Svaki početak nosi u sebi snagu izvora i vjeru u neprolaznosti. Kao rijeka koja u jednom trenu izvire naoko ” iz ničega” i nosi u sebi svu ljepotu potencijala stvaranja. Kapljice vode koje se lome sa svjetlom u svom užurbanom toku podsjećaju na ljepotu vječnosti i nude nam onaj osjećaj neprolaznosti kojem je teško odoljeti. Sav taj potencijal koji vidimo u izvoru budi ushit i puni nas energijom stvaranja… Na trenutke vjerujemo u besmrtnost osjećaja kojeg pobuđuje.
U daljnjem svom tijeku nailaskom na prepreke rijeka bira lakši, a ponekad i jedini mogući put kojim može nastaviti dalje. U toj borbi za prolazak ponekad gubi svoju prvotnu energiju, ali nastavlja dalje vođena željom za neprolaznošću.
Koliko izazova toliko i lijepih trenutaka koji nose svjetlo ljubavi u svakoj kapljici… Sve do jednog trenutka, kada zbog nemogućnosti daljnjeg kretanja zastane i ponire u dubine. Oku nevidljiva, ali i dalje postojana prelazi u ponornicu.
Ponornica ljubavi briše sve vanjske tragove postojanja i čini se kao da ničega nije ni bilo. Samo duša onoga u čiju nutrinu ponire zna kakav je to osjećaj. Nema više onog početnog sjaja na bljesku sunca, nema one prijatne uzburkanosti koju dijelimo s dragim bićem… A, negdje duboko u nama ponornica ljubavi i dalje živi. Sada je dio samo našeg unutarnjeg svijeta. I bez obzira što je njeno postojanje trenutno nevidljivo, snaga izvora ljubavi koja dolazi k nama još uvijek ima isti intenzitet.
Ali, sada je dio samo naše nutrine. Pružamo joj gostoprimstvo, jer drugačije i ne možemo i nosimo se sa svime što ova bujica različitih osjećaja čini samo nama. Na trenutke, težina je izvan naših granica i teško se nosimo s tim pa puštamo vremenu da smanji intenzitet ili nam pomogne da se priviknemo.
Proces traje, a ponornica ljubavi pronalazi neke nove putove kroz naša sjećanja, jer voda uvijek nađe put. Pokreće se i proces transformacije u nama i nosi drugačije spoznaje o prirodi osjećaja koji smo do nedavno dijelili s dragim bićem, a danas postoji samo ponornica ljubavi u našoj dubokoj nutrinu.
Prolazeći kroz naše unutarnje postaje ponornica ljubavi prikuplja novu energiju za ponovni izlazak na svjetlo.
U jednom iznenadnom trenutku na potpuno neočekivanom mjestu ponovo izlazi na površunu u svojoj punoj snazi.
Nekada radi prekrasne vodopade koji miluju dušu, vraćaju uzbuđenje i bude ponovo novu – staru ljubav… A nekad nastavlja dalje pod novim imenom noseći uvijek u sebi snagu i svjetlost izvora iz kojeg je nastala. To je prirodan tijek ljubavi. Ponekad ponire kako bi doživjele neophodnu, nimalo jednostavnu, cjelovitu transformaciju.
Hoće li onog dana kada ponovo ugleda svjetlo biti vodopad istog imena ili rijeka s potpuno novim imenom ovisi o procesu kroz koji je prošla.
Sve što jednom nastane i ima takvu snagu u svom izvoru ne može nestati i uvijek se negdje realizira. Do nas je kako taj proces vodimo i kako kroz njega prolazimo. Prevelik otpor samo oduzimao energiju, jer ljubav kao i voda nađe svoj pravi put.
Kad ljubav sa izvora pređe u ponornicu ljubavi treba je pustiti da sama nađe svoj pravi tok. Ona to zna najbolje, a na nama je prepuštanjem i vjerovanje u najbolji ishod. Ovo nam daje unutarnji mir i pogled u svjetlost onog što dolazi.
San Duše
