Oni koji vide opasnosti koje se približavaju, ali ništa ne poduzimaju, postupaju kukavičkije od programiranih pojedinaca. Programirani pojedinci barem vjeruju da čine dobro, dok oni među nama koji znaju bolje, ali šute, nemaju opravdanja.
„Danas nailazimo na pojedinca koji se ponaša kao automat.“ – Erich Fromm, Bijeg od slobode
U videoigrama NPC, odnosno neigrački lik, pozadinska je figura kojom upravlja program igre i koja je sposobna samo izvršavati unaprijed zadane radnje i ponavljati unaprijed napisane rečenice. NPC je također postao metafora za stvarnu osobu čije su misli, mišljenja i ponašanje programirani silama koje oblikuju kulturni duh vremena, bilo da je riječ o masovnim medijima, društvenim mrežama, političkim osobama, slavnim osobama, propagandnim kampanjama ili takozvanoj klasi stručnjaka.
Takve ćemo ljude u nastavku nazivati programiranim pojedincima.
Iako je sam izraz nov, programirani pojedinci stoljećima su prisutni u društvu. U 19. stoljeću Friedrich Nietzsche primijetio je da je društvo sve više ispunjeno „pseudo-ljudima kojima upravlja javno mnijenje“.
„Budite svoji!“, poručivao je tim pseudo-ljudima. „Sve što sada radite, mislite, želite, sve to niste vi.“ – Friedrich Nietzsche, Nepravovremene meditacije
U ovom tekstu istražujemo psihologiju programiranih pojedinaca. Ispitujemo zašto ih moderno društvo proizvodi u tolikom broju, zašto su programirani pojedinci vatreni pristaše autoritarnih vlasti i što se može učiniti kako bi se spriječilo da unište društvo.
„Većina ljudi nije ni svjesna svoje potrebe za konformizmom. Žive u iluziji da slijede vlastite ideje i sklonosti, da su individualisti, da su do svojih mišljenja došli kao rezultat vlastitog razmišljanja – i da se jednostavno dogodi da su njihove ideje iste kao i ideje većine.“ – Erich Fromm, Bijeg od slobode
Nitko se ne rađa kao programirani pojedinac. Programirane pojedince oblikuju nezdrava društvena okruženja.
Zajedničko odgoju programiranih pojedinaca ono je što je autorica i dječja psihologinja Alice Miller nazvala „otrovnom pedagogijom“ – stilom odgoja koji djetetovu autonomiju u nastajanju doživljava kao prijetnju i nešto što treba kontrolirati.
Umjesto da dopuste djetetu da ga vodi njegova znatiželja te da razvija neovisnost i slobodu mišljenja, roditelji se usredotočuju na odgoj poslušne i popustljive djece. Svoju djecu uče da se, žele li ljubav i prihvaćanje, moraju podrediti volji roditelja.
Neizrečeni cilj takve pedagogije, objasnila je Alice Miller, jest da se „djetetova volja mora ‘slomiti’ što je prije moguće“.
Ili kako Jerry Kirkpatrick piše u knjizi Neovisna prosudba i introspekcija:
„Većina roditelja s ljubavlju gleda na dojenčad, ali kada djeca prijeđu u svoje ‘strašne dvije godine’, roditelji počinju kontrolirati… Često se kontroliranje nastavlja tijekom cijelog djetinjstva… Izbor i samoafirmacija smatraju se poremećajem autoriteta i neposlušnošću. U stvarnosti su znakovi razvoja samopoštovanja i osobnog identiteta. Kada ih izbriše kontrolirajuće, autoritarno ponašanje odraslih, djeca brzo shvate poruku da slaganje znači ići zajedno. Rijetko je dijete koje sazrije do odrasle dobi s netaknutim neovisnim rasuđivanjem.“
Još jedna sila koja guši neovisnost i slobodu mišljenja jest javno školovanje. Od malih nogu, dok su izrazito podložna utjecajima, djecu se uči da satima mirno sjede, slušaju upute, ponavljaju odobrene ideje i prolaze kroz standardizirani nastavni program standardiziranim tempom.
Takozvani „uspješan“ učenik onaj je koji se pokorava naredbama učitelja i ponavlja odobrene ideje školskog sustava.
Učenik koji previše propituje, previše slobodno razmišlja, slijedi vlastite interese ili odbija pamtiti beskorisne činjenice i izvršavati besmislene zadatke kažnjava se ili se, u nekim slučajevima, obilježava kao dijete s teškoćama u učenju ili mentalnim poremećajem.
Nakon dvanaest godina javnog školovanja, koje je učitelj i autor John Taylor Gatto nazvao „dvanaestogodišnjom zatvorskom kaznom“, mnogi mladi odrasli ostaju ozbiljno ograničeni u sposobnosti samostalnog razmišljanja, djelovanja prema vlastitoj volji, propitivanja autoriteta ili krčenja vlastitog puta kroz život.
Državno školovanje proizvodi programirane pojedince u masovnim razmjerima.
Ili kako je Gatto objasnio:
„Istina je da škole zapravo ne uče ničemu osim kako se pokoravati naredbama… Cilj je jednostavno svesti što više pojedinaca na istu sigurnu razinu, odgojiti i obrazovati standardizirano građanstvo, potisnuti neslaganje i originalnost… Kada iz obrazovanja uklonite slobodnu volju, ono se pretvara u školovanje.“ – John Taylor Gatto, Zaglupljujući nas
Jedna od glavnih karakteristika programiranih pojedinaca jest da ne priznaju svoju nesposobnost samostalnog razmišljanja.
Umjesto toga žive u iluziji da su njihova mišljenja proizvod istraživanja i neovisnog rasuđivanja, dok u stvarnosti jednostavno papagajski ponavljaju – ponekad riječ po riječ – ideje koje promoviraju mainstream mediji, influenceri na društvenim mrežama i drugi izvori vijesti koje prate.
Ili kako piše Erich Fromm:
„…ako pomnije analiziramo [njegovo mišljenje], postaje očito da je čuo [vijest] i prihvatio je. Međutim, osjećajući se prisiljenim imati vlastito mišljenje o tome, zaboravlja da samo ponavlja tuđe autoritativno mišljenje i vjeruje da je do tog mišljenja došao vlastitim razmišljanjem… Zamišlja da su razlozi koje nam navodi prethodili njegovom mišljenju… ali ako ispitamo te razloge, vidimo da su to zapravo samo pseudorazlozi koji imaju funkciju prikazati njegovo mišljenje kao rezultat vlastitog razmišljanja. Ima iluziju da je došao do vlastitog mišljenja, ali u stvarnosti je samo usvojio mišljenje autoriteta, a da nije bio svjestan tog procesa.“ – Erich Fromm, Bijeg od slobode
U videoigrama NPC-ovi su obično bezopasne pozadinske figure. U stvarnom životu, međutim, programirani pojedinci jedan su od glavnih čimbenika u usponu autoritarne vlasti.
Budući da nisu sposobni samostalno razmišljati, programiranim pojedincima potreban je netko tko će im reći u što trebaju vjerovati, što trebaju cijeniti, čemu trebaju težiti, koga trebaju mrziti, čega se trebaju bojati i gdje povući granicu između dobra i zla.
Autoritarna vlast i ideologije koje je prate pružaju programiranim pojedincima gotov sustav uvjerenja, vrijednosti i propisanih postupaka.
Sloboda ih, nasuprot tome, ostavlja besciljnima i tjeskobnima.
Ili kako je primijetio psiholog iz 20. stoljeća Rollo May:
„Nije li to otprilike naša današnja dilema? Nismo li uhvaćeni između autoritarnih trendova s jedne strane i besciljne vitalnosti s druge?… Kada je nacija psihološki i duhovno prazna, totalitarizam dolazi da popuni prazninu; a ljudi prodaju svoju slobodu kao nužnost za uklanjanje tjeskobe koja je prevelika da bi je više mogli podnijeti.“ – Rollo May, Čovjekova potraga za sobom
U svojoj knjizi Ne boj se zla disident Natan Šaranski objasnio je kako je totalitarni režim Sovjetskog Saveza u 20. stoljeću crpio svoju moć iz podrške velike skupine građana koji su željeli da im vlast govori kako trebaju misliti i djelovati.
„Država se nije održavala tenkovima i raketama pa čak ni logorima i zatvorima. To je, naravno, bilo potrebno, ali samo za jačanje stvarne baze režima – svijesti roba koji traži vodstvo od dobrog cara, vođe, učitelja.“ – Natan Šaranski, Ne boj se zla
Budući da programirani pojedinci žude za autoritarnom, pa čak i totalitarnom vlašću, povratak slobodnom svijetu neće biti moguć sve dok oni ostanu u većini.
Slobodno društvo ovisi o pojedincima koji mogu samostalno razmišljati, ostvarivati vlastitu autonomiju, odbiti poslušnost autoritetu kada je to potrebno i oduprijeti se pritisku konformizma.
Ili kako je Rollo May primijetio:
„…ne postoji politička sloboda koja nije neraskidivo povezana s unutarnjom osobnom slobodom pojedinaca koji čine tu naciju, nema slobode nacije konformista, nema slobodne nacije sastavljene od robota.“ – Rollo May, Sloboda i sudbina
Roditelji imaju veliku odgovornost u odgoju ove nove vrste građanina. Naglasak treba staviti na pomaganje djeci da razvijaju neovisnost uma, moralnu autonomiju i samopouzdanje.
Kad god je to moguće, roditelji bi također trebali tražiti alternative državnim javnim školama.
„Treba li nam doista škola? Ne mislim na obrazovanje, nego na prisilno školovanje: šest školskih sati dnevno, pet dana u tjednu, devet mjeseci godišnje, tijekom dvanaest godina. Je li ta pogubna rutina doista potrebna? I ako jest, čemu služi? Nemojte kao opravdanje isticati čitanje, pisanje i računanje jer su dva milijuna djece koja se uspješno školuju kod kuće već pokazala koliko je takvo opravdanje neodrživo.“
Kada alternativa javnom školovanju nije izvediva, roditelji bi barem trebali naučiti svoju djecu da se svjesno i strateški snalaze u opresivnom školskom okruženju.
Ili kako Jerry Kirkpatrick objašnjava:
„Čak i u poluslobodnoj zemlji poput Sjedinjenih Država, gdje obrazovanjem dominira prisila koju inicira vlada, nema ništa loše u poticanju učenika da ‘daju učiteljima ono što žele’, a zatim im se kaže da sami uče kako bi razvili ideje koje možda nisu prihvatljive školama pod kontrolom vlade.“ – Jerry Kirkpatrick, Neovisna prosudba i introspekcija
Također bismo trebali njegovati hrabrost da izrazimo svoje mišljenje i slijedimo svoju savjest čak i kada time protiv sebe okrenemo gomilu programiranih pojedinaca.
„Obilježje hrabrosti u našem dobu konformizma je sposobnost da se stoji iza vlastitih uvjerenja.“ – Rollo May, Čovjekova potraga za sobom
Kako bismo preokrenuli autoritarne trendove koji se pojavljuju diljem svijeta, moramo biti jednako glasni u svom otporu kao što su programirani pojedinci glasni u podršci ovom obliku vlasti.
Nije dovoljno slobodno razmišljati i govoriti među onima koji dijele naša mišljenja. Moramo stajati iza svojih uvjerenja i onda kada smo suočeni s neprijateljskim protivljenjem.
Oni koji vide opasnosti koje se približavaju, ali ništa ne poduzimaju, kukavičkiji su od programiranih pojedinaca.
Programirani pojedinci barem vjeruju da čine dobro, dok oni među nama koji znaju bolje, ali šute, nemaju opravdanja.
Ili kako je napisao psiholog Stanley Milgram:
„Tiranije održavaju sramežljivi ljudi koji nemaju hrabrosti djelovati u skladu sa svojim uvjerenjima.“ – Stanley Milgram, Poslušnost autoritetu
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
