Ekskluzivni intervju koji je za portal Atma.hr s Victorom vodila Anita Bare
U toplom frizerskom salonu „Biba“, koji miriše na lavandu i tamjan u sred Dioklecijanove palače, išla sam sresti Victora Truviana. Interview s njim mi je ponuđen nekoliko dana prije nedjelje i prihvatila sam ga svim srcem. Nakon nešto odgledanog dostupnog materijala s Victorom, poželjela sam tom čovjeku ne postavljati pitanja kao da je samo Bretarijanac, na čemu mi je Victor iskazao zahvalnost. Poželjela sam ga neograničiti na samo tu ulogu (premda znam kako je ta uloga onaj faktor zbog kojega će većina voljna čuditi se, čitati tekstove o Victoru Truvianu) i ne ograničiti sebe i svoju percepciju ovog čovjeka kroz tehničke podatke o bretarijanstvu i njegovom putu. Bilo mi je srcu bliskije pitati ga stvari koje bih možda pitala bilo koga od nas. Bilo mi je bliskije prepustiti se i biti vođena znatiželjom o spoznavanju Victora, ali i sebe uz njega. Možda sam time sebe stavila u poziciju nespremne za intervju, ne znam… No ovo nije politika, niti znanstveno istraživanje ……. Ovo je dijalog čovjeka sa čovjekom.
Jeste ikada osjetili ljutnju, bijes ili čak i mržnju prema nekome ili nečemu u svom životu, uključujući i djetinjstvo?
Da, naravno. Prije sam osjećao stalan strah od življenja. Sve to ostalo dolazi od strahova. Svaki moment mi je bio nepoznanica. Mi ne znamo što nas čeka u sljedećih 5 minuta. Tako nisam znao ni ja. Živio sam stalno pod elementom iznenađenja. Bio sam stalno iznenađen oko svega i živio sam u strahu od samog iskustva. U zadnjih 8 godina nisam. Sada više ništa nije nešto negativno ili pozitivno za mene, nego je to samo iskustvo. Mnogi ljudi pričaju o karmi i o tome kako smo stigli ovdje razriješiti neke stvari iz naših prošlih života. Ja to ne mogu uzeti u obzir za sebe. Nisam ovdje kako bi rješavao neke moje prošle živote, nego sam ovdje zbog nečega drugačijega. I kada sam počeo uvažavati te moje drugačije misli, moj se život počeo smjesta mijenjati. Svi moji tadašnji strahovi, ali i mogući strahovi su nestali. Iz nekog razloga si me pitala za strahove pa ću reći… ako se sa strahovima osjećaš udobno, onda su oni sasvim ok, ali ako želiš riješiti strahove u ovom trenutku svoga življenja, onda je nužno biti u strahu, ući u strah. U strahu se možeš osjećati vrlo živ. I stvar zanimljiva kod straha je ta što te on može oduzeti ovaj trenutak. Ako nisi u udobnosti sa strahom, tada je nužno promijeniti određene faktore u umu. Zaista je moguće živjeti kompletno bez strahova. Ne biti preplašen stalno. Tako živim ovo zadnje vrijeme.
Uočavaš li svijet kroz koncept dualnosti ili je taj koncept „dobra i zla“ iza tebe? Dolazi li tvoja radost iz toga što nisi u percepciji dualnosti?
Pa mislim kako možda, vjerovatno, dualnost i postoji. (smiješak) Ali čemu takva misao? Čemu služi to? Sve su zapravo samo mogućnosti. Imamo mogućnost i jesti, ali nismo tu za to. Gdje je dualnost u tome? Samo još jedna mogućnost. Iz tog razloga, ako pitaš o dualnosti, o crno-bijelo i dobro-loše… ne…. neee… Ne živim tako. Nisam to u stanju jer je to jako veliko ograničenje. Negativno-pozitivno… ne živim život tako. Ali oko mene, znam da to postoji, također. I u sebi znam kako biti prijatelj s time. Ne znam kako bih to objasnio nego da sam s time prijatelj, također.
Želite reći možda kako ne prosuđujete ono što uočavate nego prihvaćate stvari kakve jesu? Spremni ste prigrliti sve kakvo jest?
Također. Ali moram reći i da sam u jednom trenutku moga života integrirao u sebe mnoge stvari. Ne sve u životu, ali mnogo toga da. Tako da taj smisao dualnosti je i u meni. Onda naravno da ne mogu tome suditi.
Imate li ikakvih želja u sebi za mijenjanjem svijeta i pomaganjem ljudima? Želite li da vaše djelovanje čini ljude sretnijima i da im bude doprinos? Kažete da niste „učitelj“ i s time sam impresionirana, ali ljudi ipak uče jedni od drugih pa tako i od vas, inače čemu je onda doprinos vaša radionica“ 11 dnevni proces“?
Ovde je više faktora u pitanju. Pitanje je o pomaganju i o učenju drugih. Moram uzeti u obzir da ja ne mogu naučiti nikoga nečemu i to zato jer ne mogu pomoći nikome. Nikada u svom životu nisam pričao o pomaganju nekome. Ali sam mnogima društvo na putu. Kada imamo nekoga tko doista može pomoći drugima, onda pričamo o učiteljima. No kada si učitelj i učiš ljude, onda si odvojen od ljudi. I kada si separiran od drugih, naravno, onda im i možeš pomoći! No ja nisam u odvojenosti od drugih i iz tog razloga ne mogu pomoći nikome i ne mogu ljude učiti o nečemu. Jer tako smo na istom nivou, ako nivoi postoje. Za sada se osjećam tako, ali otvoren sam svakoj mogućoj promjeni u mom životu, no sada živim to tako.
Na radionici „11- dnevni proces“, osim što ljudi imaju cilj upoznati se sa Bretarijanstvom, vama je cilj da ljudi budu sami sa sobom. Osjećate li da ljudi uopće vole biti sami sa sobom i da im je to ugodno?
Ne znam. Ne znam to doista. Cijelo vrijeme na radionici oni imaju mogućnost biti kompletno i sasvim ok. To ovisi o svima. Dakle, ja moram mjeriti kakvo je moje bivanje i ne mogu obraćati pažnju na druge. To ne radim. Ne zato jer nemam interesa kako je drugima, nego jer to ne mogu znati. Da, imam formu dijeljenja i razgovaram s ljudima. Ne stavljam ograničenja i naravno slušam ih i vidim ih. Ništa više od toga. Oni su tu, a ja sam ovdje. Zašto? Zato jer je moja pozornost uvijek u meni. Kada je moja pozornost uvijek u meni, mogu vidjeti kompletnu sliku što se događa oko mene, ali moj fokus nije izvan mene… Zato mislim kako su možda, vjerovatno svi kompletno i stalno, u redu. Jer ja živim tako. Ljudi me često pitaju što mislim o ovakvom svijetu. Svi vide katastrofu. No za mene to nije tako. Živim drugačijim načinom. Kako živim i kakav je moj život u ovom trenutku je ono kako mogu primiti svijet ovom trenutku. Zbog ovog razloga je uvijek svijet ono tko ti jesi. A za mene su ljudi čudesni.
Zaista jesu! Postoji li nešto što bi volio podijeliti s ljudima, a da te nikada nitko nije pitao?
Zaista, ja pričam jako malo. Jedino kada pričam je kada trebam odgovoriti nekome na pitanje i ako nitko ne pita, je ne pričam nikad. Sada je isto tako. Nemam što reći.
U toj šutnji, dok ne pričate ni sa kim, vodite li unutarnje razgovore?
Evo ovako. Zašto bih pričao sam sa sobom? Ja sam ja. Nema dvoje ljudi ili četvero ljudi, ovdje u meni. Samo ja. Ja sam posljedica svoje duše u mom tijelu. Moja duše nije izvan mene. Ona je u interakciji kroz mene pa ne trebam pričati sam sa sobom. Kad sam sam sa sobom stalno slušam glazbu. To je istina. Ako biste došle sada u moju sobu, uvijek glazba svira. Zašto? Zato jer ako počnu unutarnja pitanja tada se pojavljuju brige i pojavljuje se…… oooh… ima mnogo posljedica taj naš unutarnji psihološki svijet. Kad sam sam , ne mogu razmišljati o ničemu određeno. Na primjer i kad me netko nešto pita, nekad znam reći: ooo, molim te, ne mogu ti sada odgovoriti na to! (smijeh) I zbilja ne mogu! Živim tako.
Nema pitanja i odgovora u vama?
Zašto nema pitanja i odgovora u meni? Zato jer su moja pitanja i moji unutarnji odgovori u mojoj aktivnosti. Govorim malo, ali djelujem puno. Sjećam se sebe prije, kada sam govorio jako puno. Previše. Tada nisam djelovao mnogo. Djela su ono tko smo onda kada ih činimo, ali nismo uvijek ono što govorimo u ovom trenutku. Riječi odu u vjetar, a djelo je trajno. To je nešto konkretno i čvrsto što si napravio i to se vidi. I zaista, nisam o tome razmišljao prije! (smijeh)
Bio je period vašeg života kad ste jeli i sada kada ne jedete i ne pijete. Jesu li vam se osjetila promjenila, postala izoštrenija? Možete li to usporediti u ta dva perioda?
Percepcija je to što se događa kroz osjete pa me želite pitati kakva je moja percepcija kroz čula?
Da.
Da, jako sam se promijenio kroz ovaj period. Evo primjer nečeg konkretnog. Svirao sam violinu tijekom 25 godina. Sada zaista ne mogu, jer kada uzmem violinu i pokušam svirati nešto, moje uho je toliko potpuno osjetljivo i violina je potpuno snažnog zvuka. Nije mi moguće svirati violinu više od jedne minute. Također sam i umoran od nje. Uvijek je samnom i ponekad uzmem i zasviram. No vrlo malo i rijetko. Također, svaka senzacija je dublja i mnogo jasnija i imam svijest o tome kako je svaki pokret višak… No ne svaki pokret u fizičkom smislu. Ne kada nešto vidim ili kada nešto mogu dodirnuti. U ovom trenutku i sve do sada trebam svakodnevno puno pozornosti obraćati na moje senzacije. Na primjer, sada ne mogu hodati kako sam hodao prije nekoliko godina. Zato što osjećam svaki korak i sve je kompletno drugačije i u tišini sam gotovo u svakoj situaciji. Kad sam u tišini imam više mogućnosti jer imam više psihološkog prostora i mogu biti objektivniji o određenoj situaciji za donijeti neke važne odluke. Usput, za mene je svaka odluka potpuno važna jer sam potpuno tih i jer imam više psihološkog prostora! Sve je u tome kako živimo i kakva je naša filozofija života. Moja filozofija je veoma Japanska.
Sviđa li vam se Split? Kakvu energiju osjećate tu?
Osjećam… ne, to je ono što mislim…, a ono što osjećam je kako energija tu cirkulira bez prestanka. Forma kada su konstruirali grad te položaj i sunce i sve… s razlogom je napravljeno ovako i tu energija kola stalno u ovom smjeru (rukom je pokazao smjer kazaljke na satu). Mislim kako je jako interesantno ovo mjesto (Dioklecianova palača). Ali osjećam i kako ljudi koji su tu prekrivaju tu energiju. Ovo je nešto poput Grčke, a tamo nisam vidio mnogo kafića, restorana i slično… To je sve dobro, ali mislim, ne za ovakvo mjesto jer doista prekriva energiju koja je tu. No, ovo mjesto je tisuću i ne znam koliko stotina godina bilo ovakvo, a kafići i barovi nestaju u nekom trenutku, a ovo mjesto nastavlja biti onakvo kakvo jeste gdje čisto cirkulira njegova energija. To osjećam o onome što mislim o ovom mjestu.
Postavila sam i jedno pitanje na koje Victor nije bio otvoren odgovoriti i podijeliti se pa iz tog razloga neka pitanje bude zaboravljeno. Neću se uopće truditi opisivati vlastite dojmove i senzacije nakon ovog druženja s Victorom, no jedno ću iz moje percepcije, podijeliti s vama. Takvo prisustvo „bezrazložne“ radosti nisam osjetila sve do tada… Sigurno je kako sam imala više mogućnosti koje sam mogla osjetiti o ovom iskustvu. No odabrala sam to. Radost. Zaklela bih se, svi smo sjedili u toj radosti i bila je purpurne boje.
Nadam se da ste uživali čitati i ako sam prenijela makar sekundu ovog razgovora u njegovoj punini, čini mi se – uspjela sam, jer je toliko bilo dovoljno da mi Victor takne srce.
>> Najava događaja: Victor Truviano – proces od 11 dana – 20.- 30.08.2015. Zagreb
Razgovor vodila: Anita Bare
Foto: Tatjana Krstić
Saznajte više o bretarijanstvu i Victoru Truvianu
atma.hr
