„Najranjivija, a opet najnepobjedivija stvar je ljudska taština.“ – Friedrich Nietzsche
Ljudi o sebi uglavnom misle dobro. Svoje odluke pripisuju poštenju, velikodušnosti, odanosti i dobrim namjerama. Kada govore o vlastitim postupcima, ističu želju da pomognu, zaštite druge ili učine ono što smatraju ispravnim. Ponašanje često otkriva složeniju pozadinu.
U društvenim odnosima redovito nailazimo na neiskrenost, manipulaciju, prikriveno omalovažavanje, gaslighting, zavist i iskorištavanje. Čak i kada postupak izvana izgleda plemenito, iza njega se ponekad skriva potreba za divljenjem, društvenom koristi, osjećajem nadmoći ili kontrolom nad drugom osobom.
Mračna psihologija društvenog života počinje upravo na tom raskoraku između slike koju pokazujemo i motiva koji nas stvarno pokreću. Najzanimljiviji dio te priče krije se u činjenici da svoje motive često skrivamo i od sebe. Svjesni dio uma gradi prihvatljivo objašnjenje, dok pravi pokretači ostaju izvan njegova pogleda.
Kevin Simler i Robin Hanson u knjizi Slon u mozgu: Skriveni motivi u svakodnevnom životu sažimaju tu ljudsku sklonost: „Imamo mnogo razloga za svoje ponašanje, ali uobičajeno naglašavamo i preuveličavamo svoje lijepe, prosocijalne motive, a umanjujemo one ružne i sebične.“.
Mračna psihologija zato ne govori samo o izrazito manipulativnim osobama. Ona se bavi skrivenim slojevima ponašanja prisutnima u gotovo svakom čovjeku: načinima na koje uljepšavamo vlastite namjere, prešućujemo zavist, prikrivamo taštinu i svoje slabosti predstavljamo kao vrline.
Koliko doista poznajemo vlastite motive?
Filozofi, psiholozi, pjesnici i dramatičari stoljećima upozoravaju da je čovjek velikim dijelom stranac samome sebi. Svjesno poznajemo tek manji dio misli, emocija, želja i nagona koji oblikuju naše odluke.
Friedrich Nietzsche tu je teškoću izrazio pitanjem:
„Kako ljudsko biće može spoznati sebe? To je nešto mračno i prikriveno.“ – Friedrich Nietzsche, Nepravovremene meditacije III
Ograničena samospoznaja djelomično proizlazi iz složenosti ljudskog uma. Velik broj psihičkih procesa odvija se brzo i izvan svjesne kontrole. Ipak, tu postoji još jedan važan čimbenik: čovjek aktivno sudjeluje u vlastitoj samoobmani.
Postupamo iz sebičnih, taštih ili manipulativnih razloga, a zatim sami sebi nudimo prihvatljivije objašnjenje. Želju za priznanjem nazivamo brigom za zajednicu. Potrebu za kontrolom prikazujemo kao zaštitnički odnos. Zavist pretvaramo u „objektivnu kritiku“, a strah od tuđeg mišljenja u pristojnost i osjećaj dužnosti.
Samospoznaja tada postaje neugodna jer ugrožava sliku koju smo godinama gradili. Malo ljudi rado priznaje da im je tuđi neuspjeh donio olakšanje, da su nekome pomogli zbog pohvale ili da su se priključili većini iz straha od odbacivanja.
Samoobmana štiti sliku o sebi
Klasično psihološko objašnjenje samoobmane usmjereno je na samopoštovanje. Psiholozi Shelley Taylor i Jonathon Brown pisali su o ljudskoj sklonosti „nerealno pozitivnim pogledima na sebe“. Takve iluzije omogućuju pojedincu da održi osjećaj vrijednosti i zaštiti se od neugodnih spoznaja o vlastitim ograničenjima.
Većina ljudi sebe vidi kao poštenije, razumnije i moralnije od prosjeka. Rijetki će priznati da su zavidni, osvetoljubivi, skloni manipulaciji ili spremni iskoristiti drugu osobu kada im se za to ukaže sigurna prilika. Čak i kada učine nešto očito sebično, pronaći će objašnjenje koje čuva pozitivnu sliku o njihovu karakteru.
Takva unutarnja obrana ublažava osjećaj krivnje i srama. Ona čovjeku omogućuje da nastavi živjeti s vlastitim postupcima bez stalnog suočavanja s proturječjem između ideala i ponašanja.
Novija psihološka razmatranja samoobmani pripisuju još jednu funkciju. Ona nema samo obrambenu ulogu već djeluje i kao društvena strategija. Čovjek koji je uvjerio sebe u vlastitu nevinost, nesebičnost ili moralnu superiornost uvjerljivije će istu priču prenijeti drugima.
Robert Trivers piše:
„Varamo sebe kako bismo bolje varali druge… um neprestano djeluje na način da iskrivljuje protok informacija u korist uobičajenog cilja da izgledamo bolji nego što zapravo jesmo.“ – Robert Trivers, Ludost budala
Logika je jednostavna: najuvjerljiviji varalica vjeruje u vlastitu obmanu. Vuk odjeven u ovčju kožu ostavlja snažniji dojam bezazlenosti ako je uspio uvjeriti i sebe da pripada stadu.
Osoba koja svjesno laže mora kontrolirati riječi, izraz lica i emocionalne reakcije. Osoba koja prihvati vlastitu laž kao istinu djeluje spontano. Upravo zato samoobmana postaje učinkovito sredstvo prikrivanja sebičnih namjera.
Zašto um skriva neugodne motive?
Simler i Hanson smatraju da je ljudski mozak oblikovan tako da djeluje u vlastitom interesu, a istodobno pazi da pred drugima ne izgleda sebično. Kako bi skriveni motivi ostali uvjerljivo skriveni, svjesni dio uma ne dobiva potpune informacije.
Što manje znamo o vlastitoj zavisti, taštini i proračunatosti, lakše ih prikrivamo u društvu. Tada ostvarujemo koristi sebičnog ponašanja, a pred drugima zadržavamo sliku dobre, nesebične i moralne osobe.
Samoobmana nam omogućuje da tražimo pohvalu bez priznanja da nam je pohvala potrebna. Pomažemo drugome i uvjeravamo se da nas vodi čista velikodušnost, iako istodobno uživamo u zahvalnosti, ugledu i osjećaju vlastite važnosti. Ulazimo u sukob pod izgovorom obrane načela, dok je u pozadini povrijeđena taština.
Prosocijalni motivi pritom ne nestaju. Čovjek istodobno osjeća iskrenu brigu i želju da bude viđen kao brižan. Problem nastaje kada svjesno priznaje samo plemeniti dio, dok osobnu korist potpuno briše iz priče.
Prijateljstvo kao ogledalo zavisti
Prijateljstvo se često smatra odnosom koji je najmanje izložen proračunatosti i skrivenim makijavelističkim motivima. Prijateljima želimo sreću, zdravlje i uspjeh. Barem tako o sebi razmišljamo.
Stvarna reakcija na uspjeh bliske osobe često je složenija. Uz radost se javlja uspoređivanje, a uz uspoređivanje zavist. Prijatelje dobro poznajemo, s njima dijelimo sličan društveni prostor i zato njihov napredak snažno utječe na način na koji procjenjujemo vlastiti život.
Eshil je zapisao: „U prirodi je vrlo malo ljudi da bez zavisti poštuju prijatelja koji je prosperirao.“.
Kada prijatelj dobije bolji posao, ostvari ljubavnu sreću, zaradi više ili stekne društveno priznanje, njegov uspjeh postaje mjerilo. Ono što nam je do jučer izgledalo zadovoljavajuće odjednom djeluje manje vrijedno. Vlastiti život procjenjujemo u odnosu na osobu koja nam je dovoljno bliska da usporedba zaboli.
Razlika između njegova uspjeha i našeg položaja mogla bi poslužiti kao poticaj za razvoj. Mnogo češće izaziva nelagodu i prikrivenu zavist. Budući da želimo zadržati sliku odanog prijatelja, tu emociju rijetko priznajemo.
„Često se hvalimo svojim najzločinskijim strastima, ali zavist je toliko podla i prljava da je nikada ne priznajemo.“ – François de La Rochefoucauld, Moralne maksime i refleksije
Potisnuta zavist ipak pronalazi izlaz. Pojavljuje se u uvredi prikrivenoj kao šala, umanjivanju postignuća, traženju nedostataka ili tvrdnji da uspjeh zapravo i nije toliko poželjan.
Prijatelj koji je dobio odličan posao tada sluša kako će sada imati manje slobodnog vremena. Osobi u skladnoj vezi govori se da je „izgubila neovisnost“. Nečiji poslovni uspjeh pripisuje se sreći, poznanstvima ili povoljnim okolnostima.
Takva reakcija podsjeća na lisicu iz Ezopove basne koja grožđe proglašava kiselim nakon što shvati da ga ne može dosegnuti. Vrijednost nedostižnog cilja mora se umanjiti kako bi osjećaj vlastitog neuspjeha postao podnošljiviji.
Zloradost: zadovoljstvo pred tuđom nesrećom
Još neugodniji dio predstavlja zloradost, odnosno zadovoljstvo koje se javlja kada druga osoba doživi neuspjeh, gubitak ili poniženje.
Arthur Schopenhauer primijetio je:
„Malo je načina na koje možete sigurnije oraspoložiti ljude nego da im ispričate o nekoj nevolji koja vas je nedavno zadesila ili da bezrezervno otkrijete neku svoju osobnu slabost. Kako je to karakteristično za čovječanstvo!“ – Arthur Schopenhauer, Savjeti i maksime
Tuđa nesreća mijenja odnos snaga. Prijatelj koji nam se činio uspješnijim, privlačnijim ili sretnijim odjednom gubi prednost. Usporedba više nije toliko bolna, a vlastiti položaj izgleda povoljnije.
Patnja prijatelja nudi i priliku za potvrđivanje vlastite dobrote. Pružamo podršku, pokazujemo suosjećanje i nudimo pomoć. Istodobno dobivamo zahvalnost i osjećaj da smo brižni, odani i moralno vrijedni.
La Rochefoucauld je tu dvosmislenost izrazio riječima: „Lako se utješimo zbog patnje naših prijatelja ako nam to pruži priliku da pokažemo svoju odanost.“
Suosjećanje pritom može biti iskreno. Uz njega ipak postoji i osobna korist: osjećaj važnosti, moralne vrijednosti i nadmoći. Nije svaka pomoć lažna, no mnogo se različitih motiva može nalaziti iza istog postupka.
Schopenhauerov test iskrenosti prijatelja
Schopenhauer je smatrao da se stvarni odnos prijatelja prema nama jasno vidi u trenutku kada mu priopćimo lošu vijest. Savjetovao je da nakon vijesti o vlastitoj nesreći pažljivo promatramo reakciju druge osobe, osobito njezin izraz lica.
Istinska sućut pojavljuje se spontano. Ako na licu prijatelja ugledamo prolazni sjaj zadovoljstva, blago podizanje kutova usana ili smirenost koja ne odgovara ozbiljnosti situacije, njegova iskrenost prema nama vjerojatno nije potpuna.
Schopenhauer se pritom poziva na poznatu La Rochefoucauldovu misao: „Kad naši najbolji prijatelji dožive nesreću, uvijek postoji nešto u njoj što nam nije u potpunosti neugodno.“
Takva se reakcija često pojavi prije nego što osoba uspije staviti društveno prihvatljivu masku. Nakon prvog trenutka dolaze zabrinut izraz, riječi utjehe i ponuda pomoći. Kratka početna reakcija ipak otkriva ono što je svjesni um pokušao sakriti.
Ljudske reakcije nisu uvijek onoliko čiste koliko ih želimo predstaviti.
Kada svoje slabosti proglašavamo vrlinama
Mračna psihologija društvenog života posebno se vidi u načinu na koji vlastite slabosti preoblikujemo u moralne kvalitete.
„Naše vrline su najčešće samo prikrivene mane.“ – François de La Rochefoucauld, Moralne maksime i refleksije
Većina ljudi želi vjerovati da pripada skupini dobrih, časnih i odgovornih građana. Slijede pravila, pokoravaju se autoritetima i prilagođavaju očekivanjima zajednice. Takvo ponašanje izvana izgleda kao osjećaj dužnosti i briga za opće dobro.
Iza poslušnosti se ponekad kriju plašljivost, lijenost i nedostatak unutarnje neovisnosti. Osoba slijedi pravila jer se boji kritike, neodobravanja ili društvenog isključenja. Njezino ponašanje dobiva oznaku vrline, iako ga prvenstveno održava strah od posljedica.
La Rochefoucauld je napisao: „Često nas lijenost i plašljivost drže na putu dužnosti, a vrlina je ta koja ubire zasluge.“
Društvena poslušnost iz uvjerenja i poslušnost iz straha izvana izgledaju gotovo jednako. Razlika se nalazi u motivu. Prva traži svjestan izbor i spremnost da se snose posljedice vlastitih načela. Druga nastaje iz želje da se izbjegne sukob.
Slična se dinamika pojavljuje kod ljubaznosti. Neki ljudi govore tiho, izbjegavaju sukobe i uvijek se slažu s drugima. Okolina ih smatra iznimno dobrima. Njihova ljubaznost ponekad skriva strah od reakcije koju bi izazvalo otvoreno pokazivanje ljutnje, zavisti ili neprijateljstva.
„Prava ljubaznost je najrjeđa vrlina; većina ljudi koji misle da su ljubazni samo su lijeni ili slabi.“ – François de La Rochefoucauld, Moralne maksime i refleksije
Istinska ljubaznost uključuje unutarnju snagu, samokontrolu i svjesnu odluku da prema drugima postupamo obzirno. Popustljivost iz straha pripada drugoj psihološkoj kategoriji, koliko god izvana izgledala ugodno.
Projekcija: vlastite mane najlakše vidimo u drugima
Samoobmana služi i prikrivanju osobina koje ne želimo priznati. Jedan od najčešćih načina jest projekcija: vlastite mane primjećujemo, naglašavamo i osuđujemo kod drugih ljudi.
„Gotovo sve naše mane su oprostivije od metoda kojima se služimo kako bismo ih sakrili.“ – François de La Rochefoucauld, Moralne maksime i refleksije
Osoba opsjednuta statusom optužuje druge da se stalno pokušavaju istaknuti. Netko tko manipulira ljudima postaje izrazito osjetljiv na svaki znak tuđe manipulacije. Ponosan čovjek neprestano govori o tuđoj oholosti, a osoba koja žudi za pažnjom najglasnije osuđuje one koji se „guraju u prvi plan“.
Kritiziranjem tuđe mane skrećemo pogled s njezina postojanja u vlastitom karakteru. Istodobno stvaramo dojam da se nalazimo na suprotnoj, moralno prihvatljivijoj strani.
La Rochefoucauld je primijetio: „Da nemamo mana, ne bismo toliko uživali u njihovom otkrivanju kod drugih… Naš vlastiti ponos krivi ponos našeg bližnjega.“
Projekcija tako postaje obrana i društvena predstava. Umjesto da se suočimo sa sobom, postajemo stručnjaci za pogreške drugih ljudi.
Zašto je ogovaranje toliko privlačno?
Isticanje tuđih mana pruža brz osjećaj superiornosti, a upravo to objašnjava trajnu popularnost ogovaranja. Kada dvije osobe razgovaraju o neuspjesima, slabostima i moralnim prijestupima zajedničkog poznanika, obje privremeno podižu sliku o sebi.
Zaključak je prešutan, ali jasan: osoba o kojoj govore lošija je, manje sposobna ili manje moralna od njih. Ogovaranje tada djeluje kao jednostavan način održavanja samopoštovanja.
Omalovažavanje druge osobe mijenja unutarnju hijerarhiju. Ako nekoga prikažemo površnim, nesposobnim ili pokvarenim, vlastiti položaj odmah izgleda bolji. Za takvu korist nije potrebno ništa postići, naučiti ili promijeniti. Dovoljno je umanjiti vrijednost onoga s kim se uspoređujemo.
Male mane kojima prikrivamo veće
Čak i priznanje vlastite pogreške ponekad služi obmani. Ljudi rado ističu bezazlene nedostatke koji se lako mogu predstaviti kao vrline.
Netko će za sebe reći da je „previše izravan“, „pretjerano iskren“, „veliki perfekcionist“ ili „toliko odgovoran da ne zna stati“. Takva priznanja stvaraju dojam samosvijesti, a istodobno skrivaju neugodniju istinu.
Osoba koja tvrdi da je previše iskrena možda uživa u ponižavanju drugih. Svoju okrutnost prikazuje kao hrabrost da kaže ono što svi misle. Netko tko se naziva perfekcionistom možda pokušava kontrolirati svaku osobu u svojoj okolini. Pretjerana odgovornost ponekad prikriva nesposobnost delegiranja i snažnu potrebu da se bude nezamjenjiv.
La Rochefoucauld sažima takvu strategiju: „Priznajemo svoje male mane kako bismo uvjerili ljude da nemamo velikih.“
Priznavanje prihvatljivog nedostatka postaje dokaz navodne otvorenosti. Okolina dobiva dojam da osoba nema što skrivati, dok ozbiljnija mana ostaje zaštićena iza pažljivo odabranog priznanja.
Taština kao skriveni pokretač društvenog života
Od svih skrivenih motiva koji oblikuju ljudsko ponašanje taština zauzima posebno mjesto.
„Najranjivija, a opet najnepobjedivija stvar je ljudska taština.“ – Friedrich Nietzsche, *Čovjek, previše čovjek*
Taština je pretjerani ponos na osobine koje sebi pripisujemo, povezan s potrebom da nam se drugi dive. Ona se hrani pohvalama, društvenim priznanjem i osjećajem da smo ostavili snažan dojam.
Prisutna je u gotovo svim društvenim situacijama, čak i u običnom razgovoru. Na pitanje zašto razgovaramo s drugima većina će spomenuti razmjenu informacija, učenje, zabavu i osjećaj povezanosti.
Svi ti razlozi imaju svoju ulogu. Ipak, primarni skriveni motiv velikog dijela svakodnevnih razgovora jest taština. Govorimo kako bismo pokazali svoju inteligenciju, duhovitost, iskustvo ili društveni položaj i izazvali pohvalu sugovornika.
„Rijetko razgovaramo bez taštine.“ – François de La Rochefoucauld, Moralne maksime i refleksije
U razgovorima ističemo priče koje nas prikazuju sposobnima, zanimljivima ili posebnima. Uspjehe predstavljamo kao posljedicu vlastitih kvaliteta, dok neuspjehe objašnjavamo okolnostima. Pažljivo pratimo reakcije slušatelja i tražimo znakove divljenja, odobravanja ili iznenađenja.
Svaka pohvala hrani taštinu. Svako prekidanje, nezainteresiranost ili promjena teme doživljava se kao mala povreda vlastite važnosti.
Zašto svi žele govoriti, a rijetki slušati?
Simler i Hanson ističu jednostavnu nelogičnost u uobičajenom objašnjenju razgovora. Kada bi razmjena informacija bila njegov glavni cilj, ljudi bi željeli što više slušati i govorili bi samo kada imaju nešto uistinu vrijedno.
U stvarnosti često vidimo suprotan obrazac. Ljudi čekaju priliku da preuzmu riječ, prekidaju sugovornika, podižu glas i usmjeravaju razgovor prema vlastitim iskustvima. Tuđa priča služi kao uvod u priču o njima samima.
Razgovor na površini izgleda kao dijeljenje informacija. Ispod površine postaje pozornica za pokazivanje percepcije, statusa, znanja i inteligencije. Govornik ne prenosi samo sadržaj. On istodobno poručuje kakvom osobom želi biti viđen.
To objašnjava zašto je jedan od najučinkovitijih načina pridobivanja ljudi vrlo jednostavan: treba im omogućiti da govore o sebi i pokazati iskreno zanimanje za ono što iznose.
Olivia Fox Cabane u knjizi Mit o karizmi savjetuje: „Ne pokušavaj impresionirati ljude. Pusti ih da te impresioniraju i voljet će te zbog toga. Vjerovali ili ne, ne moraš zvučati pametno. Samo ih trebaš natjerati da se osjećaju pametno.“
Osoba koja se osjetila zanimljivom, vrijednom i pažljivo saslušanom taj će ugodan osjećaj povezati sa sugovornikom. Taština, koja inače potiče borbu za riječ, tada postaje sredstvo stvaranja bliskosti i utjecaja.
Opasnost od cinizma i nepovjerenja
Kada jednom počnemo primjećivati sebičnost, zavist, taštinu i prikrivene društvene račune, svaka gesta dobre volje postaje sumnjiva.
Pomoć tada izgleda kao potraga za pohvalom. Ljubaznost djeluje poput slabosti ili maske. Prijateljska podrška pretvara se u pokušaj stjecanja zahvalnosti, a razgovor u natjecanje za status.
Takav pogled završava mizantropijom i gubitkom povjerenja. Čovjek očekuje manipulaciju iza svake geste i postupno se zatvara prema ljudima koji su sposobni za iskrenu dobrotu.
Zdraviji pristup priznaje da je ljudska priroda sastavljena od različitih motiva koji istodobno djeluju. Sebičnost i velikodušnost nalaze se u istoj osobi. Zavist postoji uz iskrenu privrženost, a želja za priznanjem uz stvarnu želju da se nekome pomogne.
Simler i Hanson naglašavaju: „Priznati sveprisutnost sebičnih motiva ne znači poricati postojanje uzvišenih motiva; oboje može i postoji koegzistirati unutar iste osobe.“
Postojanje tamne strane ne poništava ljudsku dobrotu. Ono pokazuje da rijetko djelujemo iz samo jednog razloga. Čovjek pomaže jer suosjeća, ali i zato što želi misliti dobro o sebi. Prijatelj se raduje našem uspjehu, a istodobno osjeća ubod zavisti. Ljubazna osoba želi mir, ali također strahuje od sukoba.
Zrelost počinje sposobnošću da podnesemo tu složenost bez idealiziranja i bez potpunog razočaranja u ljude.
Kako promatrati skrivene motive bez ogorčenosti?
Primatolog promatra ponašanje majmuna bez osobne uvrijeđenosti. Sličan stav pomaže i u društvenom životu.
Kada uočimo zavist, taštinu, sitnu manipulaciju ili prikriveno likovanje, takvo ponašanje možemo primiti kao novu informaciju o osobi i ljudskoj vrsti. Time se ne opravdava štetno ponašanje i ne ukidaju granice. Smanjuje se unutarnje iznenađenje koje nastaje kada ljudi ne odgovaraju idealiziranoj slici koju smo o njima stvorili.
Schopenhauer je savjetovao:
„Ako naiđete na bilo kakvu posebnu osobinu podlosti ili gluposti, morate paziti da vas to ne iritira ili uznemiri, već da na to gledate samo kao na dodatak svom znanju – novu činjenicu koju treba uzeti u obzir pri proučavanju karaktera čovječanstva. Vaš stav prema tome bit će onaj mineraloga koji naiđe na vrlo karakterističan primjerak minerala.“ – Arthur Schopenhauer, Savjeti i maksime
Razumijevanje mračne psihologije ne služi tome da u svakom čovjeku tražimo neprijatelja. Ono razvija precizniji pogled na društvene odnose. Pomaže nam prepoznati manipulaciju, zaštititi se od neiskrenosti i jasnije razumjeti vlastite reakcije.
Najvažnije pitanje zato nije što drugi pokušavaju sakriti. Mnogo neugodniji i korisniji zadatak počinje pitanjem koje postavljamo sebi: koji se motiv skriva iza slike koju upravo pokušavamo pokazati svijetu?
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
