Ovisnički odnosi – ljubav u kojoj netko vječno ostaje „gladan“

Kada kažemo da nekoga tako jako volimo da ne znamo kako bismo živjeli bez njega, najčešće ustvari osjećamo da nekoga toliko volimo da nam se čini da to ne može biti ništa drugo no ljubav. A svako malo nas u tom odnosu nešto zaboli, nešto nam smeta, nešto nas povređuje ili nam je jednostavno teško takav odnos zadržati. Ovisnost o drugoj osobi definira se kao nesposobnost doživljavanja i djelovanja bez sigurnosti tuđe ljubavi. Vrlo često ovisnost brkamo sa velikim osjećajem ljubavi i zaljubljenosti.

Ljubavni prekidi, teške rastave, konstantne ljubavne povrede i razočaranja, osjećaj napuštenosti koji zna biti neizdrživ i sl., vrlo često su razlog zašto se ljudi odlučuju na psihoterapiju. Kroz procese odvajanja se testiraju naše emocionalne snage i mnogi od nas jednostavno ne znaju sami kako da vrate svoj život na “stabilne noge“ i ponovo se istinski raduju ili vrate izgubljeno povjerenje u partnerstvo, te ljubav kao takvu.

U djelu „Put kojim se rjeđe ide“, M. Scott Peck navodi primjer muškarca koji dolazi na psihoterapiju zbog izgubljenosti i krize nakon što ga je ostavila supruga i sa sobom odvela njihovu djecu. Ostavila ga je nakon što je godinama pokušavala da dopre do njega, nakon što je osjećala i više puta upozoravala da se osjeća zanemarenom (seksualno i emotivno), kao i djeca (nikada im nije posvećivao vrijeme). Dotični muškarac gubitkom obitelji kao da je izgubio i svoj identitet. Na sljedeću je terapiju, sasvim neočekivano, došao vidno sretan i zadovoljan, što je bilo čudno u usporedbi sa stanjem od prošle seanse. Ali razlog je vrlo brzo postao jasan. U tih nekoliko dana upoznao je novu osobu. I osjetio duboki osjećaj zaljubljenosti, povratio svoj nedavno izgubljeni identitet. I prekinuo proces terapije. Terapija mu više nije trebala. On je svoju unutarnju glad za odnosom zadovoljio, ne birajući puno. Nije mu bilo važno s kim ima odnos, već da odnos postoji, tj., da ne osjeća usamljenost.

Drugi primjer ovisnosti o odnosu je mlađa ženska osoba koja dolazi na terapiju jer godinama niže neuspješne odnose sa muškarcima koji su daleko ispod njezinog nivoa inteligencije, sposobnosti i uspješnosti. Svim tim muškarcima (točnije svom odabiru partnera), nalazila je dobar izgovor: „ Znam da je nezaposlen, znam da je ovisan o alkoholu…ali ipak, vrlo je talentiran i stalo mu je do mene“. Tražeći dokaze ljubavi od tih muškaraca, svojim neprestanim traženjem pažnje ih je navela da ju vrlo brzo odbace i svaki puta bi se našla ostavljena i povrijeđena. I kada bi ju neki od tih muškaraca ostavio, odmah bi našla nekog novog. Svoje je odabire iz vlastite „emocionalne gladi“ radila bez razmišljanja. Ponovo je unutarnja glad bila jača.

Pitanje povrede kada smo ostavljeni ili kada se odlučujemo prekinuti neki odnos nije upitno, bolno je to razdoblje koje trebamo proživjeti i preživjeti. Razloge zašto i čime smo povrijeđeni, zašto nas je neki događaj „prodrmao iz temelja“ nešto je što istražujemo u procesu psihoterapije. Istražujući povrede koje nose ovisnički odnosi, vraćamo se na mjesto gdje je primarna povreda nastala. A to je naš odnos s roditeljima, naša obitelj u kojoj smo odrasli i gdje smo doživljavajući, gledajući ili slušajući dobili svoju prvu definiciju odnosa i ljubavi kao takve. Osjećaj emocionalne gladi u odrasloj dobi bolan je podsjetnik na ljubav ili pažnju koje smo bili gladni još kao djeca. Upravo u djetinjstvu je naše postojanje, važnost, naša sigurnost kao ljudskog bića ovisila o ljubavi i pažnji drugoga. Ako nas roditeljska ljubav nije „podigla na noge“ na način da nam je dala osjećaj da smo kao bića sami po sebi, neovisno od onog drugog vrijedni ljubavi, kao odrasli ćemo ulaziti u odnose u kojima ćemo biti najmanje vjerni samima sebi. Uvijek će potreba za drugim biti jača i veća od naše potrebe za samima sobom.

No, i to se može mijenjati. Život nije pravocrtna linija, rad na sebi nam daje mogućnost da se vraćamo u prošlost, osvijestimo i iscijelimo naše povrede, jednako kao i da osvještavamo snagu koju nosimo u sebi da bismo išli prema našem boljem sutra. Psihodrama kao metoda nas odvodi gdje god želimo, uvodi nas u uloge onoga koji čezne, ali i onoga koji puno može dati. Sebi i drugima. Ne ostavlja nas u poziciji potrebitog, nego nas dovodi pred iskustvo novoga i snažnijeg sebe. Unutarnje promjene koje se dogode u tom procesu, donosimo kao najvredniji miraz u trenutku spajanja s drugim. Nesavršeni kakvi jesmo, jasno znamo odvojiti gdje prestajemo mi i gdje počinje drugi. Psihoterapija nas ne priprema da to možemo sve sami, naprotiv, ona nas uči kako biti zdravo u odnosu s drugim.

Napisala:
Ana Pulek, psihodramska praktičarka

Svi koji uz podršku i bez osude kroz individualne susrete ili unutar psihodramske grupe žele istraživati svoje unutarnje obrasce, kao i teme odnosa, granica, strahova, svojih želja i potreba, mogu se javiti putem prijavnice na ovom linku ili na [email protected] sa svim dodatnim pitanjima.

Grupa koja se održava jednom tjedno u Zagrebu, trenutačno nudi mogućnost prijave za priključivanje radu grupe početkom jeseni. Voditeljice su Maja Aqqad, dipl.soc. i Ana Pulek, spec.comm. psihodramske praktičarke u terapijskom radu i u superviziji Centra za psihodramu iz Zagreba.

Također vas pozivamo da obavijesti pratite i na FB stranici Kao Da – put prema sebi
https://m.facebook.com/Kao-Da-put-prema-sebi-1661990644046732/

Atma savjetovalište