Koliko puta si, u očajničkoj potrazi za ljubavlju, zakoračio u nečiji prostor s namjerom da pronađeš mir, a završio u vihoru nemira i unutrašnje zaleđenosti?
One duše koje u sebi nose golemu količinu plemenitosti, empatije i topline, u druge ljude ne gledaju očima opreza, već vlastite čežnje. Jer žele vjerovati u nevinost i sklad. No, nepoznavanje vlastitih ponora tu potragu za bliskošću lako može pretvoriti u izgladnjelu potragu. A gladan čovjek ne bira hranu pažljivo, već uzima ono što mu se prvo ponudi, makar to bila samo blistava, ali prazna iluzija.
Kada u odnose ulazimo bez jasne svijesti o tome tko smo i gdje prestaju naše obale, a počinje tuđi ocean, mi zapravo otvaramo vrata silama koje će testirati našu izdržljivost. I tako, umjesto ljubavi, dopuštamo da u naš život uđe sve ono što ljubav nikada ni nije bila.
Da bismo promijenili vanjske scenarije koji nam se poput jeke ponavljaju, moramo skupiti hrabrost i pogledati u ogledalo vlastitih tišina. Prvi korak ka tome je bolna, ali duboko oslobađajuća spoznaja da nijedna osoba u našem životu nije slučajna, već je odgovor na prostor koji smo joj sami ustupili. Ako sami ne poštujemo svoje unutrašnje granice, privući ćemo upravo one koji će preko njih koračati bez cipela.
Pa otkuda onda započeti? Gdje se nalazi to mjesto na kojemu počinje stvarni rad na sebi?
Kada unutar sebe nismo dovoljno čvrsti i jasni, podsvjesno se počinjemo smanjivati kako bismo stali u tuđe kalupe. Iz želje da napokon budemo viđeni i prihvaćeni, dopuštamo prebrz ulazak u svoj prostor onima koji nam već na samom početku postavljaju pitanja koja zadiru preduboko u našu intimu, koji analiziraju našu prošlost i naše najdublje strahove i odmjeravaju nas prije nego što je uopće posijano sjeme povjerenja. No, ono što je najopasnije jest to što dopuštamo da nas ponesu velike, intenzivne riječi i slike o doživotnoj povezanosti jer naša ranjivost želi vjerovati da je spasitelj napokon stigao.
U toj se magli naša suosjećajnost neprimjetno transformira u potrebu da budemo iscjelitelji tuđih života. Kada nam netko predstavi svoj slomljeni svijet, svoju lošu sreću ili svoje neizliječene rane, u nama se budi impuls da popravimo tuđe polomljene svjetove. No, prava je istina da, pokušavajući zakrpati tuđe pukotine, zapravo bježimo od neosvijetljenih dijelova u nama samima. Davanjem bez mjere, ugađanjem i prešućivanjem onoga što u nama izaziva nelagodu sami sebe ispisujemo iz vlastitog života, a cijena koju time plaćamo je vrlo, vrlo visoka.
“Ako birate između pripadanja drugima i autentičnosti, i izaberete pripadanje, razboljet ćete se.” – dr. Gabor Maté
Trenutak u kojem naš živčani sustav reagira zaleđivanjem, blokadom ili osjećajem da nam vlastite riječi zvuče čudno u nečijoj prisutnosti, trenutak je u kojem naše biće zapravo vrišti jer su njegove granice pogažene. Shvaćamo da to nije bila ljubav, već eho našeg vlastitog nepostojanja granica.
No, dokle god krivimo vanjske oluje i druge ljude za to što nas nisu znali voljeti, mi ostajemo na mjestu žrtve. Ali, kada shvatimo da smo samo i jedino mi oni koji pišu pravila o tome tko i kako smije prijeći naš prag, čitav svemir se preslaguje.
“Najprije voli sebe, pa će sve drugo doći na mjesto. Zaista se moraš voljeti da bi nešto postigla u ovom svijetu.” – Lucille Ball
Zavoljeti sebe znači postati budni unutrašnji čuvar vlastitog hrama. I zato, ako želite promijeniti energiju kojom zračite i naučiti kako si reći jedno veliko iscjeljujuće „DA“ kroz postavljanje granica, najprvija od svih stvari jest naučiti svetu moć riječi „NE“.
Granice nisu zidovi koji nas izoliraju od svijeta, već vrata koja se otvaraju samo onima koji znaju skinuti obuću prije nego što kroz njih uđu. Ako osjetite da vas netko ubrzava, guši ili energetski skenira, vaše je apsolutno pravo da usporite, da ne odgovorite ili da se trajno povučete, a vaša tišina i radikalan odlazak iz odnosa koji vas crpe nisu sebičnost, već najviši oblik samopoštovanja.
Sljedeća bitna stvar jest osluškivanje fizike vlastitog živčanog sustava. Vaše tijelo nosi drevnu mudrost koja je daleko ispred vaših romantičnih maštarija. Ako se uz nekoga osjećate ukočeno, blokirano ili stišano, to je jasan znak da u tom prostoru gubite sebe. I zato, prestanite tražiti opravdanja za tuđi mrak. Jer zdrava ljubav ne stišće prsni koš, već ga širi.
“Možeš pretražiti cijeli svemir tražeći nekoga tko više zaslužuje tvoju ljubav i naklonost od tebe samog, i ta osoba se neće naći nigdje. Ti sam, kao i itko drugi u cijelom svemiru, zaslužuješ svoju ljubav i naklonost.” – Buddha
I još nešto – otpustite ulogu dežurnog iscjelitelja. Svaka odrasla duša odgovorna je za svoje vlastite sjene. I zato, dopustite drugima da sami koračaju svojim stazama i rješavaju svoje karmičke lekcije, ma koliko teške bile. Vi niste dužni popravljati tuđe slomljene svjetove, krpati tuđe pukotine niti žrtvovati vlastiti sjaj da bi netko drugi preživio svoj mrak. Vaš jedini zadatak OVDJE jest svijetliti u punom sjaju svog bića. A onaj tko je zaista spreman za vaše svjetlo, znat će mu pristupiti s dubokim, tihim poštovanjem.
Kada istinski zavolite sebe, vaš se unutarnji kompas nepovratno preokreće. Više vas ne može privući prividni, površni sjaj velikih obećanja jer unutar vašeg srca sada prebiva jedno duboko sidro koje nepogrešivo prepoznaje trajnost, mir i istinsko poštovanje. Napuštajući vihore u kojima ste gubili sebe, vi ne zatvarate svoje srce — vi samo postajete slobodni da s puno nježnosti ostanete vjerni svojoj vlastitoj duši.
Martina Setnik
