Steven Norquist, pisac svjetskog bestselera “Opsjenuti svemir” ovaj tekst je napisao i stavio na svoju web stranicu u vrijeme kada je bio potpuno nepoznat. Ipak, tekst je privukao milijune čitatelja i mjesecima bio jedan od najčitanijih tekstova na cijelom internetu. Danas, u vrijeme kada je težiti prosvjetljenju postalo trend, vrijedi ga ponovno pročitati.
Prosvjetljenje
Mnogi prijatelji i članovi obitelji već me neko vrijeme nagovaraju da pišem o mom iskustvu i shvaćanju ove teme. Oklijevao sam pisati o tome, ne zato što je samo prosvjetljenje teško opisati, nego zato što prosvjetljenje obično čini čovjeka dosta lijenim. Prije moje promijene bio sam marljiv kao pčela. Čitao sam i pisao, svirao glazbu i bavio se sportom, i bio sam stvarno aktivan i društven. Ali nakon “promijene”, kako ja to zovem, jasno sam vidio kako su sve te aktivnosti bile luckaste i koliko nevjerojatnog napora zahtjeva njihovo obavljanje.
Ali dok se nisam previše zaletio, da objasnim jednu osnovnu stvar: ja sam budan. Probudio sam se prije otprilike godinu dana. Znam što sam, što sam oduvijek bio i što je nemoguće prestati biti. Neki to zovu prosvjetljenje ili najviša istina, svjesnost jednoga, beskrajni um i tako dalje. Ali svi ti nazivi neprobuđenom ne govore što je to. Čak i moj naziv promjena, nije zaista točan jer se ništa zapravo nije promijenilo, pa ipak, paradoksalno, dogodila se ogromna promjena. Jednostavno rečeno, nekad sam bio Steve koji je živio svoj život, ali sada sam iskustvo Steva koji živi svoj život. To je pomak u perspektivi.
Prije nego što se dogodio taj pomak perspektive, oko tri godine sam se srednje intenzivno bavio meditacijom koja se sastojala od promatranja daha, malo ponavljanja mantre i laganog samoispitivanja u stilu Ramane Maharashija. Te tehnike bile su praćene intenzivnom željom da otkrijem i saznam istinu. O prosvjetljenju sam čitao sve čega sam se mogao dočepati.
Prvo iskustvo nedvojnosti
Nakon otprilike tri godine doživio sam svoje prvo iskustvo takozvane “nedvojnosti”. Upravo sam bio pročitao odlomak iz knjige Kena Wiilbera The Spectrum of Konsciousness ( spektar svijesti) gdje je on istaknuo da je uobičajena svijest najviša svijest. To je dirnulo neku žicu u meni te sam odložio knjigu i zurio u papir koji se nalazio na stolu preda mnom, i nakon otprilike jedne ili dvije minute dogodila se uzbudljiva i zastrašujuća stvar, nestao sam. Pri tome želim reći da je sredina ispala iz jednadžbe. Uobičajenoj bi situaciji ovdje bio Steve koji gleda papir tamo na stolu, a sada je postojalo samo iskustvo, papir, ali bez Steva koji ga ovdje gleda. Bilo je jasno da ona sredina, koja je obično odvajala papir od Steva, zapravo nije postojala; postojalo je samo iskustvo, papir. Da bi vam bilo jasnije, pokušat ću to ilustrirati.
Zamislite najjasnije što možete da ulazite u veliku kuću u kojoj nikada ranije niste bili. Osjećate se čudno i pomalo uplašeno; u njoj ima namještaja i zavjesa, ali nema ljudi. Šetate uokolo i osjećate kako je jezivo biti sam u toj velikoj kući. Idete iz sobe u sobu ne znajući što ćete naći. Postajete nervozni i pomalo uplašeni zbog toga što ste sami u toj velikoj kući. Pitate se koliko je dugo tako prazna. S vremenom osjećaji veličine i praznine postaju velik teret za vaše živce. Konačno, kad to više ne možete podnositi, dolazite do šokantne spoznaje: ni vi niste tamo!
Postoji samo iskustvo, kuća. Takav je osjećaj nedvojnost, i to je prava istina o postojanju. Sjećate se pitanja, kako zvuči pljesak jedne ruke, sada znate odgovor.
Vidite, s prosvjetljenjem dolazi spoznaja da iako u svijetu ima mnogo aktivnosti, nema nikoga tko ih radi. Svemir je, u nekom smislu, beživotan. Nema nikoga, samo događaji i iskustvo događaja. Prosvjetljenje otkriva da svemir nastaje spontano. Njegovo nastajanje i uzorak savršeni su po matematici i simetriji i ne uključuju nikakvu slučajnost. Ništa nije nasumično, sve nastaje točno onako kako treba. Ne postoji nasumična slučajnost, ili evolucija temeljena na slučajnosti.
Svemir je savršen, ništa nije krivo i ne može biti krivo. Iz ljudske perspektive čini se da postoje slučajnosti ili nepredvidljivosti, ali to je samo zato što nam naš referentni vremenski okvir ne omogućuje da vidimo kako čitavi životni vijek svemira pritječe u nekoliko minuta. Kad bismo to mogli vidjeti, onda bi nam bilo jasno kako je svaki događaj bio ne samo savršen i nužan, nego čak i predvidljiv.
Ukratko ću iznijeti dosad rečeno. Dakle svemir je savršen, nitko ne postoji, pa ipak iskustvo svemir, neprestano traje. Kako je to moguće? Svijest. Svijest je svjesna. Kad ne bi bila, onda ne bi bilo svemira. Sama priroda postojanja implicira svijest. Jedno ne može postojati bez drugoga. Nikad ne bi mogao postojati svemir koji ne uključuje svijest. Ne postoje svemiri ili dimenzije u kojima nema svijesti. Materija i forma nikad ne bi nastale bez svijesti. Svemir/svijest, um/materija, val/čestica, zovite to kako hoćete, no činjenica je da manifestacija, sama pojava koju zovemo svemir, jest svijest. Tu me nemojte krivo shvatiti: promatrača nema.
Ne postoje osobe koje doživljavaju svemir, ali što je još važnije, nema najviše osobe, Boga, uma, ili bilo čega što promatra svemir. Postoji samo iskustvo svemira koje je tamo bez iskusitelja. To izgleda kao paradoks, ali koga briga, tako stoje stvari. Iskustvo jest: to je svemir, takav je svemir, iskustvo koje nitko ne doživljava. Svemir spontano nastaje i svijesti, pa ipak je istovremeno i sam svijest. Moramo se osloboditi ideje da materiju promatra nešto što zovemo sviješću. To nije istina.
Neki učitelji govore o svjedoku, najvišem pasivnom umu koji promatra sve stvari iz trenutka u trenutak. Time se implicira neka razina odovojenosti, svjedoka ovdje koji promatra onaj svemir tamo. Ali, to nije tako; postoji samo iskustvo, svemir. Nema promatrača. Čak kad i ne bi bilo manifestacije, osjećaj bi bio isti. Da još jednom jasno kažem: svijest nije svjesna “svemira”, svijest je svjesna “kao svemir”. No, nemojte pogrešno shvatiti ovu zadnju rečenicu.
Nemojte misliti- O, da, Steve, sad sam shvatio, svijest nije svjesna svemira iz neke točke gledišta, poput bestjelesne duše, svijest je zapravo svjesna svemira kao jedno od milijardi bića u njemu, kao čovjek, ili pas, ili riba. Ne! Takva su mišljenje pogrešna. Kada kažem da je svijest svjesna kao svemir, mislim reći da je sam čin postojanja svijest.
Mrkva je sama po sebi svijest, sama je po sebi svjesnost. Ne postoji mrkva svjesna sebe kao mrkve ni bestjelesna nevidljiva svijest svjesna mrkve kao mrkve, postoji samo iskustvo mrkve, i to je svijest, i to je prosvjetljenje. Nema promatrača. Recimo sada par riječi o načinu na koji se to uklapa u ljudski život. Svi ljudi koji ne znaju što se zbiva za sebe misle da su oni kakvi jesu, dakle pojedinci s mislima, željama, nadama i snovima, s tijelom i kućom, ženom i djetetom. Popis ide dalje, ali shvaćate što mislim.
A sada istina. Premda se gore navedeno događa, to je automatska, stroju slična pojava nastala iz svemira/svijesti i ona slijedi strog, ne slučajni obrazac. Što je još važnije, nitko ne obavlja ništa od gore spomenutog, i ono što se događa je svemir/svijest. Da pojasnim, stvari se događaju, ali nitko ih ne radi. Pojave se odvijaju i svijest je svjesna. Neprobuđena osoba, osoba koja ne zna što se događa, vjeruje da djeluje, da ljudsko ona postoji. U stvarnosti, tijelo postoji, misli postoje, sjećanja postoje, i to je svijest, i to je sve.
Netko bi mogao reći da je svijest privremeno greškom pobrkala svoje iskustvo tijela i sjećanja tijela kao osobe. Ali, iako se može činiti da taj odgovor objašnjava zašto, zapravo ne postoji greška. Svemir/svijet nikada nije u zabludi. Osoba može otpasti u bilo kojem trenutku, obnavljajući izvorno stanje materije i svijesti koje nikada zapravo nije bilo pomućeno. To se dogodilo meni, ali u tom događaju ništa nije bilo izgubljeno, jer nikada nije bilo mene koji bi se izgubio, samo zabuna za ispraviti koja nikada nije ni postojala.
Znati to, mislim stvarno znati to, ne intelektualno, nego kao izravno iskustvo svakodnevnog života, predstavlja prosvjetljenje. Jednom kada to spoznate, nemoguće je vratiti se natrag. Kada jednom povučete zastor i vidite tko je stvarno Oz, ne možete ga opet pokriti i praviti se da ne znate istinu.
Rješenje zagonetke karme
Dakle, što dalje, nakon tog saznanja? Puštamo iskustvo da se manifestira bez ometanja. Kao što je već rečeno, Svemir je savršen, intervenirajte na vlastitu pogibelj. Prosvjetljena osoba nikada ne djeluje. To je rješenje zagonetke karme: nema karme, nikada je nije ni bilo, nikada je ne može biti. Nema reinkarnacije, kako bi je moglo biti? Koga ima tu da se reinkarnira? Nema osoba, nema rađanja ili umiranja, zapravo nema ničega osim manifestacije/svijesti. 99,999% duhovnih knjiga i učitelja u svijetu potpuno su u krivu. U krivu su iz jednog jednostavnog razloga – nisu prosvjetljeni, ne znaju što se događa.
Tako, da bi održali iluziju ličnosti, ideje da postoji nešto ili netko, oni izmišljaju priče ili teorije, ili ideje, nose posebnu odjeću, obavljaju određene rituale i tako dalje. Oni naučavaju te stvari. Ali istina je tako jednostavna da je to smiješno. Sada želim jasno ukazati na jednu razliku: mistično iskustvo nije prosvjetljenje. Možete imati mistično iskustvo, vidjeti Boga, mogu vas oteti vanzemaljci, možete primiti poruke od anđela, kontaktirati vaše duhovne vodiče, da ne nabrajam dalje. Ali uvijek i zauvijek, što god da se događa, činjenica je da svako iskustvo, mistično ili uobičajeno, jest događaj svemira/svijesti. Kad bih mogao naučiti svijet jednu lekciju, to bi bilo ovo: što god da doživljavate uvijek se podsjećajte, “nema iskusitelja, nema promatrača”.
Budete li to činili dovoljno dugo i dovoljno često, jednog čete dana znati što se događa. Kad taj dan dođe, shvatit ćete da se ništa nije promijenilo, a da se je ipak sve promijenilo. To je određen osjećaj i određeno saznanje. Neizbježno otpadanje neistine. Ako mislite da to znate, onda ne znate. Kad znate, onda znate. A kada stvarno znate, nitko vam to ne može oduzeti.
Da razjasnimo neke stvari. Kad sam rekao da prosvjetljena osoba nikada ne djeluje, nisam mislio da takvi ljudi sjede u pećini i umiru od gladi i hladnoće. Hoću reći, tijelo može biti prilično aktivno i manifestirati najrazličitija dobra ili loša ponašanja, um može biti zahuktan od misli i osjećaja, ali svijest sada prosvjetljena, zna da nitko ne djeluje. To je samo svemir koji cvijeta, spontano i savršeno. Kao svijest, svjesniji ste osjećati tijela, fizički i emocionalno. Ne osjećate te stvari, ali svjesni ste ih jer nema podjele između njih i svijesti. Svemir i svijest su ekvivalnetni : sjetite se formule U=c.
Također, stvar koju zovemo ličnost ili ego ne nestaje u potpunosti. Ona može ostati nedirnuta zajedno s tijelom. Ponaša se, u interakciji je i mijenja se s vremenom kao i bilo koja druga osoba, ali prosvjetljeni zna da on nije taj ego.
Neke škole naglašavaju razaranje ega kao jedino sredstvo oslobađanja. Sve što je potrebno jest uviđanje da vi niste taj ego. Da ego zapravo ne postoji, da je neka vrsta opsjene koju možete prepustiti samu sebi. Zapravo nije tamo, ali čini se kao da je tamo i to je sasvim u redu, ne treba brinuti. Ako ego počne nestajati, to je u redu. Sjetite se, ne postoji iskusitelj.
Da ukratko kažem nešto o metodama. Meditacija i proučavanje knjiga korisno je i može poticati osobu na sazrijevanje prema buđenju, ali najvažnija je stvar izmijeniti vlastitu perspektivu. Morate naučiti vidjeti što se stvarno događa. Shvatite da su zapravo svi prosvijetljeni, ali svi ne znaju kako to opažati. Razlog je to što je prosvjetljenje tako prirodno, tako očigledno, da smo od rođenja navikli ignorirati ga i davati prednost bilo čemu drugom što se manifestira. Meditacija vas može uvježbati da smirite um i steknete koncentraciju, ali neće vam dati prosvjetljenje. Mora se dogoditi radikalan pomak perspektive. Uobičajen fokus vaše svjesnosti i vaš način opažanja moraju se promijeniti.
Onamo vas neće dovesti proučavanje knjiga; potreban vam je šok. Najlakši način za koji ja znam je da vas prosvijetljena osoba objašnjenjima dovodi do tog pomaka svijesti. Najbolje knjige koje sam pročitao bile su one koje vas objašnjavanjem dovode do prosvjetljenja. Eksperimenti s osjećajima poput gore opisanog scenarija s kućom dobri su jer pomažu pobuditi osjećaj prosvjetljenosti. Osjećajte kako je to ne biti tamo. Pravi napredak doći će tek kad istinu osjetite. To je pomalo jezivo, nije blaženstvo ili ekstaza. Trebalo bi vas preplašiti, tijelo bi trebalo reagirati defenzivno, ili se možete početi neobuzdano smijati svojoj dugogodišnjoj gluposti. To je poput jedne od onih 3D slika s točkicama: zurite, zurite u te točkice i na jednom, bingo, pojavi se slika. Nakon toga ju uvijek možete vidjeti, ne možete to zaboraviti.
Isto je s prosvjetljenjem. U osnovi, bilo koja metoda koja vas može šokirati tako da vidite što se stvarno događa, prihvatljiva je. Ali shvatite, želite znati što se stvarno događa, osjetiti to, kontaktirati stvarnost. Ne bi trebalo proći mnogo vremena, najviše par godina, za neke i manje. Ako vam metoda ili učitelj kaže da će trebati 10 ili 20 godina, nađite novu metodu ili učitelja. Zapamtite, vi ste vaš vlastiti spasitelj, u konačnici ste vi taj koji će vas probuditi. Svaka metoda koja vas može šokirati tako da vidite što se stvarno događa, prihvatite je, ali mora se dogoditi pomak perspektive.
Postojanje u istini
Da pokušam unijeti malo jasnoće u temu prosvjetljenja i moralnosti. Govori se da prosvjetljenje stvara suosjećanje i ljubav, i da se mnogi prosvjetljeni ljudi odriču oslobađanja u nirvanu i reinkarniraju se stalno iznova sve dok sve duše ne postignu prosvjetljenje, Bodhisattvin zavjet i slično. Ništa od toga nije prosvjetljenje. Prosvjetljenje nema veze sa moralnošću ili zavjetima, ono je jednostavno postojanje u istini, to je sve.
Prosvjetljenje nema nikakve zahtjeve i ništa ne očekuje: svemir se manifestira i već je to prosvjetljenje. Ne tražimo prosvjetljenje kako bismo bili sretni ili kako bismo dali značenje našim životima ili kako bismo osjećali blaženstvo ili ekstazu. Odanost nekoj zastavi nije prosvjetljenje, ljubav nije prosvjetljenje, mržnja nije prosvjetljenje. Ako smatrate da su to plodovi prosvjetljenja, onda ste u krivu. Umjesto toga, sama od tih stvari i sama je prosvjetljenje. Svaka od njih spontano se javlja iz svijesti i kao svijest.
Djelovanje, osjećanje, stvaranje, izvođenje, ljubav, mržnja, ubojstvo, spasenje, suosjećanje, sve je to prosvjetljenje. Nema činitelja, nema iskusitelja, samo manifestacija. To je istina, to je prosvjetljenje. Želim da shvatite da mada se ništa naposljetku ne mijenja , iz ljudskog gledišta događaju se velike promjene. To se događa zato što kada jednom uvidite što se događa, glavne motivacije u životu počinju otpadati.
U kojoj će se mjeri to događati ne sumnjivo ovisi o pojedincu, ali izravno je proporcionalno razini vaše želje da se rastvorite u stvarnosti. Hoću reći, moguće je biti prosvjetljen i još uvijek zadržati određenu razinu nesvjesnosti kako biste se mogli baviti ljudskim poslovima. Kako vrijeme prolazi, bit će sve teže održati to stanje. To je slično privremenom isključivanje vašeg vjerovanja dok gledate film. Pretvarate se da vjerujete u stvarnost onoga što se događa. Plačete s likovima, smijete se s njima, nadate se s njima itd. Radite to zbog zabave, da uživate kad ste već platili. Tako izgleda stvaran život uz prosvjetljenje.
Znate da zapravo nema nikoga. Znate da je to samo predstava automatu slična pojava iz svijesti i kao svijest. Ipak, morate u nju vjerovati na nekoj razini, inače čete jednostavno izgubiti sposobnost interakcije u svijetu.
Mogu razumjeti zašto su se neke prosvijetljene osobe izolirale ili postale pustinjaci. Tijekom prošle godine to je bilo pitanje s kojim sam se i sam borio. Kako znati istinu i nastaviti biti u interakciji sa svijetom kao da vjerujete u njega? U osnovi treba primijeniti malo dvomišljenja iz Orwellove 1984.
Morate se praviti da vjerujete, cijelo vrijeme znajući istinu. Naravno, neke su stvari neizbježne: ja sam bio strastven čitatelj, a sada jedva mogu otvoriti knjigu. Godinama sam volio i svirao gitaru, a sada me ni najmanje ne zanima da je uzmem u ruke. Čak je i pisanje ovih nekoliko riječi kolosalan napor. Razlog je to što je promišljen napor uvreda stvarnosti u kojoj ništa nije promišljeno, sve je spontano i ne događa se baš ništa.
Nemojte me krivo shvatiti, nisam izmislio pravilo ponašanja u kojem sam odlučio da moram manje djelovati zato što bi činiti nešto drugo bila uvreda stvarnosti, nego je prirodan ishod prosvjetljenja sve manje i manje djelovanje, sve manje i manje mišljenja. To je prirodan razvoj unutar prosvjetljene osobe. Na kraju će svo djelovanje biti spontano i osoba neće djelovati. Naravno, reći tako nešto u konačnici nije istina, jer u stvari nitko nikada ne djeluje. Ali iz ljudske perspektive tako se to odvija.
Pamćenje je također zeznuta stvar, sjećanja vašeg života i dalje su tu i mogu se prizvati u svijest ali kako vrijeme odmiče i prosvjetljenje vas počinje rastvarati, vaše pristupanje njima postaje sve teže. Vaša svijest postaje usredotočena na sadašnje događaje, kako se oni manifestiraju, što je prirodno jer su to jedini događaji koji stvarno postoje. Osoba i ego jednostavno se rastvaraju. Oni zapravo ne postoje, ali iluzija da postoje sve je manji dio svijesti. Ne sjećate se i nije vas briga.
Da kažem jednu stvar o promatranju duha iz zena. Većina ljudi to jednostavno ne shvaća, i većina škola zena nimalo ne olakšava učenicima da to shvate. Postoje svakojake knjige o zen meditaciji, katalozi za naručivanje, razne cool svilene odjeće, jastuka, gongova, tajmana i raznih drugih pomagala za zen promatranje duha. Ali nakon što dobijete sve te stvari i konačno smjestite stražnjicu na pod, sklopite oči i počnete promatrati vaš dah, što točno radite? Zašto to radite? Ljude to stalno pitam, čime ih jako živciram: Zašto meditirate?Što pokušavate postići? Zašto promatrate vaš duh? Nikada nisam sreo nikoga tko bi mi dao točan odgovor.
Razlog zašto ne znaju, je to što nisu prosvjetljeni. Da jesu, možda više i ne bi meditirali, ne bi bilo razlike. Vidite, ovo je jednostavna istina koja promakne skoro svakom meditatoru: čin sjedenja ondje i promatranje vlastita duha jest prosvjetljenje. I to je sve. Ne radite nešto kako biste nešto dobili, samo sjedenje ondje predstavlja prosvjetljenje. To nepokretno stanje sa smirenim umom, već je samo to prosvjetljenje. Ali opet i ono dosadno brbljanje koje ometa vašu meditaciju, i to je prosvjetljenje, kao i onaj tip koji vam pokazuje srednji prst u vožnji do posla, i to je prosvjetljenje. Nema činitelja, nema iskusitelja, nikoga tko djeluje. Manifestacija se javlja bez djelovanja, bez uma, i to je također prosvjetljenje.
Ljudi danas meditiraju zato što je to popularno, ili zato jer žele doživjeti mistično iskustvo, ili se samo opustiti. Ovaj zadnji razlog mogao bi zapravo biti najvaljaniji za prosječnu osobu. Ali nikog koga znam ne kaže da meditira zato što se namjerno bavi činom bez djelovanja, ili zato što se pokušava osloboditi lažnog osjećaja postojanja u egzistenciji bez postojanja. I od brojnih meditatora u svijetu, slutim da bi većina bila šokirana kad bi rekao da je tip koji im pokazuje srednji prst u prometu prosvjetljeniji od njih.
Ono što želim reći i cijelo vrijeme pokušavam objasniti jest da je prosvjetljenje tako prirodno i tako lako da vas svaki pokušaj smišljenog vježbanja njegovog postizanja vodi dalje od njega, pa ipak, paradoksalno, nikad niste bili neprosvjetljeni i koliko god usiljeni i smišljeni bili, vaši napori da ga postignete nikada neće djelovati!
I tako, da zaključimo, o prosvjetljenju se može govoriti, može ga se razumjeti, nije zagonetno i ne treba ga ograditi tajnim jezikom kluba “probranih”. Prosvjetljenje je osjećaj/znanje da ne postoji nitko , pa ni vi, i da sve što se događa čini to spontano i savršeno. Prosvjetljenje je osjećaj/znanje da je ono što postoji svemir/svijest, oni su isto: U=C. Postojanje je samo po sebi svijest, i to je razlog zašto postoji nešto, a ne ništa. To je pravo stanje stvari, i zato što je tako prirodno, tako jednostavno i tako očigledno, svakodnevno nam izmiče pažnji.
Steven Norquist, pisac svjetskog bestselera “Opsjenuti svemir” ( Haunted Universe – The True Knowledge of Enlightenment)
Izvor: www.teledisk.hr / Magazin / NEXUS – 2012-transformacijasvijesti.com
