Potrebna je velika unutarnja snaga da čovjek sačuva dobrotu u svijetu koji ga neprestano uči da se brani.
Dobrota se često pogrešno tumači. Ljubazni ljudi često se smatraju naivnima, popustljivima ili nedovoljno sposobnima zauzeti se za sebe.
Njihovu otvorenost doživljava se kao slabost, a povjerenje kao nedostatak životnog iskustva.
Ipak, dobar čovjek nije bespomoćan. On jednostavno ne živi s uvjerenjem da se od svakoga mora zaštititi. Ne troši snagu na stalno dokazivanje, nadmetanje i obranu vlastite važnosti. U njegovu ponašanju postoji sigurnost koja ne traži pozornicu.
Dobrota se prepoznaje u načinu na koji se odnosimo prema ljudima kada od njih ništa ne očekujemo. Vidi se u poštovanju, zahvalnosti, velikodušnosti i sposobnosti da nekome pružimo toplinu bez računice. Ona nas približava drugima i dopušta nam da ostanemo iskreni prema sebi.
Ponos djeluje drukčije. On nas drži na udaljenosti, zatvara komunikaciju i uvjerava nas da stalno moramo biti oprezni. Ondje gdje postoji strah od povrede, odbacivanja ili poniženja ego podiže zidove. Čovjek tada skriva vlastitu dobrotu jer vjeruje da će ga ona učiniti ranjivim.
Dobrota je dio naše izvorne prirode
Naša je bit povezana s dobrotom, nevinošću, sigurnošću i povjerenjem. Te se osobine vide već u djetinjstvu. Dijete spontano dijeli, zahvaljuje, prilazi drugome i pokazuje naklonost. Još nije naučilo da svoju vrijednost mora potvrđivati položajem, moći ili tuđim divljenjem.
Iz dobrote raste ljubav. Zato ju je važno njegovati čak i onda kada nam iskustvo govori da budemo zatvoreniji.
Dobar čovjek svjesno odbacuje ponos koji guši bliskost i ograničava njegove postupke. Ne mora imati posljednju riječ niti pobijediti u svakom sukobu. Ponekad odabire tišinu jer u njoj čuva vlastiti mir. Takva tišina nema veze s porazom.
Ona je odluka osobe kojoj je sklad važniji od nadmetanja.
Ponos prikriva ono što ne želimo priznati
Ponos često izrasta iz osjećaja nedovoljne vrijednosti. Kada duboko u sebi sumnjamo u vlastite sposobnosti, pokušavamo ostaviti dojam nadmoći. Želimo izgledati sigurnije, važnije i snažnije nego što se doista osjećamo.
Tada se prema drugima postavljamo s visine. Teško priznajemo pogrešku, odbijamo preuzeti odgovornost i krivnju prebacujemo na ljude oko sebe. Tako štitimo ego, ali si istodobno oduzimamo priliku da nešto naučimo. Bez iskrenog suočavanja s vlastitim postupcima nema ni stvarnog rasta.
Ponos nas sprječava da razvijemo vlastite potencijale jer velik dio energije trošimo na održavanje slike koju želimo pokazati svijetu. Prikrivamo slabosti, potiskujemo emocije i ponašamo se kao da nam nitko nije potreban. Drugima želimo dokazati da sve držimo pod kontrolom, dok iznutra i dalje čekamo njihovo odobravanje.
Takvo ponašanje teško ostaje bez posljedica. Nitko se ne voli osjećati manje vrijednim u tuđem društvu. Kada jedna osoba neprestano naglašava svoju nadmoć, odnos se pretvara u borbu za položaj. Bliskost slabi, povjerenje nestaje i sukobi postaju sve češći.
Prava snaga počinje kada sebi priznamo što osjećamo, što želimo i čega se bojimo. Tada više ne gradimo život oko pitanja hoće li nas drugi prihvatiti. Postupamo u skladu sa sobom i preuzimamo odgovornost za vlastite izbore.
Dobrota nas oslobađa potrebe za dokazivanjem
Kada biramo dobrotu, činimo dobra djela i postupno napuštamo potrebu da se osjećamo iznad drugih. Više se ne moramo uzdizati kako bismo potvrdili vlastitu vrijednost. Nečiji uspjeh ne umanjuje naš, a priznanje pogreške ne oduzima nam dostojanstvo.
Velikodušnost, zahvalnost i poštovanje pomažu nam da napustimo stalno uspoređivanje. Donose bliskost, spontanost, povjerenje i suradnju. Na tim vrijednostima grade se zdravi odnosi u kojima se nitko ne mora dokazivati ili osjećati inferiorno.
Sve počinje jednostavnim postupcima. Saslušati nekoga bez potrebe da odmah odgovorimo. Priznati pogrešku bez opravdavanja. Zahvaliti bez očekivanja protuusluge. Pomoći bez traženja priznanja. Pokazati osjećaje bez straha da ćemo zbog njih izgledati slabo.
Kada tako živimo, postajemo slobodniji. Prestajemo juriti za nagradama, zadovoljstvima i tuđim odobravanjem kako bismo utišali osjećaj da nismo dovoljno vrijedni. Dobrota nas vraća miru koji ne ovisi o tome tko nam se divi, tko nam povlađuje ili tko priznaje našu važnost.
Ponos nas stalno tjera da nešto dokazujemo. Dobrota nam dopušta da jednostavno budemo ljudi.
Suzana Dulčić/ATMA
