Da bi se upravljalo milijunskim masama potrebno je ljude od malih nogu lišiti znatiželje, fleksibilnosti, pustolovnosti i istovremeno ih zatupljivati idiotskim programima ili ih zatrpavati beskonačnim količinama podataka. Rezultat je isti: nesigurni, demoralizirani, izolirani pojedinci s malo vjere u osobnu inicijativu i kritičko promišljanje svijeta oko sebe. “Obrazovni sustav namjerno je projektiran da bi proizvodio prosječne umove, onesposobio unutarnji život, uskratio učenicima znatnije sposobnosti vođenja i jamčio poslušne i necjelovite građane – sve da bi se narod učinilo upravljivim. Pozivam vas da se pridružite pravoj zavjeri: naučite djecu razmišljati!“ – John Gatto
Naučite djecu razmišljati
Gatto je trideset godina bio sjajan učitelj, napustio je taj poziv ovjenčan najvišim američkim nagradama za učitelje. Nakon toga se sljedećih dvadesetak godina posvetio razotkrivanju onoga što muči svakog savjesnog učitelja: obrazovnom sustavu. Dokazuje da su učitelji pod neopisivo stresnim pritiskom sustava obveznog obrazovanja svjesno dizaniranoga tako da djeci osakaćuje maštu, obeshrabruje kritičko razmišljanje i stvara lažno viđenje učenja kao rutinskog učenja podataka napamet. Zastrašujuća priča, zar ne?
O čemu je zapravo riječ? Što znači djecu naučiti razmišljati?
Industrijsko doba tražilo je od ljudi da ZAPAMTE („nauče“) podatke, pravila i naputke te da zapamćeno SHVATE do te mjere da mogu PRIMIJENITI u obavljanju svojih poslova. Pritom se nije od njih očekivalo da postavljaju pitanja, nego da nauče raditi onako kako im se kaže. Po takvom su modelu bili dizajnirani obrazovni sustavi i sastavljani standardizirani testovi. To je bio i princip po kojem je francuski psiholog Alfred Binet sastavio testove za mjerenje kvocijenta inteligencije: uoči i zapamti matricu, shvati načine na koje ona funkcionira i primijeni je da riješiš test. Tako se proizvodio i testirao željeni kadar za tržište rada.
Šezdesetih godina prošloga stoljeća Bloom je te tri vještine ključne za industrijsko doba nazvao NIŽIM KOGNITIVNIM vještinama jer ne traže nikakvo složeno razmišljanje: jednostavno zapamtiš, shvatiš što treba uraditi i obaviš posao.
Već se u drugoj se polovini prošloga stoljeća počelo pokazivati da su te vještine nedovoljne za postindustrijska društva i to je bio razlog što je Bloom u svojoj taksonomiji naveo i složene načine razmišljanja, VIŠE KOGNITIVNE VJEŠTINE: analitičko, sintetsko i kritičko mišljenje. Današnji se željeni ishodi u obrazovnim sustavima većine zemalja mjere postignućima temeljenim na (krajem prošloga stoljeća revidiranoj) Bloomovoj taksonomiji.
Zanimljivo je što je i sam Bloom tvrdio da se razmišljanja više razine vrlo teško mogu mjeriti testovima jer su u njima pitanja zatvorenoga tipa na koja je (uglavnom) moguć samo jedan točan odgovor.
Danas ljudi čija je vještina razmišljanja zaustavljena na nižim kognitivnim razinama ne dobivaju posao ili ostaju bez posla jer poslovi koje mogu obavljati nestaju ( ili ih puno uspješnije i jeftinije zamjenjuju računalno programirani strojevi). Traže se ljudi koji znaju kritički misliti i kreativno razmišljati. I sad dolazimo do problema: nevjerojatna je zbrka oko toga što zapravo znači razmišljati.
Uz Bloomovu su taksonomiju razvijeni cijeli popisi pitanja za svaku od kognitivnih vještina. Ljudi koji se kao pijan plota drže tih pitanja misle da potiču razmišljanje na višoj kognitivnoj razini svakim pitanjem koje počinje s dokaži, raščlani, razvrstaj, procijeni… A zapravo to je daleko od istine jer isti se glagoli u tim tablicama vrte na različitim razinama. Nije stvar u glagolima kojima se izražava pitanje, nego u složenosti razmišljanja potrebnoga da bi se na nj odgovorilo. Niža kognitivna razina je razina zadatka dizajniranoga tako da se dobije jedan točan odgovor. Viša kognitivna razina je dizajnirana tako da se potakne složeno razmišljanje koje može dovesti do sasvim neočekivanih odgovora i do novih pitanja. Evo primjer:
No, tu priči o vještinama razmišljanja nije kraj. Norman L. Webb razvio je 1997. DoK (Depth of Knowledge). DoK nije taksonomija, nego objašnjenje procesa razmišljanja na četiri različite razine složenosti (dubine). Pritom je vrlo važno da se na pitanja na prvoj razini odgovor može očekivati odmah, ali za odgovore na pitanja viših razina učeniku treba ostaviti vrijeme za razmišljanje: što je razina veća, treba mu više vremena. Za pitanja na četvrtoj razini potrebni su dani, tjedni… I, još važnije: nema očekivanih odgovora. Zato se odgovori na pitanja viših razina ne mogu postaviti standardiziranim testovima i iznimno ih je teško ocijeniti.
Na prvoj, najmanje zahtjevnoj razini pitanja su tipa: Tko je otkrio…? Što znači…? Razvrstaj…, Pripada li …?
Na drugoj razini pitanja su tipa: Kako je to utjecalo na…?, Kako bi to mogao primijeniti? Po kojem bi kriteriju mogao razvrstati…? Na koji bi način organizirao…? Što si pritom primijetio? Kako bi to sažeo?
Na trećoj su razini pitanja tipa: Koji bi iz toga zaključak mogao izvući? Čime to možeš dokazati? Procijeni što bi se moglo dogoditi? Što bi se dogodilo kad bi…? Analiziraj, procijeni i predvidi…
Na četvrtoj razini su pitanja tipa: Prouči materijale, izvuci vlastite zaključke i objasni ih. Koje bi koncepte/ ideje iz jednoga teksta mogao upotrijebiti da dokažeš tvrdnju u drugome? Kojim bi se podatcima/izvorima poslužio da ilustriraš/obraniš svoju ideju? Na koji bi još način mogao dizajnirati rješenje za …?
Vraćam se na Gattovo Oružje za masovno poučavanje:
Sustav učitelja namjerno zatrpava gradivom zato da ne stigne na kvalitetan način razvijati vještine razmišljanja. Gonjen groteskno pretrpanim programima, prisiljen je činiti kompromise i ocjenjivati znanje lako mjerljivo standardiziranim testovima. Anomalija koja se pritom stvara jest da prosječni (ako su marljivi) postižu odlične rezultate, a oni skloniji razmišljanju, daroviti, maštoviti, kreativni… proglašavaju se djecom s posebnim potrebama … i za njih se … uglavnom… nema vremena.
A završavam citatom iz Gattove knjige The hidden curriculum: „Pozivam vas da se pridružite pravoj zavjeri: naučite djecu razmišljati!“
Knjiga “Oružja za masovno poučavanje: Putovanje nastavnika kroz mračni svijet obveznog školovanja” možete kupiti na ovom LINKU
dinkajuricicblog.wordpress.com
