Postali smo robovi društva, ljudi koji ne primjećuju svoju ljepotu. Generiramo generacije mladih žena koje više ne znaju na što trebaju sličiti i generacije mladih muškaraca s pogrešnim očekivanjima da su žene – one što vide na Instagramu. Očekujemo od sebe ono što nikad neće biti ispunjeno – savršenstvo i da toga nema, modne bi industrije propale. Zato vas i hrane tim strahom. Nedostižnim projekcijama i svime što niste.
Način na koji vidimo sebe često je pogrešan. Iskrivljen. Lošiji. Kritičniji.
Svakog dana vodimo borbe sa svojim manama.
Fokusirani samo na njih. Rastemo u njima. S njima. Budimo se i liježemo. Opterećeni.
Brojimo ih neubrojivo. Sumanuto. Luđački.
Histeriziramo pred ogledalom na te krive usne, male oči, višak na bokovima, neukrotivu kosu, akne, mitesere, celulit, široka ramena, strije… i još tisuću toliko nevidljivih stvari.
Postali smo robovi društva koji ne primjećuju svoju ljepotu.
Generiramo generacije mladih žena koje više ne znaju na što trebaju sličiti i generacije mladih muškaraca s pogrešnim očekivanjima da su žene – one što vide na Instagramu.
I to su ti sklopovi u glavi. Ti okidači. Ta ludila. Usađena u svijest. Podsvijest. Nametnuta reklamama.
Da struk nikad nije dovoljno tanak i da grudi nikad nisu dovoljno velike. I da je koža – koža, samo ako je ispeglana.
S takvom se slikom budimo, liježemo, spavamo.
I očekujemo od sebe ono što nikad neće biti ispunjeno – savršenstvo.
I da toga nema, modne bi industrije propale.
Zato vas i hrane tim strahom.
Nedostižnim projekcijama i svime što niste.
I zato prosječna žena, kada opisuje sebe – ne vidi ništa lijepo.
Stranac to gleda drugačije.
Vrijeme je i da vi počnete.
Što je najljepše što vidite na sebi?
