je Ramirez. A to je i učinio: probudio se! Tako izgleda prosvjetljenje. Kad ti netko kaže: „Ne možeš više ništa učiniti u vezi toga“, ti kaži: „Mogu! Mogu se probuditi!“ I odjednom, život više neće biti noćna mora na koju je do tada ličio. Probudite se!
Netko mi je jednom postavio pitanje. Što mislite koje? Pitao me: „Jesi li ti prosvjetljen?“ Što mislite da sam odgovorio? Zar je to uopće važno?
Želite bolji odgovor? On bi glasio: „Otkuda da znam? Kako biste vi znali? Kakve to veze ima?“ Znate što? Ako nešto prejako želite, vi ste u nevolji. Znate što još? Kad bih ja bio prosvjetljen i kad biste me vi slušali zato što sam prosvjetljen, tada biste bili u velikoj nevolji. Jeste li spremni da vam ispire mozak netko tko je prosvjetljen?
Znate, mozak vam može ispirati bilo tko. Zašto bi bilo važno je li osoba prosvjetljena ili nije? Ali, vidite, mi se svi želimo osloniti na nekoga, zar ne? Želimo se osloniti na bilo koga za koga mislimo da je stigao. Volimo čuti da su ljudi došli. To nam daje nadu, zar ne? Čemu se želite nadati? Nije li to još jedan oblik želje?
Želite se nadati nečem boljem od onoga što imate sada, zar ne? Inače se ne biste nadali. Ali opet zaboravljate da to već imate, ali vi to ne znate. Zašto se ne usredotočiti na sadašnjost umjesto nadanja boljoj budućnosti? Zašto ne shvatiti sadašnjost umjesto da se na nju zaboravi zbog nade u budućnost? Jer, nije li budućnost samo još jedna zamka?
Anthony De Mello
