Sretan. Taj apstraktni pojam s beskonačno mnogo značenja. Jer koliko je ljudi, toliko je i različitih shvaćanja svega onoga – situacija, stanja, trenutaka, okolnosti, odnosa svih vrsta – što svatko od nas smatra sretnim. I baš zato što ne postoji jedno, jedinstveno značenje sretnoga, koje bi bilo univerzalno za sve nas, nema ni formule, recepta, uputa što i kako nešto činiti (ili ne činiti), govoriti, misliti… kako bi, barem na trenutke, bili sretni ljudi. Točnije, kako bi bili svjesni toga da jesmo sretni.
Ipak…postoji nešto što je zajedničko svemu onome što svatko od nas, u svom doživljaju, smatra, osjeća sretnim. A to je da ništa u ovome životu, pa tako ni onaj trenutak, stanje, okolnosti…koje doživljavamo sretnima jednom stvoreni, dostignuti ne traju vječno. Jer jedina konstanta našega života u ovom obliku, na ovome svijetu je stalna mijena. I još nešto – sreća se zaista uvećava i raste samo ako se iz srca i bez proračunavanja dijeli s drugima. Baš kao što i svijeća, kada njezin plamenčić dotakne fitilj druge svijeće i dade joj svjetlost, ne gubi ništa od svoje svjetlosti. Njezina je svjetlost tada, baš naprotiv, još veća i ljepša jer je podijeljena, a osim toga više nije ni usamljena u svom osvjetljavanju i širenju topline.
Kada bi svaki čovjek zaista mogao shvatiti, razumjeti i prihvatiti te potpuno živjeti u skladu s ovom tako jednostavnom zakonitošću života samoga, vjerujem da biti sretan ne bi bili tek trenuci koji poput sunca nakon kiše s vremena na vrijeme bljesnu u našim životima i potom opet nestaju s tamnim oblacima, već bi to postalo trajno stanje svakoga čovjeka. Tada bi, vjerujem, u potpunosti iščeznula i potreba za uspoređivanjem sebe s drugim. Jer bi svi bili jednako sretni, a takvo stanje bivanja jednostavno bi samo po sebi bilo oslobođeno svih mjernih jedinica određivanja kvalitete i kvantitete svojega i uspoređivanja svojega s onim drugoga.
Vjerovati u takvo što u vremenu i u okolnostima u kojima sada živimo može se činiti kao čista imaginacija. No, vjera je ipak jedna od „stvari“ koju nam nitko oduzeti ne može i koja je na kraju krajeva jedino sidro koje nam preostaje. A ja…ja vjerujem da je takvo što moguće jer općenito vjerujem da svaki čovjek, ako je voljan i ako to zaista iz srca želi, može iznaći puteve za dobro, pa tako i za put ka sreći. Samo stoj na svjetlu i doći će kraj tami rekao bi Bare.
Sretan je onaj čovjek koji je, umjesto da čezne za svime onime što (sada) nema, zahvalan na svemu onome što (sada) ima i koji se s brižljivošću i posvećenošću odnosi prema tome.
Sretan je onaj čovjek koji, umjesto da neprestano živi u strahu i zabrinutosti, često i zbog mnogočega s čime se još ni nije suočio, živi svoje dane s povjerenjem da je naličje svakog, općenito govoreći, problema upravo rješenje i da će, kada dođe vrijeme za to znati kako i što činiti.
Sretan je onaj čovjek koji, umjesto da izgubljeno luta stazama svoga života nikako ne uspijevajući pronaći svoj put, što ranije spozna svoju svrhu života ovdje. Jer tada će se i put sam pokazati i dovesti ga do cilja. Zato što tada takav čovjek, već putujući, ispunjava svoju svrhu te nestaje razlika između puta i odredišta. Tada cijeli njegov život dobiva svoj smisao.
Sretan je onaj čovjek koji znade i prihvaća da su bol, patnja i tuga kao pratioci izazova i poteškoća koje ponekad donose valovi na njegovu obalu života nužni da bi ga pročistili i odnijeli sve ono što mu više ne koristi u njegovom razvoju i na putu do svrhe njegova života. I da najljepše i najuzvišenije spoznaje u njegovom životu izranjaju upravo iz onih životnih iskustava koja su prožeta boli, patnjom i tugom. Jer tek nakon što nas u potpunosti razori ta vulkanska erupcija, spremni smo iznova početi živjeti. Živjeti u ovom sada životu, ali ovaj put “kako treba”. Spremni živjeti u raju na zemlji.
Sretan je onaj čovjek koji je, unatoč tome što je “odrastao”, sposoban promatrati svijet očima djeteta. Vidjeti, ali ZAISTA vidjeti drugoga čovjeka. Vidjeti koliko život može biti lijep i u jednoj malenoj kapljici rose.
Sretan je onaj čovjek koji je otvoren za to da bude svirala kroz koju će Kreator (odnosno Dobro koje je veće od njega samoga i od svakoga od nas, a kojega smo svi mi sastavni dio, odnosno Taj netko – neka ga svatko nazove onim imenom koje je u skladu s njegovim sustavom vjerovanja i s njegovim razumijevanjem postojanja svijeta, ali čija je suština Ljubav) stvarati predivna djela (ne samo umjetnosti, već svake vrste područja zamislivog ljudskog djelovanja) ispunjena životom.
Nije li, razmišljajući tako, zaista moguće i lako biti sretan čovjek? I to ne samo za trenutak. Jest. Moguće je. Jer sve za to potrebne sastojke već imamo u sebi. Dakle, nije potrebno da u potragu za njima idemo VAN, već je dovoljno da se samo dobro, dobro protresemo IZNUTRA, da se iz sve snage promiksamo. I tada ćemo u sebi otkriti tog sretnog čovjeka.
Martina Setnik
