U vrijeme kad znanstvenici predlažu takve stvari poput višestruko-umnožavajućeg svemira, kozmičkih struna za putovanje od jednog prostora-vremena do drugog, svemira u kojima se vrijeme vraća, jedanaestu dimenziju prostora-vremena itd., drevne transcendentalne predodžbe pronađene u Vedama ne bi smjele biti odbačene i neuvažene bez ozbiljnijeg razmatranja.
Engleski znanstvenik Isaak Newton definira kretanje polazeći od pojma “količine kretanja” koji je preuzeo od Descarta. Tada prelazi na razmatranje vremena i prostora, pri čemu razlikuje njihove apsolutne i relativne pojmove.
On kaže:
- “Pravo i matematičko apsolutno vrijeme, koje nije ni u kakvoj svezi s bilo čim izvanjskim, ravnomjerno protječe i zove se trajanje,” a zatim daje definiciju relativnog vremena.
- “Apsolutni prostor, koji nije ni u kakvoj svezi sa stvarima koje postoje izvan njega, uvijek ostaje jednorodan i nepokretan.” Potom Newton definira relativni prostor.
Njemu su potrebni materija i kretanje kako bi, polazeći od njih, mogao definirati pojmove vremena i prostora, ali pošto je ove definirao, on ih vidi kao potpuno nezavisne i od materije i od kretanja. Oni su po njegovom mišljenju apsolutni, to jest predstavljaju nekakav okvir u koji se materija smješta i u kome se odvijaju sva kretanja. Taj okvir mogao bi sasvim dobro biti prazan, to jest mogli bi postojati prostor i vrijeme u kojima ne bi bilo materije ni kretanja, otprilike onako kao što jedna dvorana može imati zidove i biti ispunjena namještajem, ali njeni zidovi pri tom postoje nezavisno od namještaja u njoj.
“To vrijeme i prostor božje su djelo”, kaže Michel Paty. Ova sažeta tvrdnja je točna, a isto tako su i fizički zakoni koje je Newton formulirao doista “božji zakoni”, kao što to Levy-Leblond kaže u “Smislu za dosjetke”, svojoj Posljednjoj knjizi. Tako je Newton, pošavši od razmatranja problema iz oblasti fizike, naposlijetku stigao do shvaćanja koje je u svojoj biti metafizičko.
Galilej je smatrao kako je velika knjiga prirode napisana na jeziku matematike, dok je Newton došao na zamisao kako filozofiju prirode formulirati jezikom matematike. Newtonovo djelo doista predstavlja matematičku i fizičku formulaciju “filozofije prirode” koja je u XVIII. vijeku na razne načine bila formulirana običnim jezikom u nekim književnim djelima. U zaključku tog djela, u onome što je Newton nazvao “općim tumačenjem” nalazi se čitavo jedno podrobno izlaganje u kome on objašnjava kako je postojanje savršenih zakona koji upravljaju mehaničkim kretanjima na površinu Zemlje, a isto tako i kretanjima zvijezda, planeta, itd., dokaz postojanja jednog višeg bića koje upravlja svemirom potčinjenim svim tim zakonima.
Zakoni Newtonove mehanike su “božji zakoni”. U stvari, može se reći sljedeće: u razdoblju od Galileja, točnije rečeno od Galilejevih prethodnika, do Newtona, prešlo se s mističnog srednjovjekovnog Boga na Boga inženjera i urara koga na planu znanosti otkrivamo u Newtonovim spisima, dok ćemo ga u književnosti otkrivati sasvim izričito spomenutog, u djelima jednog Voltairea, koji je bio Newtonov sljedbenik. Poznata nam je Voltaireova rečenica: “Ne mogu zamisliti kako ovaj sat (svemir) postoji, a da ne postoji urar koji ga je napravio.” Shematizujući stvari, možemo reći kako spomenuto Newtonovo djelo predstavlja matematički izraz te Voltaireove rečenice.
Od Euklida do Descartesa
Prođimo u vrlo kratkim crtama, u ovom pasusu, kroz učenja nekoliko autora u svezi problematike kojom se bavimo. Činjenica je kako se, baveći se geometrijom, Euklid približio pojmu prostora i da je Hiparh, baveći se astronomijom, postavljao sebi neka pitanja o problemima vremena. Od tog doba pa do vremena u kome se Galilej pojavio, mnogo se stvari zbilo na Zapadu.
U tom razdoblju javila su se neka nova shvaćanja. Spomenimo jedno shvaćanje koje je proizašlo iz židovske tradicije – ona je imala veliki broj sljedbenika u aleksandrijskim intelektualnim krugovima – i ispoljilo se u neoplatonizmu (ovdje mislimo na Filona i na nekoliko filozofa koji su živjeli poslije njega). Sve te duhovne struje spojiće se u jedinstveno shvaćanje u djelu koje se pripisuje Hermesu Trismegistosu. Tu su u pitanju ezoterične struje u kojima je nastala ideja kako se prostor razlikuje od materije, jer je iz pojma božje sveprisutnosti, tako vidljive u Starom zavjetu, proizašlo shvaćanje kako prostor nije oblik svemira, nego prije neki božji atribut. Tom božjom sveprisutnošću sve je obuhvaćeno.
U potonjem kabalističkom predanju tvrdit će se čak kako se sve najprije sadržalo u Bogu i da se potom Bog povukao iz svijeta (teorija zimzuma u novoj Kabali). Važno je da su ideje koje je prenosilo to predanje bile već dobro poznate u Srednjem vijeku, jer su ih u svojim spisima iznijeli Crescas, u XIV. vijeku, Nicolaus Cusanus u XV. vijeku, i Patrici Patrizzi početkom, a Bruno krajem XVI. vijeka. U XVII. vijeku to predanje preuzeće i Campanella i Gassendi. U Gassendijevim spisima ono se, to je očigledno, stapa s predanjem o praznom prostoru koje je ovaj filozof preuzeo od grčkih materijalista. Ali sasvim jasno vidimo kako se cjelokupno to predanje suprotstavlja izjednačavanju prostora i materije, a njih će, kao što je poznato, Descartes poistovjećivati.
Vrhovno Biće
U suvremenoj znanosti, osnovna jedinica materije je atom (na sanskritu: anu), ali Vede također opisuju i čestice svjesnosti koje se nazivaju jiva-atme (duša, transcendentalno biće koje je djelić Boga) i također sveobuhvatno vrhovno svjesno načelo nazvano Paramatma (Nad-duša, lokalizirani aspekt Boga u materijalnom svijetu koji se nalazi u srcu svakog živog bića). Vrhovno Biće, koje je izvor raznolikih fizičkih i univerzalnih energija, opisano je kao osoba, istovremeno sveprisutna i lokalizirana, u kojoj se očituju mnogobrojni svjetovi i koja je opet prisutna u svakom atomu unutar svakog svemira. Takve ideje mogu dati više potpunih i suvislih razumijevanja podrijetla i prirode svemira. Svjesnost sa svim svojim osobinama osnovni je aspekt stvarnosti i ne smije se zanemariti u teorijama koje pokušavaju cjelovito objasniti svemir.
U vrijeme kad znanstvenici predlažu takve stvari poput višestruko-umnožavajućeg svemira, kozmičkih struna za putovanje od jednog prostora-vremena do drugog, svemira u kojima se vrijeme vraća, jedanaestu dimenziju prostora-vremena itd., drevne transcendentalne predodžbe pronađene u Vedama ne bi smjele biti odbačene i neuvažene bez ozbiljnijeg razmatranja. Modeli Velikog praska i Inflacijski model, koji nas pokušavaju uvjeriti u svoju vjerodostojnost za objašnjenje Postanka i Stvaranja, počivaju na klimavim nogama matematičkih i teoretskih otkrića i zasigurno nam ne uspjevaju dati zadovoljavajuće odgovore o svemiru, planetima i živim oblicima koje poznajemo danas.
Radije pokušajmo pretpostaviti Nadsvijest, Vrhovno inteligentnog stvaratelja, a ne zbir zamršenih impersonalnih matematičkih jednadžbi u razumijevanju i objašnjenju svemira koji je, za sada, zbog bezbroja špekulativnih znanstvenih teorija, još uvijek tako nedokučiv ljudskom razumu.
