Ne morate se osjećati loše da biste učinili dobro djelo. Naprotiv: što manje patite, postajete bolje ljudsko biće. Ako suosjećanje znači željeti da drugi budu oslobođeni patnje, kako možete željeti drugima ono što ne dajete sebi?
Učitelj putuje cijeli dan
a da ne napusti dom.
Koliko god da su prizori divni,
on vedro ostaje u sebi.
Mir je naše prirodno stanje. Jedino kada vjerujemo u neistinitu misao, moguće je da se udaljimo od mira u emocije kao što su tuga i bijes. Bez uvlačenja u uvjerenja, um vedro ostaje u sebi i dostupan je za sve što naiđe.
Tko biste, na primjer, bili u prisutnosti drugih ljudi bez priče da itko treba mariti za vas, ikad? Vi biste bili sušta ljubav. Kada vjerujete u mit da ljudi trebaju mariti, postajete previše ovisni da biste marili o ljudima ili o sebi. Iskustvo ljubavi ne može doći ni od koga drugog; jedino iz vas.
Jednom sam hodala pustinjom s čovjekom kojeg je tu zadesio moždani udar. Sjeli smo i on je rekao: „O Bože, umirem. Učini nešto!” Pričao je na jednu stranu usta jer je druga strana bila paralizirana. A ja sam samo sjela kraj njega, voleći ga, gledajući u njegove oči, znajući da smo kilometrima udaljeni od telefona ili auta.
On je rekao: „Tebe nije briga, zar ne?” Odgovorila sam: „Ne”. I kroz suze, on se počeo smijati, a i ja s njim. Naposljetku mu se stanje poboljšalo; moždani udar pojavio se da ode, a ne da ostane. To je moć ljubavi. Ne bih ga napustila ni za kakvu brižnost.
Kada bi nekog ispred mene boli nožem, kako bi suosjećanje izgledalo? Učinila bih sve što je u mojoj moći da pomognem, naravno, ali misliti da se to ne treba događati značilo bi sukobljavati se sa stvarnošću. To nije efikasno. Kada bih se brinula, ne bih mogla biti ovakva prisnost kakva jesam. Briga bi me udaljila od stvarnog, odvojila bi me od onoga koga probadaju nožem i od onoga koji drži nož, jer ja sam sve.
Isključiti bilo što što se pojavljuje u vašem svemiru nije ljubav. Ljubav se pridružuje svemu. Ne isključuje čudovište. Ne izbjegava noćnu moru – raduje joj se, zato što, sviđalo vam se to ili ne, ona se može pojaviti, ako nigdje drugdje, bar u vašem umu. Nema šanse da bih dopustila da briga naruši to što je za mene iskustvo mog sebstva. Ono mora uključiti svaku stanicu, svaki atom. Ono jest svaka stanica i svaki atom. Tu ne postoji „također”.
Kada nešto osjećam kao ispravno, onda to učinim; živim svoj život iz te brižnosti. To je moj doprinos životu: to je sakupljanje smeća s trotoara, to je recikliranje, sjedenje s beskućnicima, sjedenje s bogatima, pomaganje vrlo zbunjenim ljudima da preispitaju svoje misli. Volim ono što jest i kako se mijenja kroz moje i vaše ruke. Predivno je biti tako dostupna da promijenim ono što mogu i da to bude tako nenaporno, uvijek.
Neki ljudi misle da suosjećanje znači osjećati bol druge osobe. To je besmislica. Nije moguće osjećati bol druge osobe. Vi zamišljate kako biste se osjećali da ste na njenom mjestu i onda osjećate svoju vlastitu projekciju. Tko biste bili bez svoje priče? Bez bola, sretni i potpuno dostupni ako bi vas netko zatrebao – slušatelj, učitelj u kući, Buddha u kući, onaj koji to živi.
Sve dok mislite da postoji ‘ti’ i ‘ja’, hajde – raščistimo stvari u vezi s tijelima. Ono što volim u vezi s razdvojenim tijelima je to što kada vas boli – mene ne boli, nije moj red. I kada mene boli, vas ne boli. Možete li biti tu za mene, a da ne stavljate svoju patnju između nas? Vaša patnja ne može mi pokazati put. Patnja samo uči patnji.
Budisti kažu da je važno uvidjeti patnju u svijetu i to je istina, naravno. Ali ako to malo dublje sagledate, čak i to je priča. To je priča koja kaže da postoji patnja u svijetu. Patnja je zamišljena, zato što nismo podrobno ispitali svoje misli. Mogu biti prisutna s ljudima u ekstremnim stanjima patnje i da ne doživim njihovu patnju stvarnom.
U poziciji sam da budem potpuno dostupna da im pomognem da vide ono što ja vidim, ako je to ono što žele. Oni su ti koji se promijene, ali ja mogu biti prisutna da ponudim verbalnu podršku i moć preispitivanja.
Zapanjujuće je koliko mnogo ljudi vjeruje da je patnja dokaz ljubavi. Ako ja ne patim kada ti patiš, oni misle, to znači da te ne volim. Kako bi to mogla biti istina? Ljubav je spokojna; neustrašiva. Ako ste zauzeti zamišljanjem kako izgleda nečiji bol, kako možete biti potpuno prisutni s tom osobom? Kako možete držati njenu ruku i voljeti je cijelim bićem dok prolazi kroz iskustvo bola?
Zašto bi ona željela da i vas boli? Zar ne bi radije da ste prisutni i dostupni? Ne možete biti prisutni za ljude ako vjerujete da osjećate njihov bol. Ako automobil pregazi nekoga i vi zamišljate kako bi se osjećali u toj situaciji, postanete paralizirani. Ali ponekad u takvim krizama, um izgubi sve ideje, ne može dalje zamišljati, misli nestanu i ostane samo djelovanje, vi otrčite i podignete auto prije nego što imate vremena pomisliti „To je nemoguće“. To se desi u djeliću sekunde. Tko biste bili bez priče? Taj automobil je gore u zraku.
Tuga je znak da vjerujete u neku stresnu misao koja nije istinita za vas. Ona vas steže i osjećate se loše. Uobičajena mudrost govori drugačije, ali istina je da tuga nije nešto racionalno, nije naš prirodni odgovor i ne može vam čak ni pomoći. Tuga je samo signal da ste izgubili stvarnost, da ste izgubili svijest o ljubavi. Tuga je rat s onim što jeste. Ona znači pobunu. Možete je doživjeti samo kada se sukobljavate sa Bogom. Kada je vaš um jasan, tuge nema; ne može postojati.
Ako situacije gubitka dočekate u duhu predaje onome što jest, sve što ćete iskusiti je duboka ugoda i uzbuđenje u vezi s onim što bi moglo proizaći iz tog naizgled gubitka. I jednom kada preispitate svoj um, jednom kada prozrete kroz stresnu priču, ništa ne možete učiniti pa da vas ona opet zaboli. Uvidite da je najveći gubitak koji ste iskusili zapravo najveći dar koji ste mogli dobiti.
Kada se pojavi priča – „Ona nije trebala umrijeti” ili „On me nije trebao napustiti” – doživite je s malo smijeha, malo radosti. Život je radost i ako razumijete tu iluziju koja se pojavljuje, razumijete da ste to vi koji se pojavljujete, kao radost.
Kako izgleda suosjećanje? Na sahrani samo jedite kolač. Ne morate znati što radite. Otkrit će vam se. Netko vam dođe u zagrljaj i utješne riječi se izgovore; vi niste taj koji to radi. Suosjećanje nije nešto što se radi. Bilo da vi patite ili ne zbog njihove patnje, stojite tamo ili sjedite. U jednom slučaju vam je ugodno, u drugom nije.
Ne morate se osjećati loše da biste učinili dobro djelo. Naprotiv: što manje patite, postajete bolje ljudsko biće. Ako suosjećanje znači željeti da drugi budu oslobođeni patnje, kako možete željeti drugima ono što ne dajete sebi?
Pročitala sam jedan intervju s poznatim budističkim učiteljem u kojem on govori kako je bio užasnut i poražen gledajući udar aviona o Svjetski trgovački centar 11. 9. 2001. Dok je ovakav način reagiranja vrlo rasprostranjen, to nije reakcija otvorenog uma i srca. To nema veze sa suosjećanjem.
Takva reakcija dolazi uslijed vjerovanja u nepreispitane misli. Na primjer, on je vjerovao u misli kao što su „Ovo se ne treba događati” ili „Ovo je užasno”. Misli poput ovih bile su uzrok njegove patnje, a ne taj događaj. On je poražavao samog sebe ovim nepreispitanim mislima. Njegova patnja nije se ticala terorista ili ljudi koji su poginuli. Možete li ovo razumjeti?
To je bio čovjek posvećen Budinom putu – kraju patnje – koji je u tom momentu terorizirao vlastiti um, uzrokujući vlastitu tugu. Suosjećala sam s ljudima koji su projektirali te zastrašujuće ideje na sliku aviona koji se sudara sa zgradom, s ljudima koji su se ubili svojim nepreispitanim mislima i oduzeli sebi ovo postojanje u milosti.
Kraj patnje događa se baš u ovom trenu, bilo da gledate teroristički napad ili perete suđe. I suosjećanje počinje od vas. Zato što ne vjerujem u svoje misli, tuga ne može postojati. Tako mogu zaći u najveće dubine nečije patnje. Ako me pozovu, uzmem ih za ruku i izađemo zajedno na svjetlost stvarnosti. Ja sam već prošla taj put.
Čula sam ljude kako govore da se drže svojih bolnih misli jer se boje da bez njih ne bi bili aktivisti za mir. „Ako bih bila potpuno u miru”, kažu oni, „zašto bih uopće nešto radila”? Moj odgovor je: „Zato što je to ono što ljubav radi”. Ludost je misliti kako su vam potrebni tuga ili bijes da vas motiviraju da učinite ispravnu stvar.
To bi značilo da postajete manje ljubazni kako bivate jasnijeg uma i sretniji. Kao da osoba koja je pronašla slobodu samo sjedi po cijeli dan balaveći niz bradu. Moje iskustvo je suprotno. Ljubav je akcija. Ona je jasna, ona je ljubazna, ona je beznaporna i ona je neodoljiva.
Autor: Byron Katie, odlomak iz knjige „Tisućiimena za radost“
95 SADHGURU
