Budim li se ujutro iz svog kreveta u zahvalnosti prema Životu
ili samo želim proživjeti još jedan dan?
Krećem li u novi dan kako bi se dao Životu
ili samo želim “zgrabiti život”?
Jurim li kroz dan kao da vozim autocestom u petoj brzini
ili se povremeno zaustavim, predahnem, ubacim u nižu brzinu,
promotrim i udahnem Život?
Živim li Sebe u danu ili dopuštam da drugi žive kroz mene?
Kad bih mogao zamrznuti neke trenutke svog života poput sladoleda i odmrznuti ih nakon nekog vremena,
bi li okus bio isti?
Uključujem li svoj “termostat života” da neprestano i konstantno radi punom snagom?
Živim li poput express lonca koji samo što ne prekipi?
Mogu li osluhnuti Tišinu ako je moj um neprestano u buci ovoga svijeta?
Mogu li čuti svoje srce ako se u njegovoj blizini nalazi gomila smeća koje nitko ne čisti?
Hoću li se skrivati iza sjena svoje prošlosti i neostvarene budućnosti
ili ću dignute glave koračati Sunčanom stranom svog života?
Kada sam dolazio na ovaj svijet donio sam samo Sebe.
Kada budem odlazio sa ovog svijeta nosit ću dalje samo Sebe.
Neće biti važno što sam nosio na sebi, nego što sam imao u Sebi.
Ako sam imao sva bogatstva vanjskog svijeta,
a nisam imao unutarnji mir, odlazim siromašan.
Ako nisam imao bogatstva u vanjskom svijetu,
a imao sam unutarnji mir, odlazim bogat.
Milan Troskot, Živi trenutak
