Moram ti napisati nekoliko riječi koje nemaju nikakovu nužnost, pa čak ni to da dođu do tebe. Na početku ovog pisma koje nikada ne ćeš pročitati samo se pitam zašto smo slomili naše prijateljstvo na jednoj nevinoj pjesmi, na nekoliko nevinih misli, je li ubijati pjesme manje pjesnički negoli je sakatiti prijateljstva ljudski? Ja, sve umjetnosti mi moje, nikako na to ne bih pristao, a jesam pristao kad sam više plakao za našim izgubljenim prijateljstvom negoli za ugušenim versima. Ubij poetu poetski vrlo! Ali, ne lamentiram ja nad stihovima (koje si isprva prigrlila kao moje, a onda umah izvršila pjesmomorstvo nad njima kad si saznala da ih je netko drugi iskrvario) zbog načina na koji si to napravila već zbog vremena u kojem se to odigralo, a to je bilo netom su oni pobudili najplemenitije asocijacije u tebi. Kao što nijedno pravosuđe nikada, dok je svijeta i vijeka, osuđenika na smrt nije objesilo, propucalo ili giljotiniziralo čim je ovaj, poslije svog posljednjeg sna u posljednjoj noći, otvorio svoje prestravljene oči, tako je trebalo sačekati i da pjesma probudi još tisuću asocijacija u tebi, a ne je dekapitirati poslije one prve (miris peciva u ulici djetinjstva).
Umjetnost, ljepota, upravo postoje zato da budu iskazivost čovjeka kao takvog – svjesnog i plemenitog bića, neslučajne pojave u beskraju ništavila. Po toj svrsi čovječnosti se prepoznajemo, po toj medijalnosti komuniciramo. Nismo samo razdražljivi homo sapiensi kojima je jedina bit zadovoljavanje svojih nagona, premda se, nažalost, tako najčešće ponašamo. Pa i u umjetnosti. Ali, ni umjetnost nije samo ono što je našim osjećajima proizvedeno da bi našim osjetilima bilo ugodno, ona je u mnogo većoj mjeri božanska mjera neiščašenosti ljepote, njenog neprljanja nečim što se zove ego, EGO – trovač, zarazitelj, mrzitelj svakog smisla, sve svrhe ljudskosti. To se zove suptilnost. Po tome umjetnost anticipira svaki smisao života jer gleda unaprijed, jer slutnjom dostiže onu energiju koje ova civilizacijska razina još nije dostojna.
Odabrati pjesmu među tisućama drugih, upravo onu koja odgovara trenutku naših odnosa, izvući je, naprosto, iz debele prašine zaborava (francuski pjesnik:1900 – 1945), jednostavno je učiniti življom i aktuelnijom nego što ona jest, pobuditi u tebi osjećaje fine, lirske, ugođene tako da u tebi izazovu onu lijepu minijaturu od priče, umjetnost je za sebe. Zar je onda važno tko je pjesmu napisao, ja ili netko drugi? Zar nismo onda iščašili onaj ego – EGO? Zar onda nije neprimjereno reći kako ti ne možeš biti ta inspiracija, taj fini povod, ta nježna struna života kojoj je bitnija zatitranost tvojih osjećaja (miris peciva u ulici djetinjstva), negoli samo ime Francuza autora kojemu ime zaboravljam (Desnos ili tako nekako)?
Poezija se sastoji od lišća najfinijeg stabla koje odabrani otkidaju i upućuju put neba, prethodno na njima nešto ispisavši. Nebo ih iščitava i provjerava jer je ono upravljalo mišlju i rukom samog ispisatelja, a onda vraća na zemlju, najčešće u pustinju gdje ih ne dohvaćaju sami ispisatelji (poslije nebeskog ovjeravanja to i više nije njihovo) već oni kojima su ti listovi najpotrebniji, ne da zazelene pustinju u kojoj se nalaze već da stvore tisuću oaza u sebi samima iz kojih će onda ubirati najljepše cvjetove i odašiljati ih put srdaca onih koji su doživjeli nebesku provjeru, postojaniju negoli je bila provjera onog lišća. Zar je onda bitna pustinja u kojoj se oni nalaze i zar je pod svojim nogama osjećaju?
Eto, to sam ti, prijateljice, želio reći povodom tvoje odluke da pokidaš ovu pjesmu koju si već bila uokvirila i postavila poviše svog uzglavlja:
TOLIKO SAM SANJAO O TEBI
Toliko sam sanjao o tebi,
Da gubiš svoju realnost.
I da li je još uvijek čas da dostignem to
živo tijelo i da poljubim na tim usnama
rađanje glasa, što mi je tako mio?
Toliko sam sanjao o tebi,
Da se moje ruke, naviknute da grle tvoju sjenu,
Spoje na mojim grudima, ne bi li možda osjetile
Obrise tvoga tijela,
I da sam pred stvarnom pojavom onoga, što me
tako muči i upravlja sa mnom već danima
i godinama, postao bez sumnje sjena.
O, osjećaja neodlučnosti!
Toliko sam sanjao o tebi, da je bez sumnje
Prošlo već vrijeme moga buđenja.
I ja sada spavam stojeći s tijelom izloženim
Svim pojavama ljubavi i života,
I da bih tebi, o jedina, koja i danas za mene
još uvijek nešto značiš,
Mogao teže dodirnuti čelo i usne,
Negoli bilo koje usne i bilo koje čelo.
Toliko sam sanjao o tebi,
toliko hodao, govorio i spavao sa tvojom sjenom,
da mi sad više ništa ne preosta, a možda i zato,
da postanem prikaza među tim prikazama
i sjena sto puta više nego sjena, koja se šeće,
i šetat će se radosno
po sunčanoj uri tvoga života.
Naručite autorovu knjigu
Knjigu Zlatka Tomića naslova San je ime stvarnosti, možete po cijeni od 50 kn naručiti direktno preko našeg portala kontaktom na mail [email protected]
