Čudotvorna moć zahvalnosti je u tome što ona djeluje kao prekidač koji trenutačno isključuje svaku brigu i dovodi svu našu pozornost na sadašnji trenutak! Ona nas automatski izvlači iz mentaliteta žrtve i paćenika. Jer, jednom kad ste iskreno zahvalni, vi više ne možete biti tužni, ne možete se brinuti, gdje je zahvalnost tamo nema straha, nema osude, nema zamjerki, nema prošlosti ni budućnosti. Zahvalnost se ne može odglumiti. Ona mora biti iskrena i treba se osjetiti cijelim bićem. Ona je nagrada i svrha samoj sebi.
Zahvalnost je poput sidra koje povlači našu pozornost duboko ispod uzburkane površine olujnih misli, vremena, želja i strahova i usidrava nemirni brod našeg uma u dubokoj mirnoći i bezvremenskoj prostranosti koja je upravo ovdje i sada prisutna posvuda oko nas.
Zahvalnost je predivno stanje bivanja koje najučinkovitije čisti naš um od svih mentalnih prljavština, nagomilanih i prisvojenih koncepata i vodi ga izravno prema čistoći duha i nevinosti Bića, do tog dubljeg mjesta u nama koje je uvijek čisto… prirodno, uvijek mirno, radosno, svježe, prostrano, opušteno i urođeno svojstveno svakome od nas, mjesto djetinje iskrenosti, slobode i bezbrižnosti, mjesto vječne milosti i blaženstva na kojem prebiva duboki, nepomućeni mir i ljubav koja sve prihvaća i ništa ne prosuđuje.
Mjesto izvorne, prvobitne čistoće koja prethodi svim naučenim i putem prikupljenim konceptima s kojima smo se povezali i poistovjetili, čistoća koja je prirodno i neotuđivo naša vlastita, mjesto na kojem smo nitko i ništa u smislu ega i postignuća, a opet smo sve kao Biće. I zapanjujuće je da nas od svih mogućih puteva kojima možemo krenuti u životu, jedino zahvalnost trenutačno i izravno vodi do tog tihog i svetog mjesta.
Mnogi će pod pritiskom svakodnevnih problema i briga pitati: “Ali, kako? Na čemu da budem zahvalan kad me toliko mnogo stvari salijeće i pritišće sa svih strana?”
I doista, čini se vrlo teškim, čak i nemogućim, osjetiti zahvalnost dok smo neprestano glavom uronjeni u rijeku misli o tome što je bilo u prošlosti i kako će biti u budućnosti i dok neprestano skačemo s jednog tjeskobnog scenarija na drugi.
Stoga, sve što je istinski potrebno za zahvalnost je tek da zastanemo na trenutak usred našeg svakodnevnog automatskog “hrljenja kroz život po navici” i pogledamo malo svijet oko sebe svježim očima, onako suštinski, u miru, onakvog kakav on doista jest, bez procjenjivanja, bez prosuđivanja, bez uvriježenih misaonih obrazaca i naučenih poštapalica. Tim jednostavnim činom promjene fokusa, mi se udaljavamo od zaglušujuće buke misli i pred nama se iznenada otvara jedan sasvim drugačiji, čudesni svijet prepun ljepote za koji smo cijeloga života bili potpuno slijepi.
Nije li zanimljivo, ako malo bolje pogledamo, da smo u životu uglavnom zahvalni na nečemu tek onda kad to izgubimo ili kad postoji mogućnost da ćemo to izgubiti? Tek kad smo suočeni s gubitkom nečega što svakoga dana uzimamo zdravo za gotovo i što ni ne primjećujemo, tek tada obraćamo svoju pozornost na to. Ali ne prije!
Dakle, očigledno je da je preduvjet svake zahvalnosti vrednovanje života, biti u stanju prepoznati i naučiti cijeniti ono što inače smatramo uobičajenim, “prosječnim” i nevažnim u svom životu kao nešto što je istinski vrijedno i neprocjenjivo.
No, da bismo nešto mogli vrednovati, najprije moramo postati toga svjesni, a da bismo postali svjesni toga, jednostavno moramo odvojiti trenutak da bismo to promatranjem doveli u središte svoje pozornosti, da bismo to doveli u fokus našeg uma.
Opažanje jednostavnih i nevinih stvari i pojava, kao što su izlazak ili zalazak sunca, opažanje načina na koji se svjetlost blago razliježe i miluje sve što dotakne na svom putu, tu suncem okupanu prirodu, miris poljskog cvijeća ili zemlje koji nošeni vjetrom ispunjavaju našu dušu, vidjeti kako u smiraj dana sve odiše tom jednom iskonskom mirnoćom koja poput melema blaži naše brige, takve sitne i neprimjetne stvari odjednom poprimaju sasvim novo značenje i postaju izvor trajne i nepresušne fascinacije i divljenja koje nas ispunjava dubokim poštovanjem i zahvalnošću.
Iskreno oduševljenje i prepoznavanje ljepote je taj ključ koji u nama širom otvara vrata zahvalnosti i dopušta toj bujici da slobodno poteče našim srcem.
Svatko od nas osjeća zahvalnost na nečemu, bez obzira je li toga svjestan ili ne. Zato, odvojite trenutak i pronađite tu jednu stvar na kojoj ste zahvalni u svom životu bez obzira na to što ste istovremeno okruženi sa stotinama drugih stvari, okolnosti i situacija na kojima ne osjećate ama baš nikakvu zahvalnost. Ostavite ih sve po strani i pronađite to nešto u srži vas na čemu u svakom trenutku možete reći “Hvala”.
Svakog jutra možete započeti svoj dan tako što ćete najprije u miru osvijestiti nekoliko osnovnih stvari u svom životu na kojima ste istinski zahvalni. Zatim si dopustite da tu zahvalnost osjetite cijelim svojim bićem i jednostavno ju izrazite, bilo riječima ili osjećajem. Svrha zahvalnosti je da bude izražena iskreno. Zadržite se na tom osjećaju zahvalnosti i vidjet ćete što će se uskoro početi događati u vašem životu.
Međutim, ne pokušavajte biti prisilno zahvalni na stvarima na kojima iskreno ne osjećate zahvalnost. Mnogi često glume i pretvaraju se da su zahvalni, jer vjeruju da će im zahvalnost pomoći da za sebe izvuku nekakvu osobnu korist.
Međutim, zahvalnost nije sredstvo preko kojeg se postiže “bolji život”, materijalni status ili uspjeh, iako to može doći spontano kao jedna od prirodnih posljedica takvog stanja. Zahvalnost se ne može odglumiti. Ona mora biti iskrena i osjećena cijelim bićem. Ona je nagrada i svrha samoj sebi.
Čudotvorna moć zahvalnosti je u tome što ona djeluje kao prekidač koji trenutačno isključuje svaku brigu i dovodi svu našu pozornost na sadašnji trenutak! Iskrena zahvalnost ne može dijeliti zajednički prostor s nezahvalnošću. Ona nas automatski izvlači iz mentaliteta žrtve i paćenika s kojom smo se poistovjetili.
Jer, jednom kad ste iskreno zahvalni, vi više ne možete biti tužni, jednom kad ste zahvalni, ne možete se brinuti, gdje je zahvalnost tamo nema straha, nema osude, nema zamjerki, nema prošlosti ni budućnosti. Sa zahvalnošću vi ste jednostavno ovdje i sada prisutni s tim što JEST!
Uskoro ćete otkriti da je tajna zahvalnosti upravo u njezinoj neposrednoj sposobnosti preusmjeravanja pozornosti s onoga što nemamo na ono što imamo! Jednom kad je iskreno izražena, ona u središte naše pozornosti automatski dovodi još više stvari na kojima možemo biti zahvalni! Ona spontano usmjerava našu pozornost prema otkrivanju i spoznaji o tome koliko smo već sretni i blagoslovljeni u svom životu.
Kada ste iskreno zahvalni na nečemu, taj osjećaj zahvalnosti u vama pali vatru čiste radosti zbog koje osjećate još više zahvalnosti na stvarima kojima ste okruženi, proširujući postupno taj krug zahvalnosti koji neprestano raste i širi se sve dok ne obuvati sav život!
Naravno, u početku je korisno i poželjno biti zahvalan na određenim i pojedinačnim stvarima ili okolnostima, kako bi se ostvario taj početni pomak od nesvjesnog navičnog gunđanja i jadikovanja prema svjesnoj zahvalnosti i kako bi se naš um naviknuo na to, njemu novo i neobično stanje i ustoličio se u toj mirnoći i svijesti srca.
Međutim, istinska zahvalnost nije ona koja se temelji na uspoređivanju s nekim ili nečim drugim u smislu prestiža. To nije zahvalnost na tome što “ja imam, a netko drugi nema”. To nije zahvalnost na tome što nam se život baš odvija u skladu s planovima koje smo si zacrtali. To nije zahvalnost za nešto pojedinačno i izdvojeno. To čak nije ni zahvalnost koja proizlazi iz straha da ćemo nešto izgubiti, što mnoge usmjeri da počnu cijeniti ono što imaju.
Istinska zahvalnost je posljedica jasnog uvida o našoj istinskoj prirodi koja se proteže daleko izvan granica osobe i koja sve doživljava kao svoje, kao dio neraskidive jednote, kao dio jednog Bića Ljubavi, jedne suštine. Istinska zahvalnost je ona koja je motivirana isključivo Ljubavlju.
Najčišći oblik zahvalnosti je zahvalnost na samom životu, duboka i naizgled bezrazložna zahvalnost na tome što jednostavno jesmo upravo ovdje i sada bez obzira na sve!
Kada dotaknete to stanje u kojem možete biti iskreno zahvalni samo na tome što jeste, kada vam nešto tako uobičajeno i samorazumljivo postane korijenski izvor zahvalnosti, kada vam nešto što se inače smatra kao “ništa”, postane “sve”, u tom trenutku, zahvalnost prestaje biti čin koji zahtijeva svjestan napor i postaje način življenja, ishodište i temelj svake radnje koju poduzimate.
Tu shvaćate da je vaš život neprocjenjiv, upravo takav kakav jest i da ste samim time što ste ovdje, bez obzira na sve okolnosti, već bogatiji od bilo kojeg bogatstva koje se može steći u materijalnom smislu. To je ono bogatstvo o kojemu se govori u bibliji, “koje ne trune i kojeg moljac i hrđa ne nagrizaju i kojeg kradljivci ne mogu potkopati ni ukrasti.”
Uskoro ćete se naći u stanju u kojem ćete neprestano iznutra izražavati zahvalnost na svemu i vaš život će samim time postati jedan trajni čin dubokog poštovanja i slavljenja u radosnoj igri.
Najveća moguća investicija u životu je količina zahvalnosti uložena upravo u ovaj trenutak, a najveće bogatstvo ljubav prema životu koja iz toga proizlazi.
