Pogledajte svijet oko sebe, ljudi su usamljeni danas. Toliko su zapravo usamljeni. Pogledajte pobliže, zaista, oni ispunjenje traže u virtualnom, skrivajući se iza ekrana, pretvarajući se, izmišljajući bilo koju ulogu koju požele.
Pogledajte te ljude oko sebe. Sjede na kavama pričajući o bespotrebnim stvarima uopće ne uživajući u društvu druge osobe, već samo čekajući kada će doći red na njih da nešto kažu, ispadnu pametniji. Pogledajte, vidite li ljubav u njihovim očima? Vidite li u njihovim očima da su zaista ispunjeni u trenutku u kojem sa osobom s kojom jesu? Većina je samo ovdje, bleji u mobitel. Konstantno tražeći pažnju, pretvarajući se.
Navikli su tako, lakše se pretvarati nego sebi pogledati u oči zar ne? Lakše je ostati isti, negoli reći svoje ja. Bože, koliko su ti ljudi zapravo u strahu.
Mnoštvo uvijek bira najlakši put jer teži je, ipak teži. A zašto onda ne bismo izabrali lakšu opciju?
I tako živimo iz dana u dan u nekim bespotrebnim ulogama, s nekim bespotrebnim ljudima. U zrncima izražavajući onog pravog sebe. Bez napretka. Misleći da ćemo kroz pretvaranje steći slavu, ugled, da nas ljudi obožavaju i vole. To apsolutno nikakvog smisla nema.
Nisam ispunjen. Zašto nisam ispunjen? Kako nisam ispunjen? A kako bi bio ispunjen kad se svakim danom sve više udaljavaš od sebe umjesto da je suprotno?
Globalna usamljenost bi trebala prestati, ali da ona prestane trebali bismo svi pogledati unutar sebe, shvatiti da smo ljubav i živjeti tu ljubav sa svima skupa. Prestati se pretvarati. Pogledati se u oči i prihvatiti se onakve kakvi jesmo. Prvenstveno i prije svega, ponavljam uvijek, zavoljeti i voljeti sebe. Prihvatiti onog stvarnog drugačijeg sebe i živjeti ga svakim danom sve više.
Marina Knüsel, https://www.facebook.com/groups/658367227966079
Widget not in any sidebars
