Poznata pedagoginja o najvećim zabludama današnjice o roditeljstvu – Očekivanja roditelja su često problem!

Uspjeh u djetinjstvu i nije baš u korelaciji s uspjehom u odrasloj dobi. Često djeca nemirnog duha, koja krše pravila u mladosti i ne idu utabanim stazama, socijalno poželjnim putovima, kasnije budu izuzetno uspješna.

Snežana Golić je pedagog, autor, osnivač škole mjuzikla i bontona za djecu “Iskrice i Munje” i rukovoditelj bilingvalne predškolske ustanove “Dreamland” u Novom Sadu.

Ovdje govori o temama koje najviše zanimaju suvremene roditelje:

Možete li izdvojiti najveću zabludu današnjice o roditeljstvu?

Teško je izdvojiti jednu opću, jer ono što je u jednoj obitelji i konkretnom slučaju zabluda u drugom je istina. Ali pokušat ću. Nekako se teza: “moraš biti uvijek sretan”, uvukla u naše živote. Smatram tu težnju jako opasnom.  A na nju se dodatno nadovezuje i obaveza da roditelj mora usrećiti dijete.

Zamka je u tome što nikome na ovom svijetu roditeljsko povlađivanje nije donijelo pravu sreću. Mnogo zabrana i pravila i ograničenja je potrebno da bi odrastao čovjek bio sposoban za kontakte koji će ga činiti sretnim. Dakle, ugađanje po svaku cijenu i zbog trenutnog uživanja nije put do sreće, što mnogi ne shvaćaju.

Što najviše utječe na psihu djeteta i razvojni put?

Faktora  je bezbroj, inače bi postojao recept koji se dobiva u rodilištu. Izdvojit ću najvažnije, po mom mišljenju, a da možemo direktno utjecati kao roditelji. Predvidivost, psihička stabilnost i zrelost roditelja su od izuzetnog značaja. Dijete ne može upoznati svoje roditelje, ako njihove reakcije nisu bar donekle predvidive.

Moderna psihologija se sudara s mojim stavovima u onom trenutku kada počinje zahtijevati od odraslih uvijek pozitivne i mirne reakcije i vedro raspoloženje. To je naprosto utopija. Umjesto licemjerja i lažnog osmijeha, ja glasam za predvidivost. Znaj što očekujem od tebe i time se rukovodi u bitnim situacijama. Ostaje tu puno prostora za razvoj individualnosti itd. Pravila moraju postojati i biti postavljena od strane roditelja.

Jesu li današnji roditelji preambiciozni?

Ima takvih roditelja, djeca su za njih statusni simboli i to je strašno. Uspjeh u djetinjstvu i nije baš u korelaciji s uspjehom u odrasloj dobi. Često djeca nemirnog duha, koja krše pravila u mladosti i ne idu utabanim stazama, socijalno poželjnim putovima, kasnije budu izuzetno uspješna. To se najčešće događa kada pronađu područje rada koje ih zaista interesira. I to je sve od slučaja do slučaja.

Iznenađujuće je koliko je promjenjiv razvojni put i s koliko obrta i raskrsnica. Tako da bi roditeljska ambicija trebala poštovati identitet djeteta, kao preduvjet da dijete ostane sretno, a ne da biraju umjesto djeteta.

Što se ambicija tiče, često me pitaju što mislim o vannastavnim aktivnostima, točnije, gdje je mjera. Nemam jednak odgovor za svako dijete. To ipak mora osjetiti roditelj u skladu sa interesima djeteta,  uz zadatak da se sačuva od  svojih neostvarenih ambicija. Nije problem u aktivnostima, jer sve su manje – više prilagođene interesima djece i s elementima igre i zabave. Pa tako ni svaki dan ponešto ne mora biti problem.

Ali očekivanja roditelja su često problem. Ako dijete vodimo da bude uvijek i svuda najbolje i ne poštujemo ga dovoljno kada uspjeh izostane, e tada je pad samopouzdanja, motivacije i pozitivne slike o životu skoro neminovan.

Kako se gradi samopouzdanje kod djece?

Zanimljivo pitanje. Kada roditelj uoči da dijete nema samopouzdanja, prvo što mora učiniti je stati ispred ogledala i dobro se pogledati. Stoji li uspravnih leđa, hrabar, odlučan i s jasnom vizijom o životu koji želi za sebe i svoju obitelj. Vi ste model svom djetetu i učitelj borbe za svoja prava i mogućnosti. Najčešće već tu imamo jasnu sliku tko, prvenstveno, mora raditi na sebi – roditelj.

Samopouzdanje se gradi svaki dan i svakog sata i minute, a ne kada netko odluči time se pozabaviti. Roditelj mora poznavati svoje dijete i realne mogućnosti u tom trenutku, treba svoja očekivanja odmjeriti i smjestiti samo malo iznad. Ako ih postavi previsoko ubija samopouzdanje i motivaciju djeteta za napretkom. Ako ih postavi prenisko dijete stagnira i stvara sliku lažnog uspjeha, lako dostupnog, što na duže staze prijeti sa: “tko visoko leti – nisko pada” .

Za samopouzdanje jedna od najvažnijih lekcija je: “Nije važno što je rekao, nego tko je rekao” , kao i približiti djetetu da svi imamo mane i vrline, da nitko nije savršen i da je to potpuno u redu.

Idu li zajedno odgoj i obrazovanje ili je obrazovanje postalo prioritet?

Obrazovanje bez odgoja je kao kuća bez temelja. Adekvatna socijalizacija, pod ruku s odgojem i obrazovanjem – jedino poželjno. Savladavanjem određenih sadržaja u malim mozgovima se stvaraju moći povezivanja, uočavanja. I kada zaboravimo konkretne informacije, stvorene veze ostaju.

Tako da ne želim umanjiti značaj obrazovanja. Ali sve do srednje škole djeca pohađaju (ili bi trebalo tako biti) prvenstveno odgojne ustanove, a i u krugu obitelji moramo postaviti odgoj kao prioritet. Za uspjeh su potrebni volja, upornost, koncentracija, povezivanje, kombiniranje, odgovornost, dobra organizacija… bez svega toga obrazovanje ne može raširiti krila, služi samo za hvalisanje.

Poruka za roditelje?

Upoznajte svoju djecu i neka djeca upoznaju vas baš takve kakvi jeste. Pružajte im puno ljubavi i pažnje, ali obavezno bar isto toliko svega pružite i sebi. Djeca vas ne žele gledati u ulozi žrtve roditeljstva i za tim nema potrebe.

Učite djecu načine na koje se mogu boriti za svoje snove, ali i da ne povređuju nikoga.

Umjesto “vrati mu”, učite ih “procjeni”.

Volite ih i kada griješe, učite ih da su sve vrste emocija ok. Obavezno ih naučite da uvide lijepe trenutke kada nije sve savršeno. Jer nikad nije.

detinjarije.com