Postoje ljudi, moj sine,
koji te ne vole, tako…
Al’ nemoj da te to brine,
ne može voljeti svako…
Svejedno da li ih koriš,
ili im daruješ cvijeće.
Predaš se ili se boriš…
Neki te voljeti neće…
Zajedno teku vam dani.
Za isti stol ćete sjesti.
Ali ste svjetovi strani
koji se ne mogu sresti.
I možeš pružiti ruku,
vaditi srce iz grudi,
priznati patnje i muku…
Neki te ne vole ljudi.
I možeš brod kad im tone
džinovskom snagom ga dići,
opet će da te se klone!
I svom će otoku ići…
I zato nastavi dalje.
Neodlučni su slabi…
Gospod ti vjetar šalje!
Ne osvrći se i grabi!
Razapni jedra i maštaj.
Pobjeđuj metar po metar.
I praštaj. Praštaj im. Praštaj.
Nije im naklonjen vjetar!
A kada stigneš do duge
i svijet kad pronađeš novi,
nek’ te ne pobijede tuge.
Opet ih, opet pozovi…
Nedeljko Popadić
