Srce ne zna kao um, ne analizira, nego doživljava punoću i otvara vrata širim i bogatijim mogućnostima. Srce pita, pušta i dopušta. Dopušta čuda i bezuvjetno voli, jer iz tišine nekako zna da sve ima svoje mjesto u široj slici Svemira.
Vraćanje u svoju duhovnu prirodu je više emocionalan nego mentalan put. Kako bi “povratili” svoje prirodno stanje bivanja u svaki trenutak, odnosno prisjetili ga se u pomanjkanju boljih riječi, potrebno je koristiti fokus.
Malo je teško pričati o pojmovima srca u našim jezicima koji su dizajnirani za iskušavanje drugačijeg načina doživljavanja. Zato ako ne razumijete riječi, koncentrirajte se na vibraciju, odnosno osjećaj koji vas preplavljuje kada čitate tekst.
Na kakve se vibracije koncentriramo, takve slične i privlačimo. Misli koje plove našim umom samo odgovaraju vibracijama koje smo uzeli u svoj fokus. Viša ili šira vibracija, odnosno ona koja više uključuje, ona koja je “lakša”, zauzima mjesto koje je do tada bilo ustupljeno užoj, odnosno sporijoj ili tvrđoj.
Zato se i kaže “ljubav sve pobjeđuje”.
Ako se odmaknemo malo od koncepta ljubavi stvorenog našim iskustvima, i pokušamo je doživjeti kao vibraciju bez obzira na uvjete, ili kako to volimo reći “vanjske uvjete” ili “manifestacije”, shvatit ćemo zašto kažemo da ljubav pobjeđuje.
Ako gledamo sa emocionalnog gledišta, ako uključujemo više vibracije, to bi bilo slično onome što kažemo da više “volimo”, znači više uključujemo u našu ljubav, odnosno svijest. Opet, zanemarite pojmove koje koristim, neka ovaj tekst više bude emocionalno putovanje nego mentalna analiza riječi.
Svaki put kada percipiramo da se nešto “događa” u našem danu, odnosno trenutku, možemo osvijestiti kakva je naša emocionalna reakcija u području trbuha i srca. Svaki put kada osjetite otpor prema situaciji, osjetite stezanje svog emocionalnog tijela, kao da možda i trgate dijelove sebe, odnosno manje volite.
Taj se proces događa kada je pažnja uskomešana umnim procesima koji govore da situacija možda ne bi trebala biti takva kakva je u tom trenutku, i mi odmah osjetimo otpor, bol – nepoklapanje s istinom trenutka koji se događa. I tako zapnemo u projekcijama našeg uvjetovanog uma koji počne stvarati svoje stvarnosti.
Dakle – manje bivamo, a svaka želja je zapravo u korijenu želja za neopterećenim bivanjem. Nema razlika između “ludih” ljudi i “normalnih” ljudi. Postoje samo ljudi koji vjeruju svom umu i u otporu su prema toku života, i oni koji ne vjeruju.
I “ludi” i “normalni” koji vjeruju mislima su u istoj poziciji, vide stvarnost kroz spektar uvjetovanih umnih obrazaca. To što “ludi” imaju nešto drugačije ideje od većine ne pravi nikakvu razliku, osim u iskustvu stvarnosti.
Dakle umovi stvaraju alternativne stvarnosti. Postoje i stvarnosti iznad svjetova uma. To su stvarnosti koje su određene misijama duša, ugovorima i potencijalima za individualno iskustvo.
To je obično ono što se počne ispoljavati na djeci dok ne postane onečišćena uvjetovanjem. Za proživljavanje individualne stvarnosti nije potrebno imati identitet, odnosno biti “osoba”. Osoba se ne može biti, ali se može naravno zamisliti da jesmo osoba.
Tada se ne ispunjava niti mali potencijal individualnog iskustva, nego se stvara svijet ega, odnosno uvjetovanog uma i otpora koji jeste “osoba”. Tada je potrebno da se ponovno rađamo, sve dok se puni potencijal i misija individue ne puste da počnu cvjetati.
Potencijali počinju cvjetaju kada se svijest napokon prisjeti da je samo čista svijest, i kada počne nevezano uživati u filmu “o individui”. Tada svijest sija na život i cvijet individue počne cvjetati.
Napuštaju se ideje o životu i počne se živjeti život bez kočnica, bez otpora, bez koncepata o iskustvu. Sve što dođe u iskustvo se voli, odnosno ne nudi se otpor.
Na početku to može biti izazovno pošto na svjetlo svijesti dođe velika hrpa emocija koje ranije nisu bile proživljene i svi ustaljeni koncepti uma koji se pokušavaju održati na životu, većinom temeljeni na egzistencijalnim strahovima, strahovima od ozljede fizičkog tijela, strahovi od smrti itd.
Jedino što spašava od smrti je shvatiti što je ono što umire i TKO SAM JA, ali ne ideja ili slika mene, nego tko sam uistinu ja. Poruka koja dolazi iz božanske svijesti.
Predaja životu ili vjera u život, odnosno prepuštanje kontrole višem umu, tihom i mudrijem umu od zemaljskog-verbalnog, odašilje samo vibracije ljubavi, odnosno ne-otpora, otpušta kočnice, i tako se život sve više počinje doživljavati u svom punom potencijalu, plivajući zajedno sa strujom života, blagoslova milosti, iznenađenja i čuda za um, ali samo ako ga još uvijek ponekad “ima”.
Jer, jednom se i on odluči predati i isčeznuti u ljepoti mira i ljubavi koja zrači sve više iz sveznajućeg srca. Srca koje ne zna kao um, ne analizira, nego doživljava punoću i otvara vrata širim i bogatijim mogućnostima. Naši zemaljski umovi imaju naviku pitati i na temelju svoje prirode ne dopustiti više od onoga na što su navikli, a navikli su na ograničenja.
Srce je onaj dio ljudskog bića koji pita, pušta i dopušta. Dopušta čuda (a čuda su zapravo samo ono što um ne može shvatiti) i bezuvjetno voli, jer iz tišine nekako zna da sve ima svoje mjesto u široj slici Svemira.
Autor: Saša Iris Pavan / novasvest.com
