Često se susrećem s ljudima koji imaju 20, 30, 40 godina, ali to je izvana. A unutra kao da su ostali u ranom djetinjstvu i još uvijek očekuju ljubav koju tada nisu dovoljno dobili. I ostaju tamo sve dok sami ne nauče pronaći zadovoljstvo u sebi.
Svako doba ima svoje potrebe, što znači da pažnja i ljubav roditelja sa svakom godinom ima svoje specifičnosti.
U ranom djetinjstvu počinje se formirati povjerenje, tako da je tada ljubav za dijete suosjećajna briga majke o njegovim potrebama. Ako je u tom uzrastu majka bila nepouzdana, odbacila dijete, itd. tada to može formirati kod djeteta sumnju i bojazan za svoje blagostanje.
U odrasloj dobi s ovim ljudima teško je uspostaviti kontakt, u odnosima oni često podvrgavaju partnera ispitivanju i provjerama povjerenja. U bliskim odnosima mogu se osjećati bespomoćno i ranjivo.
Nešto kasnije, od 2-3 godine, dijete uči biti samostalno i da razvija samokontrolu. Ako su roditelji ometali razvoj u ovim smjerovima, na primjer, nestrpljivo i uporno radili ono što dijete lako može učiniti samo, ili suprotno, očekivali da obavi radnje koje dijete nije u stanju samostalno učiniti – tada se formira osjećaj stida.
A ako roditelji stalno prekomjerno bdiju nad djetetom, samim tim, ostaju gluhi na njegove stvarne potrebe, tada nastaje sumnja u svoje sposobnosti, kontroliranje okruženja i samokontrola.
Čak i kao odrasle osobe, ovi ljudi, umjesto da budu sigurni, misle da ih drugi promatraju i da se prema njima odnose s neodobravanjem i sumnjom. Također kod njih se mogu pojaviti opsesivno-kompulzivni simptomi ili paranoidni strah od praćenja.
Ljubav za dijete u uzrastu od 3-6 godine je poticanje samostalnih radnji i podršci inicijative, kao i odobravanje ljubopitljivosti i kreativnosti. Ako roditelji u tom periodu ne dozvoljavaju da dijete djeluje samostalno, kao odgovor na njihove potrebe pretjerano ga kažnjavaju, razvija se osjećaj krivnje.
A onda u odrasloj dobi, takva “velika djeca” nemaju dovoljno usmjerenosti prema cilju i odlučnosti da postave realne ciljeve i ostvaruju ih. Pored toga, stalni osjećaj krivnje može izazvati pasivnost, impotenciju ili frigidnost, kao i psihopatsko ponašanje.
U školskom uzrastu formira se vrijednost. Ako ste u tom periodu sumnjali u sposobnosti djeteta ili u status među vršnjacima, to ga može obeshrabriti da dalje uči, također može se formirati osjećaj inferiornosti, koji će kasnije kod njega ubiti sigurnost u svoje sposobnosti da učinkovito funkcionira i postoji u svijetu.
Ako djeca doživljavaju školsko postignuće i rad kao jedini kriterij po kojem se sudi o njihovim vrijednostima, kao odrasle osobe, oni mogu postati “radna snaga” u ustanovljenom hijerarhijskom društvu.
Predlažem da pružite ruku pomoći svom unutrašnjem djetetu i da mu pomognete da odraste. Da bi to učinili, nađite svoju dječju sliku ili samo zamislite dijete koje živi u vama. Koliko ima godina? Kako izgleda? Što misli? Tko je pored? Što ga muči? ..
Razgovarajte s njim …
Uzmite papir i dvije olovke različitih boja: jednu u desnoj ruci, drugu u lijevoj. Ako ste dešnjak, desnom rukom pišite u ime odraslog sebe, a lijevom – u ime svog unutrašnjeg djeteta. Ako ste ljevoruki, onda obrnuto.
U dijalogu ste samo vi i vaše unutrašnje dijete. Tko će od vas inicirati kontakt? S čim ćete započeti komunikaciju? Odgovori dobiveni na vaša pitanja mogu biti neočekivani za vas.
Sada kada ste pronašli dijete i stupili u razgovor s njim, došlo je vrijeme da uspostavite odnose s njim. Komunicirajte s mališanom unutra koliko hoćete. Pitajte ga što mu nedostaje. Dajte mu ono što traži. Zovite ga po imenu, govorite mu tople, lijepe riječi, ispoljite mu svoju ljubav. Posavjetujte ga nešto.
Budite mu takav roditelj, kakav je tada vama bio potreban.
