Predaja je zapravo proces umiranja, jedno neugodno iskustvo od kojega mnogi bježe, ali koje je neophodno za duhovni rast i oslobođenje od mnogih iluzija u koje smo se zapetljali trčeći za krivim vrijednostima i lažnim idealima. Predaja je odumiranje ega, čišćenje od entiteta koji su se nastanili u međuprostoru između naše duše i Duha iz kojeg sve izvire – to je ono što nas drži u obmani odvojenosti, individualnosti, zasebnosti.
Zasigurno ste često čitali ili slušali o duhovnoj predaji, naročito ako čitate moje tekstove i pratite moju stranicu, međutim, jeste li ikada uistinu razmislili što je to predaja ili ono još važnije – jeste li se ikada pokušali istinski predati nevidljivom vodstvu Onoga kojeg zovemo Bog, ili raznim drugim imenima ?
Što je to duhovna predaja?
U jednom trenutku moga života, kada se činilo kao da se sve oko mene ruši i kada nisam vidio nikakvu mogućnost da se izvučem iz situacije do koje sam se doveo svojim nepromišljenim ili nesvjesnim djelovanjem, jedina mogućnost koja mi je preostala je bilo to da se suočim sa samim sobom, da pogledam svoj ego u ‘oči’ i da prestanem lagati samoga sebe. To je bio moj prvi korak na putu samospoznaje.
Put samospoznaje ili samoostvarenja, je proces osvještavanja vlastitoga ega, proces koji nas u određenim periodima života, na određen način dovodi do situacije kada je predaja jedini način da ne izgubimo sebe.
Mnogo malih predaja u životu, ako se usudimo ući u taj proces, nas vode do one konačne predaje kada napuštamo i onu posljednju iluziju o sebi kao identitetu koji je odvojen od ostatka božanske kreacije. Zbog toga često u svojim tekstovima volim naglasiti kako je predaja, ne samo proces, nego i sam vrhunac samospoznaje.
Prije trinaest godina i tri mjeseca, ja sam bio jedan izgubljeni dvadesetjednogodišnjak koji se doveo u situaciju da stoji jednom nogom u grobu, zbog svoje ovisnosti o drogama nad kojom sam totalno izgubio kontrolu.
Nakon četiri neprospavane noći i ogromne količine droge u mome organizmu, trenutak spoznaje i susreta s drugom stranom je bio neizbježan. To je onaj trenutak moga života kada mi nije preostalo ništa drugo osim da se predam, trenutak kada sam zakoračio na svoj put samospoznaje.
Čista milost koja je bila odgovor na moju iskrenu predaju me tada ostavila na životu i od tada je moja dužnost to da drugima pokušam prenijeti moju spoznaju o tome što je to Predaja.
U tom trenutku kada sam već bio siguran da nestajem i da me ništa svjetovno više spasiti ne može, ja sam napustio svoj ego i zavapio za milost, ali ne zbog sebe, nego zbog onih za koje sam znao da me vole.
Nisam htio da me mati nađe mrtvog u kući, jer znao sam da bi na svu nesreću koju je doživjela u životu, to bio udarac koji vjerojatno ne bi preživjela. U tome trenutku ja sam počeo moliti, ali ne zato da preživim, nego da umrem negdje drugdje, samo ne kod kuće.
Iskrenost te predaje koja je dolazila iz najdubljih dubina moje duše, gdje ego ne može pristupiti, je rezultirala time da su mi se otvorila vrata kroz koja sam vidio drugu stranu stvarnosti. Tada sam shvatio da čak i ako umrem ovim tijelom, ono što Jesam ostaje netaknuto i tu sam jednom zauvijek izgubio strah od smrti – ne od čina umiranja koje može biti bolno iskustvo, već od same smrti koja je ništa drugo do novo rođenje.
Vidite, predaja je zapravo proces umiranja, jedno neugodno iskustvo od kojega mnogi bježe, ali koje je neophodno za duhovni rast i oslobođenje od mnogih iluzija u koje smo se zapetljali trčeći za krivim vrijednostima i lažnim idealima.
Predaja je odumiranje ega, čišćenje od entiteta koji su se nastanili u međuprostoru između naše duše (jive) i Duha (Atmana) iz kojeg sve izvire – to je ono što nas drži u obmani odvojenosti, individualnosti, zasebnosti…
Život će nas često navesti da se uhvatimo za lažnu sigurnost koju nam pruža ovaj iluzorni sistem društvenih vrijednosti, najčešće će to biti nametnute društvene odgovornosti koje nas tjeraju da se zadržavamo u okviru društvenih normi, društva koje je odavno izgubilo kompas i koje svoje vrijednosti gradi na nemoralu, otimanju, egoizmu, i mnogim drugim parazitskim osobinama.
Prepoznati svoju izgubljenost u lažnim vrijednostima, osvijestiti svoju egocentričnu vezanost za lažnu sigurnost koja nas prividno lišava odgovornosti, te izložiti sebe neizvjesnosti i društvenoj osudi tako što ćemo napustiti te laži koje živimo, to je predaja koja od nas zahtijeva iskrenost, hrabrost i autentičnost.
Jedino na ovaj način mi možemo rasti kao cjelokupno biće, jer kao što sam već rekao; to je put samospoznaje bez kojeg nema konačnog samoostvarenja. Do tada mi se ostvarujemo u pričama, u nametnutim idealima koji su u svojoj srži potpuno kontradiktorne samoj suštini života.
Predaja je, dakle, rušenje starih unutrašnjih obrazaca, kako bi mogli graditi nove na zdravijim temeljima, a koje ćemo zatim opet jednom morati rušiti, kako bi opet izgradili nove – i tako sve dok ne ostane više ništa za rušiti ili graditi u nama. Predaja je proces osvještavanja svoga ega, proces odbacivanja maski koje koristimo kako bi igrali svoje društvene uloge u kojima gubimo sebe, ona je put ka konačnom oslobođenju.
Na kraju toga puta, čeka nas ultimativna Predaja, ona kada moramo predati čak i ovo svoje ‘Ja’ koje nam omogućuje da kušamo sebe i ovu stvarnost, jer najveća iluzija od svih jest naše uvjerenje da s gubitkom naše individualnosti prestaje naše postojanje, a zapravo je upravo suprotno.
Kada čovjek preda i taj posljednji komadić svoga ega, tek tada on uistinu postoji kao cjelina. To vam je kao u onoj usporedbi o kapi vode i oceanu, koja nas uči da kap ne umire time što je pala u ocean, ona tada jest ocean. Isto je i u odnosu između čovjek i Boga…
