Mi jednostavno čudo življenja uzimamo tako zdravo za gotovo i svodimo ga na njegovu najnižu razinu! Pretvaramo ga u priču preživljavanja i grčevite borbe za sutrašnjicu, brinući se, pridajući važnost stvarima koje u suštini nemaju nikakvu važnost, dok poput zombija prolazimo pored svega onoga što je uistinu vrijedno i predivno. Zaključani u tamnici našeg uma, na vječnoj i nepostojećoj razmeđi između žaljenja za onim što je bilo i straha od onoga što će biti.
Što više promatram život, sebe i sve oko sebe, sve više me zapanjuje spoznaja o dubini zavodljivosti i privlačnoj snazi Maye ili Velike Iluzije.
Baš me je neki dan, dok sam u smiraj dana šetao po prirodi, iznenada pogodila toliko duboka i korjenita spoznaja: Kako smo rijetko uistinu ovdje, ako malo bolje pogledate! Nije li to fascinantno? To je jedna od onih spoznaja koje su na mentalnoj razini već toliko puta izrečene da je doslovno izgubila svoje značenje i koju naizgled svi “znaju” (čak i vrapci na grani) no gotovo nikada ne osvješćuju, ali koja je svakim ponovnim osvješćivanjem na razini srca uvijek nova, uvijek svježa, uvijek aktualna i svaki put kad je se postane svjestan donosi trenutačnu jasnoću viđenja!
Zamislite, od nekih 80 godina života, kad bismo sakupili sve minute i pažljivo pretresli sve događaje, za koliko bismo trenutaka mogli reći da smo ih proveli baš ovdje i sada potpuno prisutni, opušteni, mirni i bezbrižni, cijelim svojim bićem uronjeni u svoju prirodnost, baš onakvi kakvi jesmo? Bismo li uspjeli iscijediti svega tjedan dana, mjesec dana od 80 ili koliko već godina? To je veliko pitanje.
To je zapravo jedno od suštinskih pitanja koje bismo si trebali postaviti u životu. Mi život vrednujemo po tome koliko smo bogati novcem, posjedima i ostalim materijalnim “bogatstvima”, ali zanimljivo je da iznimno rijetko (ako uopće), doživljavamo vrijednost života kroz svoju prisutnost u njemu! Koliko smo uistinu bogati prisutnošću? Koliko dragulja prisutnosti imamo u svojoj vreći iskustva? Koliko smo ljubavi dali, koliko ljepote zamijetili, koliko smo razumijevanja stekli, koliko smo iskrenih trenutaka radosti, ljubavi i zajedništva podijelili?
Mi jednostavno to čudo življenja uzimamo tako zdravo za gotovo i svodimo ga na njegovu najnižu razinu. Pretvaramo ga u priču preživljavanja i grčevite borbe za sutrašnjicu, brinući se, pridajući važnost stvarima koje u suštini nemaju nikakvu važnost, dok poput zombija prolazimo pored svega onoga što je uistinu vrijedno i predivno. Zaključani u tamnici našeg uma, na vječnoj i nepostojećoj razmeđi između žalovanja za onim što je bilo i straha od onoga što će biti. U vječnoj potrazi za ispunjenjem i srećom zbog čega ni ne vidimo ono očigledno, da je ona cijelo vrijeme posvuda oko nas!
Čista radost postojanja doslovno pršti iz pore svakog pojedinog trenutka, smiješeći nam se i pozivajući nas da joj se otvorimo i prepustimo dok mi prolazimo pored nje očima punih suza! Mi uspijevamo promašiti ono što je uistinu nepromašivo!
Mi smo čarobnjaci koji svakog dana postižemo nemoguće. Mi zapravo ni nemamo gdje drugdje biti nego ovdje, ali nam nekim čudom uspijeva da uvijek iznova ne budemo! Cijeli svoj život provodimo u tome da gotovo nikada toga nismo svjesni!
Možete li vjerovati koja je to hipnoza? Mi živimo, dišemo i krećemo se u Bogu, neprestano, a opet cijelo to vrijeme smo u potrazi. To je kao kad riba plivajući u oceanu pita drugu ribu gdje je ocean! Nama se to može činiti smiješnim ili čak apsurdnim, ali s druge strane, ne prepoznajemo da upravo to isto radimo i sami!
Vrlo rijetko zastanemo da bismo primijetili i prepoznali veličanstvenu ljepotu i raskoš trenutka, punim plućima udahnuli mirise i okusili okuse i da bismo otpili malo slatkog nektara punine života koji se događa upravo sada! Da bismo poklonili to samima sebi, da bismo dopustili Bogu u nama da se izrazi kao Ljubav i Radost koja kroz prisutnost u svakom trenutku prepoznaje ljepotu i hvata u njoj svoj vlastiti odraz! Svi smo s odmakom svjesni ljepote, ali trik je biti potpuno svjestan svetosti trenutka dok se on događa! Uopće, biti svjestan života kao nečeg neprocjenjivo svetog i veličanstvenog. U tome je tajna!
A sve što trebamo za to prepoznavanje je odvojiti u svom danu tek nekoliko tihih trenutaka provedenih u jednostavnom promatranju i divljenju i neposrednom primjećivanju onoga što nas okružuje. Unutar toga se događa čudo! Tu nam se otvaraju oči!
Ovo me podsjeća na scenu iz filma “Bella”(koji svakako preporučujem) u kojoj glavni likovi Nina i Jose šetajući gradom nailaze na starog slijepca koji njoj ponudi jednu od svojih kartonskih skulptura žabe. Kad mu odgovori da nema novca kod sebe, on joj kaže: “Danas je predivan dan, zar ne?”
“Valjda”, odgovara ona.
“Opiši mi ga!”
“Što?”
“Opiši mi ga i ovo umjetničko djelo je tvoje!” “U redu”, odgovori ona i počne nabrajati: “Dakle, tu imamo neko žuto cvijeće koje cvjeta na drveću”,
“Forzicija!”, usklikne on! ”
“…i neko ružičasto…” “Hijacint!”, opet će on. “Ti baš voliš cvijeće, ha?”
“O, da. Što se događa preko puta?”, znatiželjno nastavi starac.
“Da vidimo… jedan sasvim običan dan u New York Cityju, znaš… ljudi idu amo-tamo, auti prolaze, svi moraju nekamo ići, negdje stići, nikoga zapravo nije briga za ništa i nikoga drugoga, kao neki ogromni živući sat koji nikada ne staje.”
Na to starac uzdahne: “Bože, kako bih to volio vidjeti!”
I u tom trenutku sve jednostavno otpadne i ostavlja vas potpuno suočenima s vašom vlastitom sljepoćom. Otkriva u svoj svojoj jasnoći sav besmisao i ludost našeg hrljenja i jurnjave. Kad se rastanu, kadar pokaže starčevu kartonsku ploču na kojoj piše: “Bog mi je zatvorio oči, sada mogu vidjeti.”
(Cijeli film sam naknadno uspio pronaći (koje li “slučajnosti” i providnosti sretan ) na YouTubeu pa ga odmah možete i pogledati u cijelosti s obzirom na to da je prije svega riječ o vrhunskom ostvarenju, o situacijskom životnom filmu, koji ima sposobnost uhvatiti i prenijeti esenciju trenutka i koji je u svojoj spontanosti i prikazu života na mnogo načina duhovan i višeslojan, a za one koji nemaju vremena, ova gore opisana kratka scena počinje od 21:40 min. pa samo “prevrtite”. Kad ju pogledate i doživite, sve će vam biti jasno.)
Prošlost nije važna kao kronika događaja.
Jedina uloga i vrijednost prošlosti je u tome da nas podsjeti na ono što jesmo, da nam zrcali našu pravu prirodu, da nam ukaže na ono što je istinski vrijedno u životu – ljubav!
To je jedina funkcija prisjećanja!
A budućnost – nju ionako još nitko nikada nije dostigao.
Naš život je uvijek sada!
Zahvalite mu tako što ćete biti potpuno prisutni u njemu bez sjete za jučer i brige o sutra!
Namaste!
