Profesor Milica Novković: Sami roditelji stvaraju pohlepno dijete – i to ovakvim ponašanjem!

Pohlepno dijete ima bunar iskrivljenih želja. Pohlepno dijete, koje odgaja “virtualna dadilja” ima jak imitatorski um i sve što vidi on to želi. Gdje nema ljubavi, glad za materijalnim je nepresušna.

Kako objašnjavate pojavu današnjeg roditeljstva u kojem se na dijete gleda kao na centar svijeta i njemu je posvećeno sve: od novca do svake misli suvremene mame koja prerasta u opsesiju?

Devedesetih godina prošlog stoljeća u sve zemlje u tranziciji prvo je ustoličena tranzicija u odgajanju, kako bi se tradicionalni odgoj zamijenio plišanim, tradicionalna obitelj je imala dva odgojna modela – klasičnu kaznu i lijepu riječ.

Djeca su znala pravila koja su morala poštovati, nekada milom, nekada silom. Iako je bilo straha od štapa, djeca su vremenom razumijevala da su pravila obavezna. U takvoj obitelji bilo je i više ljubavi prema djeci i više poštovanja djece prema roditeljima, odraslima.

A onda je “plišani-meki” odgoj polako osvajao tradicionalne obitelji, urušavajući ih iznutra. Roditelji su naivno povjerovali da je pozitivno uvjetovanje, ta prastara “mrkva” zbilja nešto novo, da je to ljubav. Danas su roditelji postali loše sluge svojoj djeci, a djeca njihovi još gori gospodari. To su nove uloge u obiteljima našeg vremena, koje su samo logična posljedica plišanog odgoja i istovremeno zakonom zabranjenog štapa.

Kada dijete pozitivno uvjetujete govoreći: “Ako pojedeš, ako pokupiš igračke, ako sjedneš na tutu, ako se brzo spremiš za vrtić…dat ću ti mobitel, slatkiš, crtić, igrice, novu igračku, lažno opravdanje”… Onda je sasvim normalno da dobijete pohlepno dijete, koje ništa neće raditi ako nema interes.

Prema tome mrkva, koju svaki roditelj, naročito majke, umeću između djeteta i rada njeguje mito i korupciju, a ne ljubav. Gdje je interes, tu ljubavi nema.

Pohlepno dijete postaje agresivno kada mu prvi put kažete: “Ne, ne može, ne, ne dam, ne nemam …” Dijete vam uzvraća baš onom klasičnom kaznom, koja je roditelju zakonom zabranjena. Može, jer dijete zna da je društveno prezaštićeno, dječjim pravima, da ga nitko ne smije vikati, a kamoli udariti.

Tog trenutka uloge su zamijenjene, dijete postaje diktator, roditelj poslušni sluga. Pohlepno i agresivno dijete je i lijeno. Neće raditi u kući, oko sebe, neće u vrtić, neće učiti, ne ispunjava normalne obiteljske obaveze.

Roditelju ne preostaje ništa drugo nego da se pravi kao da je sve normalno, da je dijete centar njegovog života, centar svijeta, a malog diktatora možeš umilostiviti samo potkupljivanjem, kojim ga uspijevaš kontrolirati kako bi bilo što učinio ili poslušao. Ta kontrola vremenom opada jer već u pubertetu kontrolu preuzimaju vršnjaci i društvo.

Kao što vidite nije sve kao što izgleda. Nisu mame i tate voljno postavile dijete na vrh nepostojeće obiteljske piramide. Oni su samo nekritički prihvatili nametnuti plišani odgoj i dobili sve ono čemu su se najmanje nadali. Sve ostalo se događalo i događa bez njihove volje. Rezultati? Pate roditelji, pate i djeca, “mrkva” luduje, a društvo ženje oluju.

Je li točno ono nepisano pravilo da se dijete odgaja do četvrte godine, jer do tada najviše usvaja odgojne metode?

Dijete se rađa s klicama Ljubavi, Dobrote, s talentima, s potrebama biološkim i duhovnim. Ne treba vam četiri godine, dovoljne su prve dvije i da vidite sve užasne posljedice plišanog odgoja. Govorim o periodu posljednjih nekoliko godina kada su pametni telefoni ušli u naše živote.

Samo dajte malenom mobitel, a to je danas uobičajeno i time ste omogućili kontrolu nad djetetovim potrebama, što je najopasnija i najnepoželjnija kontrola. Jede kada mu se ne jede, čak ne zna što jede, je li gladno ili sito. Jede kada vi to odlučite, kada vi kažete što i koliko.

Dijete se polako vezuje za ovu napravu, vjerujući da je virtualna stvarnost primarna. Realni, izvorni strah se zamjenjuje virtualnim, zbog kojeg dijete ne može zaspati prirodno već traži naopake načine uspavljivanja ili se širi u vašem bračnom krevetu, protjeravši oca u dnevnu sobu. Dijete se polako otuđuje od realnog života, zbog kojeg je i došao na ovaj svijet da se samoostvari kroz Ljubav i Dobrotu.

Vi ga hranite, oblačite, perete mu zubiće ili ga neprestanim moljakanjem, verbalizmom opominjete da nije lijepo što… Primjećujete da samo sjedi, da samo želi da ga nosite, vozite u kolicima, ne gleda vas u oči, kasno progovara i prve riječi nisu mama i tata već “you tube”, kako čuh neki dan.

Mobitel je postao zamjena za sve. Roditelji polako, ali sigurno gube ulogu prirodnog roditeljstva.

Ušli ste u slijepu ulicu i s dvije godine primjene plišanog, a sve dalje ne valja, jer je posljedica lošeg početka. Dijete ne bi smjelo prve dvije godine vidjeti ekran, kako bi mu se stvorili uvjeti za bezbroj akcija koje su temelj svih sljedećih godina razvoja.

Nažalost, roditelji su pogriješili, misleći da rade dobro jer su trendu s najnovijom tehnologijom. Ne treba mnogo pameti pa zaključiti: “Neće tu biti dobrog, zdravog djeteta, ni dobrog đaka. Neće biti ostvarene tri osnovne želje svakog roditelja, kada zakmeči to njihovo dijete: “Samo da bude zdravo, da bude dobar čovjek i dobar đak”. Na sreću ma koliko da ste griješili u neznanju, sve greške se mogu ispraviti znanjem izvornog odgoja.

Kako se postaviti prema djetetu koje pored ljubavi zahtjeva da ima sve ono što ima i njegovo društvo (generacija): proslavu rođendana u igraonicama, satove baleta, engleskog, glume, suvremeni mobilni telefon …? Kako mu objasniti da roditelj ne može osigurati baš sve (u materijalnom smislu)?

Prvo da pojasnim pojam ljubavi iz ravni izvornog odgoja. Dijete se rađa s klicama Ljubavi, one vječne iz koje se trebaju razviti sve ostale ljubavi. Roditelj samo treba stvarati uvjete za razvoj te klice. Tamo gdje su kazna, nagrada, svi oblici uvjetovanja, prezaštićivanje djeteta od rada, reda, domaćeg odgoja, od učenja, od škole, gdje je svakodnevna upotreba praznih riječi, kojima molite dijete da bude dobro i moralno u nemoralnim uvjetima, tu se klica Ljubavi ne razvija.

Tu je prisutan interes, a interes poništava ljubav. Pohlepno dijete ima bunar iskrivljenih želja. Pohlepno dijete, koje odgaja “virtualna dadilja” ima jak imitatorski um i sve što vidi on to želi. Gdje nema ljubavi, glad za materijalnim je nepresušna. Roditelju nije jasno što se to događa i preostaje mu samo da prati plišano dijete, ispunjava njegov bunar želja, da mu se pravda kako nema novca, da se pretvara da ga ima podižući i kredite ako treba samo da njegovo dijete “ne pati” i ne razlikuje se od druge djece.

Dijete je došlo na ovaj svijet da mu omogućimo ravnotežu između materijalnog i duhovnog. To je nemoguće dok se ne ukinu plišani odgojni modeli i ne izvrši kontrola utjecaja virtualne stvarnosti na dijete.

Do treće godine dijete ne stavljati pred ekran, a do polaska u školu daljinski i izbor virtualnih sadržaja mora biti u rukama roditelja. Dijete, koje raste uz izvorni odgoj u kojem nema ni kazne ni nagrade ni bolesne kontrole svega zdravog u djetetu, ima samo postavljanje zdravih granica, je sretno, poslušno i ostvareno dijete u svakom periodu svoga života.

Primjer: “Dijete nije gladno, igra se hranom, baca je. Mirno uklonite dijete od stola jer vidite da nije gladno. Vi ćete mirno završiti ručak, a dijete kada ogladni zamolit će vas za hranu i biti vrlo zahvalno jer njegov nagon gladi radi, a želudac cvili”.

Kada krenemo s promjenama jer smo pogrešno hranili dijete na silu, uz telefon, uz igračke, neće biti lako. Dijete će plakati jer mu promjene ne gode. Pa, neka plače, ali ostanite dosljedni, ne upotrebivši ni kaznu, ni nagradu.

Bolje da dijete plače danas, nego vi sutra, kada će problem biti ogroman.

Profesor Milica Novković

V. Milenković/stil.kurir