San o spašavanju duša

Sasho Martinovski piše o jednom čudesnom snu za koji se ispostavilo da nije bio samo san.

Kada sam prvi put živio u Rijeci bio sam smješten kod jedne drage gospođe B. Preko puta je stanovala također jedna draga gospođa D. koja me je jako voljela i rado je uživala u mom društvu. Jedne ljetne večeri te 2012. godine dogovorili smo se sve troje da se ujutro nađemo kod gospođe D. na kavi i sladoledu. Te večeri sam bio vrlo umoran. Negdje oko 20 h sam otišao meditirati, a oko devet sati sam već bio zaspao. I show je počeo…

Cijelu noć nisam imao mira. Bio sam u nekom čudnom stanju koje ni danas ne mogu točno opisati. Bilo je sve vrlo napeto – cijelu noć sam iz vode duboke 7 metara spašavao neke ljude koji su se utapali. Bilo ih je mnogo, sjećam se da sam nabrojio 171 čovjeka. Sa svakom osobom sam proživljavao njezinu bol i ljubav, to neko čudno, posebno stanje. Odlazio sam po jednu za drugom osobom u tu vodu i izvlačio ih na obalu.

Začuo sam kucanje na vratima – bilo je osam i trideset ujutro, 7. srpnja 2012. Gospođa B. me je budila da krenemo kod susjede D. na dogovorenu kavu. Bio sam sav slomljen, tužan i umoran. Sve me je boljelo, svaki mišić i svaka kost. Otišli smo preko puta u stan gospođe D. Sjeo sam u dnevni boravak kao neki zombi, bez volje i potišten. Pio sam samo vodu i razmišljao o protekloj noći, a nakon toga sam gospođama B. i D. ispričao kakvu sam noć imao i što sam doživio. Nisu ništa posebno komentirale sve dok nije nazvala jedna moja prijateljica A. da nas pita kako smo.

Gospođa D. se javila na telefon i na upit prijateljice A. da kako sam ja, ona je u šali rekla: “A Sasho je umoran. Cijelu noć je izvlačio iz vode neke ljude koji su se utapali.” I onda je ona zašutjela, nastao je muk, na licu joj se ocrtala začuđenost. Gledao sam je jer je izgledala kao da je vidjela duha, zaledila se, nije se mogla pomaknuti s mjesta. Pitao sam je da što se dogodilo, i ona je krenula prenositi vijest koju joj je rekla prijateljica A. preko telefona, vijest koju je ujutro pročitala u novinama.

U dva sata u noći u regiji Krasnodar Krai u južnoj Rusiji dogodila se poplava u kojoj je poginula 171 osoba, točno kao u mojem snu. Tijekom par dana palo je kiše u količini petomjesečnog prosjeka, a te noći u dva sata nastao je plimni val visine 7 metara, kao i u mojem snu, a koji je usmrtio sve te ljude i napravio veliku štetu. To su bili oni ljudi iz mog sna. Njih sam spašavao, njihove duše sam vodio do obale, obale za koju ja ne znam, obale gdje je očito bilo jedino sigurno mjesto za njih u tom trenutku, obale iza ruba smrti, u drugom svijetu koji je za sve nas za sada nepoznat.

Ovo iskustvo je u meni ostavilo ožiljak koji me uvijek podsjeća na moć duha koja je u svima nama, a često je ni ne vidimo. Želim da svatko od vas tko ovo pročita stavi pažnju na sebe i na ono što je izvan svih granica te da spozna samog sebe, to veliko JA koje je bez ega, koje je oslobođeno od svega.

Sasho Martinovski