“Promatrajući godinama, kao psihoterapeut, a i samog sebe ispitujući, kako muškarac najčešće gleda ženu, otkrio sam sedam mogućih tipova muškaraca. Nježan pogled i duže gledanje muškarca na ženu, vjerojatno je najpoželjniji jer je najbliži onom idealu muškarca koji očekuje da kroz duže gledanje jednog lijepog dana VIDI ženu. Ovo je prilika da je muškarac zavoli i možda trajno voli (eto sretnog braka!). Nježni prvi pogled muškarca na ženu, ukazuje na sretno provedeno rano djetinjstvo s majkom koja je voljela i muža i dijete, i bila voljena.”
Nježan pogled (i duže gledanje) muškarca na ženu, vjerojatno je najpoželjniji jer je najbliži onom idealu muškarca koji očekuje da kroz gledanje (duže gledanje!) jednog lijepog dana vidi ženu. Ovo je prilika da je muškarac zavoli, i, možda, trajno voli (eto sretnog braka!). Nježni (prvi) pogled muškarca na ženu, ukazuje na sretno provedeno rano djetinjstvo s majkom koja je voljela i muža i dijete, i bila voljena.
Sažaljiv pogled muškarca na ženu, otkriva nam muškarca osjećajnog i sažaljivog, koji je upravo tako, od ranog ili kasnijeg djetinjstva, promatrao svoju majku, tip mučenice (nekad istina i samo-mučenice), tlačene na razne načine od muža (njegovog oca), možda i od njene ili od njegove obitelji. U slučaju braka s takvom ženom (kao što je bila njegova majka), dvije su mogućnosti česte. Ili će se muž pretvoriti vremenom u svoga oca, preko poznatog i raširenog mehanizma “identifikacije s agresorom”, ili će istinski i samosvjesno ispravljati (i možda ispraviti) loše očevo ponašanje prema majci, voleći svoju ženu takvu kakva je (“mučenički tip žene”, koja ipak više pati, nego što uživa u patnji); u najboljem slučaju, voleći je, ispravit će je i približiti tako tzv. normalnoj ženi.
Kada muškarac gleda na ženu podcjenjivački (nekad i prezrivo), loš je to predznak za njegov budući bračni život. On je tako naučio gledati svaku ženu od ranog ili kasnijeg djetinjstva, jer je tako na njegovu majku gledao njegov otac. A zašto je tako gledao njegov otac (djed, pradjed…) na ženu? To je bio najčešće “pogled na ženu” u patrijarhalnoj obitelji kroz stoljeća.
Požudan pogled muškarca na ženu, u prvom redu je namijenjen njenom osvajanju: agresivnom i seksualnom ili prvo seksualnom, pa onda i agresivnom. Moje dugogodišnje iskustvo kao psihoterapeuta s različitim tipovima “osvajanja” žene od strane muškarca, pokazali su mi da agresivan nagon u čovjeku, njegova želja za posjedovanjem i moći, snažnija je, dugotrajnija i upornija od seksualnog nagona i njegovih imperativnih zahtjeva.
Pravih erotomana (poremećaj seksualnog nagona kod muškarca i žene-nimfomanke) malo je kod oba spola. Otud seksualna požuda nekih muškaraca krije njihovu strasnu želju za posjedovanjem žene koja se često, vremenom, pretvara u bezobzirno vladanje nad ženom, uključujući njegovo “pravo” na seksualni odnos kad god zaželi.
Iako je želja za posjedovanjem, kao dio agresivnog nagona (i kod muškarca i kod žene), prirodna, ova se želja pretvara u izopačenost onda kada je muškarac, zbog nečega značajnog, postao i ostao infantilan od djetinjstva. U požudnog muškarca nema ljubavi, otud opasnost za njega da postane bludnik, a ne prirodni sijač života. Obuzetost takvog muškarca ženinim tijelom (čemu danas “pomaže” seksualna klima u svijetu Zapada) opasna je i za muškarca i za ženu, jer se kod muškarca može da pretvori u seksualnu opsesivnu neurozu, a ženu da pretvori u frigidnu lutku koja se kupuje.
Uplašen pogled muškarca na ženu, otkriva nesigurnog muškarca – nesigurnog kako u ljubavi, tako i u spolnim odnosima – kome ni otac ni majka nisu u djetinjstvu omogućili, svojim konfliktnim ponašanjem, da stekne dovoljnu mjeru samopouzdanja kao duševno-duhovno i kao spolno biće. Poznati “kastracijski kompleks” mogao se u sinu rano pojaviti, bilo od grubog “kastrirajućeg” oca, ili od tipa “kastrirajuće” majke. Žena za takvog muškarca predstavlja onda stalnu opasnost; takvi muškarci ili ostaju trajno neoženjeni, ili nesvjesno biraju tip kastrirajuće žene. I u ovom slučaju, kao i u svim ostalim, uspješno, manje uspješno ili neuspješno odgajanje još u ranom djetinjstvu odredit će budući odnos muškarca prema ženi.
Ravnodušan pogled muškarca na ženu označava različit tok muškog erotsko-seksualnog života: lišenog majčinske ljubavi, izloženog utjecaju loše majke, snažno pogođenog nekom neuspjelom ljubavi u adolescentnom dobu. Posle ovakvih i sličnih ranih trauma u životu muškarca, njegove prirodne erotsko-seksualne potrebe može odvesti u različite oblike ponašanja. Tako je moguće da postane mrzitelj žena, ali moguće je da se približi i nekom aseksualnom pozivu kao što je biti monah. Ravnodušan pogled prema ženama kod muškarca „prirodan” je kod impotentnih i muškaraca u celibatu, i u slučajevima organskih poremećaja hormona i muškog organa za snošaj i oplođivanje.
Poslovan pogled na ženu, počeo je vladati od vremena industrijske revolucije na Zapadu i uspona kapitalizma, da bi u današnje vrijeme zauzeo skoro pretežno mjesto u odnosima muškarca i žene, svodeći lagano, i prirodnu potrebu za ljubavlju, kao i prirodnu potrebu za spolnim odnosima sa suprotnim spolom na poslovnu mjeru koja vodi brigu u prvom redu o korisnosti odnosa među spolovima.
I poslije svih ovdje, na brzinu nabrojanih “pogleda muškarca na ženu”, ovaj poslovni pogled ukazuje na vrhunac otuđenja čovjeka od čovjeka, samim tim i na otuđenje muškarca od žene i obratno. Umjesto pogleda simpatije, onda moguće ljubavi, muškarac promatra ženu (ali sve češće i žena tako gleda muškarca) kao objekt, a ne subjekt u komunikaciji. Ljubav se izopačila u blud (kada su u pitanju spolni odnosi), a egzistencijalna komunikacija Ja-Ti odnosa, pretvara se sve češće u korisnost (prije svega materijalnu) međusobnih odnosa.
Zaključak
Ne znam koliko sam uspio u ovoj kratkoj skici odnosa (pogleda, gledanja i viđenja) muškarca prema ženi, nešto reći o stvarnim odnosima, danas, među spolovima. Sigurno je da su ovi odnosi daleko složeniji i raznovrsniji nego što sam ih ja ovdje prikazao, samo na osnovu površnog „pogleda” muškarca na ženu.
Ostaje mi da kao kršćanski antropolog (po mogućnosti objektivan promatrač realnih zbivanja među spolovima danas), s jedne strane žalim zbog napredovale pojave otuđenja među ljudima u svijetu (time i među spolovima), s druge strane se nadam popravljanju ovakvih odnosa u budućnosti. Bitno je pri tome pitanje da li se ljudi (kao pojedinci, ne kao narodi) mogu mijenjati u toku jednog, relativno dugog života.
Da li se, dakle, podcjenjivački, ravnodušni, uplašeni, bludni, a posebno poslovni pogled muškarca na ženu (i naravno, sve češće, takvi isti pogled žene na muškarca) mogu ispraviti ili ne mogu.
Uvjerenja sam da je takvo ispravljanje moguće, ostaje, naravno, pitanje – kako.
Odlomak iz knjige prof.dr. Vladete Jerotića “O braku”, izdavač Zadužbina Vladete Jerotića
