Nitko nas ne iznevjeri, nikada. Mi to radimo sebi. Ono što čini razliku je da ostanemo na nogama sa svojom Istinom i pustimo sebi da vidimo tko tu istinu ne dijeli s nama.
Uvijek je bilo zbog nekoga. Ili nečega. I uvijek sam vjerovala da radim dobru stvar.
Vjerovala sam da svaka moja odluka da budem malo mirnija, malo normalnija, malo klasičnija, malo u standardu, malo obična, manje glasna, više na raspolaganju, prilagođavanju, u stvari čini dobro.
I meni. I drugima. I radila sam to godinama.
Jer moraš se stopiti da bi preživio. Tako kažu. Tako traže.
Lijepo me netko zamoli i ja, baš kada poželim na drugu stranu, promijenim planove i odem tamo gdje sam ”potrebnija”.
Ponekad su mi tražili glasno i prijekorno pa sam uz ogroman osjećaj krivnje, odustajala od odmora, slobodnog vremena, od svojih želja i planova.
Često sam se smijala šalama, podržavala odluke koje su drugi donosili, jer, eto, ”moji su” i ”moram” ih podržati.
Ponekad sam razmjenjivala dodire iako nisam osjećala da moje tijelo niti ruke, moje usne, žele to. Nisu bili moji momenti. Bili su njegovi. Ja sam samo, ponekad, mislila da su moji.
Nisam toliko često iznosila ni svoje mišljenje, jer zastanem, u strahu, što će misliti o meni. Tko će me se sve odreći.
Mnogo sam istine progutala, a mnogo laži potvrdila. Nesvjesna da to radim.
Najčešće bih mijenjala svoje planove u toku tjedna, vikenda, čak i dana, ukoliko bi mi netko dovoljno uvjerljivo, dovoljno šaljivo, dovoljno uporno, naveo svoje razloge zašto trebam napraviti ono što mi predlaže.
I ja sam, usprkos što je tijelo vapilo za odmorom, snom, tišinom, ignorirala svoje glasove i koračala za zvukom njihovih riječi.
I duboko sam vjerovala da su ljudi sretniji što sam tu zbog njih, što im dajem vrijeme, prostor, energiju. Da oni vide koliko se trudim i koliko sam za njih tu.
Oni su isto, govorili meni. Da su sretni.
Naravno da jesu, radila sam ono što su htjeli. Istovremeno sam bila i frustrirana. Ponekad i ljuta. Nisam znala zašto. Osjećala sam da mi se nešto uzima, da dajem, a ne dobivam dovoljno.
Nisam znala tko mi uzima, niti sam znala što mi uzimaju. Krivila sam, a da toga nisam bila ni svjesna. Krivila sam sve druge, politiku, zemlju, posao, direktore, partnere, a u stvari …
Nisam znala tko mi je i što je kriv za moj osjećaj praznine. Osuđivala sam, tiho i skriveno. I opet, nisam znala da to radim.
Tako je bilo … dugo.
A onda u jednom trenu mog života sve se promijenilo. Mogu reći da sam bila spremna ”progledati”.
Bilo je to davno.
I hvala MU na tome!
U tom konkretnom trenu vrlo jasno i čisto sam vidjela da sam, kao luda, bila u potrazi za samo jednom stvari.
Da budem voljena. Prihvaćena. Viđena. Da me osjete.
Moji ljudi, prijatelji, suradnici, partneri, moji svi. Da osjete i priznaju moje potrebe, moja davanja, moju ”žrtvu”.
Ta potreba da me drugi prihvate, vole, daju podršku, razumiju, slobodno vrijeme, razgovor, je potreba nesvjesnog. I apsolutno je svi imamo. Urođena nam je.
I nemojte mi reći da ste uvijek u svojoj istini i da uvijek peglate ono što mislite, da uvijek radite ono što osjetite, da uvijek iskreno ljubite one koji u tom momentu požele ljubiti vas.
Jer, znam da to nije istina.
Svi se mi uzajamno, počesto, paralelno, ponekad žestoko, ponekad malo, odričemo i lažemo sebe.
Zašto?
Jer smo do kraja života u stalnoj potrazi za svetim gralom.
Sveti gral je LJUBAV.
PRIHVAĆANJE.
PRIZNANJE našeg bića.
Svega što mi jesmo.
To je onaj kruh naš nasušni od momenta rođenja do momenta smrti. Taj kruh je u stvari Božanska pogača, a naša glad u stvari glad onoga tko se te pogače nije dugo najeo.
Tako se u jednom trenu mog života Univerzum dobro pobrinuo da mi pokaže da sveti gral, svetu pogaču, umjesto drugih, u svojim rukama, držim Ja.
Zašto nisam uspijevala napiti se i najesti ma koliko se davala, žrtvovala, stapala, govorila da mi je stalo, čula da me vole?
Pa …..
Zato što, onaj tko je sve to treba reći, sam bila, samoj sebi JA. Onaj tko je gasio moje svjetlo, sam bila ja. Onaj tko se odricao, sam bila ja. Onaj tko me razbolijevao, ja.
Onaj tko me nije cijenio dovoljno, ja. Onaj tko me nije vidio, ja. Onaj tko je sumnjao u mene, ja. Onaj tko me osuđivao, ja. Onaj tko je sjekao moja krila, oduvijek sam bila ja.
Bilo je bolno i otrježnjujuće, ali i iscjeljujuće. Jer od tada, okrenula sam igricu. Počela sam davati sebi sve ono što sam tražila od drugih, u tišini. Učila sam svaki dan kako se to radi. Ispočetka.
Počela sam opraštati sebi što sam se odricala svojih riječi, zahtjeva, potreba, odmora, slobode, zadovoljstava i počela sam opraštati njima što sam, opet ja, očekivala da dobijem nešto što nikad nije bilo njihovo da daju.
Nije bilo lako … ali sad na kraju, je slatko.
Nakon malo borbe s vjetrenjačama, nakon puno padanja i ustajanja, onaj tko je napokon vidio da ima šarena, velika, sjajna, spremna krila sam bila – JA.
I nikada im nije bila potrebna potvrda za let od drugih. Potreba je bila između Boga i mene. I hvala Bogu da jest, jer od tog trenutka ja držim svoj sveti gral. Ja nosim svoju pogaču. I nisam više ni gladna ni žedna.
Nitko nas ne iznevjeri, nikada. Mi to radimo sebi.
Ono što čini razliku je da ostanemo na nogama sa svojom Istinom i pustimo sebi da vidimo tko tu istinu ne dijeli s nama.
Ono što ode, odnosi, ljudi, situacije, je u stvari naša iluzija da je nešto ljubav, partnerstvo, svrha. Uvidimo da smo mi ta iluzija.
Nikada se ne odriči svog Svjetla, zbog prihvaćanja, pohvale, podrške i ljubavi drugih. Takva ljubav, u kojoj se odričeš sebe, nikad neće biti tvoja. Tvoja ljubav, dolazi onda, kada prigrliš Sebe. Sebe, kao najvećeg dara, tebi od Boga.
Sanda Mešinović/lolamagazin
